Josipu Benaku, samoukom slikaru iz Bođana, 12. srpnja 2013. godine navršilo se točno 25 godina od završetka ovozemaljskog života. Benak je zadužio svoj narod izražavajući, bogatom stvaralačkom snagom i slikarskim darom, veliku ljubav prema zavičajnim krajolicima i povijesti naroda iz kojega je potekao. Takvi ljudi zaslužuju da se o njima više govori, a njihova djela ne smiju ostati zaboravljena. To je, prije svega, zadaća hrvatskih kulturnih udruga koje u svom djelovanju, među ostalim, trebaju njegovati likove i djela svojih velikana i činiti sve, kako se njihove zasluge ne bi zaboravile.
Josip Benak je rođen 10. ožujka 1919. u Bođanima u katoličkoj šokačkoj poljodjelskoj obitelji. U Bođanima je do konca života radio kao poljodjelac, a u slobodnom se vremenu bavio kulturnom djelatnošću. U svojoj 20. godini oženio se Katom Katić iz Vajske i s njom dobio dva sina: Antuna i Vinka. Za vrijeme rata prognan je u logor u Mađarsku, a kasnije u Rusiju. Poslije rata vratio se u svoje Bođane, gdje je živio do kraja života, 12. srpnja 1988. godine.
Još u mladosti počeo je slikati, a slike su mu motivski vezane uz zavičajne krajolike, interijere šokačkih kuća, prizore iz seoskog svakodnevlja, sakralne sadržaje i teme iz mjesne povijesti šokačkih Hrvata. Benak je stvorio osobni stil slikanja, koji umnogome podsjeća na naivnu umjetnost, a nastojao je sve svoje teme realno izraziti. Njegova je preokupacija bila povijest naroda iz kojeg potječe, što je pokušao izraziti i na svojoj posljednjoj slici „Doseljenje puka s franjevcima u ove krajeve“, koju nije uspio završiti.
Slike Josipa Benaka prate njegov život od mladih dana do kasnijih godina, kada prikazuje svoju zrelost, žeteoce na njivama, užinu prigodom žetve, odnošenje zrelih plodova kući itd... Mnoge je svoje slike podijelio, te se zbog nedostatne istraženosti još uvijek ne zna točno gdje se sve nalaze. Radio je često i po narudžbi, posebice slike svetaca. Od njegovih svetačkih inspiracija poznata je slika „Uzašašće Ilije proroka“. Benakove su slike izlagane u Zagrebu, Somboru, Subotici, Kuli, Odžacima, Bačkoj Palanci, Baču, Vajskoj i drugim mjestima. Izradio je scenografiju za operetu „Na vrbi svirala“ Josipa Andrića, koja je praizvedena 1. veljače 1956. u Plavni. Kulise koje je izradio za ovo djelo koristili su u ovom mjestu dugi niz godina za mnoge školske i seoske priredbe i prava je šteta što ništa od toga više nije sačuvano.
Josip Benak se bavio i arheološkim istraživanjima. Na lokalitetima u okolici Bođana nalazio je grnčarije i ostatke grobova, a imao je i bogatu numizmatičku zbirku iz rimskog doba. Tijekom života aktivno je sudjelovao i u organiziranju kulturnog života u svome mjestu. U zajedničkom radu i poznanstvu s dr. Josipom Andrićem, njih su dvojica imali mnogo susreta u kojima su se podsjećali na Andrićev „rodni kraj na obalama Dunava, fruškogorskom podgorju, koje se proteže od Iloka, Morovića, kroz lijepu Slavoniju do Požege i do lijepog bijelog Zagreba, te nazad do bijele Subotice“ (iz pozdravnog govora Josipa Benaka na simpoziju posvećenom dr. Josipu Andriću, 30. kolovoza 1969. godine na Ristovači kod Bača).
Bođanci bi trebali biti ponosni što su imali takvog snažnog umjetnika, čiji stvaralački opus još nije dovoljno istražen, a njegov lik i djelo ne smiju se zaboraviti, nego ih treba brižljivo njegovati i predstavljati javnosti, kako bi pripadnicima hrvatskog naroda i cijelom ovom kraju bio dikom i uzorom. (Za potrebe teksta korištena je sljedeća literatura: Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, treći svezak; Subotička danica, kalendar za 1990. godinu)
Tekst: Zvonimir Pelajić
