Četrdeset pet godina od smrti dr. Josipa Andrića, novinara, književnika i glazbenika navršilo se 7. prosinca 2012. godine. A ipak, taj hrvatski velikan, jedan od najboljih i najplodnijih negdašnjih kulturnih stvaralaca, umro je osamljen, prešućen, čak i prezren od pojedinaca, a njegova je smrt jedva i zabilježena u hrvatskome katoličkom tisku. Bilo je u tom tisku prešućeno i visoko papinsko odličje što ga je dr. Josip Andrić dobio 1964. od pape Pavla VI.
Ovom prigodom nemamo namjeru baviti se uzrocima toga nemara, tom šutnjom i prijezirom, jer se to u posljednje vrijeme, pogotovu u Vojvodini, nadoknađuje i prevladava istraživanjem i predstavljanjem svestranog opusa Josipa Andrića, upravo onako kako je to on sam i nagovijestio prije smrti. Pokušat ćemo u ovom napisu osvijetliti samo jedan aspekt njegova plodnog rada, a to je njegov rad kao novinara i urednika.
O toj svojoj ljubavi u članku „Moja autobiografija“ Andrić je među ostalim napisao: „Usporedo s ljubavlju za glazbom pokazivao sam i veliko zanimanje za književnost. Mnogo sam čitao, a već kao drugoškolac počeo sam i pisati, dapače sam pokrenuo i svoj vlastiti list ‘Veteran’ i afirmirao se tako već g. 1907. kao urednik. ...Kad je Đuka Kuntarić pokrenuo g. 1908. đački list Slavonac, uzeo je i mene, malog četvrtoškolca, za suradnika...“
„Kao sveučilištarac počeo sam objelodanjivati u novinama i časopisima svoje novele ‘Srijemske elegije’ pod pseudonimom Pišta (taj su mi nadimak dale kolege u gimnaziji).Te sam novele sabrao i izdao u posebnoj knjizi g. 1938. prigodom 25. godišnjice svoga književnog rada. Za vrijeme sveučilišnih nauka bio sam urednik časopisa ‘Luč’.“
Andrić je surađivao u novoosnovanim zagrebačkim „Seljačkim novinama“, kojima je jedno vrijeme bio i urednikom. Usporedo s tim radio je i kao glazbeni kritičar, a 1920. uređivao je i tjednik „Pučka politika“ u Vinkovcima. Za urednika Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima izabran je 12. veljače 1921. te je na tom mjestu ostao preko 33 godine. Proveo je temeljite reforme i modernizaciju te ustanove i njenih književnih izdanja. U to je vrijeme uredio i izdao oko 500 knjiga. Osnovao je i uređivao 16 godina tjednik „Obitelj“, a uz to još nekoliko drugih listova. Uredio je te predgovorom, pogovorom i bilješkama popratio izdanje „Florentinskih elegija“ Franje Cirakija (1954.), objavljeno na spomen 40. obljetnice požeških maturanata iz g. 1913. Pred Drugi svjetski rat izabran je i u uredništvo časopisa „Sv. Cecilija“.
Dr. Josip Andrić bio je jedan od prvih modernih katoličkih novinara, koji je shvatio bez nekih osobitih uzora, da stil novinarstva nije stil propovjedništva te da je novinar dužan pisati jasno, sažeto i jezgrovito, dajući čitatelju podatke o događajima, a ne svoje osobne osjećaje nad događajima i subjektivne dojmove. On je vrlo brzo shvatio potrebu prilagodbe, prije svega katoličkog tiska, pojedinim slojevima čitateljstva: razvio je jeronimsku „Danicu“ za običan puk, započeo je „Malu mladost“ za djecu, stvorio je jeronimsku „Obitelj“, jedan od najboljih onodobnih tjednika za obitelj.
Kao urednik „Obitelji“, dosad nenadmašnog novinarsko-uredničkog djela u svojoj vrsti, osobito je pazio da se čitatelja poštuje, tako da čitatelj može doista razumjeti što čita i duhovno se okoristi pročitanim. Pritom nikad nije bio dosadan ili zamoran i nikad nije opterećivao čitatelja odviše teškim raspravama nedostupnim razumijevanju osoba prosječne naobrazbe. Andrić je imao rijedak dar odgajanja književnog ukusa čitateljstva, a romani i novele što ih je objavljivao u „Obitelji“ bili su književno vrijedna djela. Roman „Proljeće“ spisateljice Sigrid Undset, dobitnice Nobelove nagrade za književnost, izlazio je u „Obitelji“ u nastavcima, a znao je dr. Andrić donositi u „Obitelji“ i bisere manje poznatih pisaca koje s užitkom može čitati i školsko dijete i odrasli čovjek.
Osobita vrijednost „Obitelji“ bili su putopisi Josipa Andrića. U njima se on pokazao kao jedan od najboljih hrvatskih putopisaca. Putopis iz Irske dosad je najbolje što o toj zemlji imamo na hrvatskom jeziku: djelo vrhunskog novinarstva, sjajna i ni s čim usporediva reportaža.
U pripovijesti pod nazivom „Trenutni snimci“, hrvatska književnica Mara Švel-Gamiršek u impresivnom stilu opisala je svoje susrete s Andrićem: „Bilo je proljetno predvečerje. Palmotićeva ulica (Tako je olovno siva!). Unišla sam u jezuitsku baziliku. Bila je rasvijetljena. Miris tamjana. Prebiranje orgulja. ‘Volim hlad Doma Tvoga, Gospodine!’. Večernja misa. Agnus Dei. Ljudi su pristupali i vraćali se od stola Gospodnjeg. Doktor Andrić se vraćao s pričesti. Pognute sijede glave, sitna koraka, ruku sklopljenih na prsima (kao dječak, koji se vraća s prve pričesti). A izraz lica? Shvatila sam: to je izraz onoga, koji je osjetio – koliko to samo može ljudska duša – sjedinjenje s Kristom“, zapisala je Mara Švel-Gamiršek, a potom je nastavila: „Od te večeri prošlo je nešto više od godinu dana. Naišla sam u Društvo sv. Ćirila i Metoda. Netko od suradnika ‘Godišnjaka’ trebao je doktora Andrića... ‘Bolestan je, ali se ne da!...Uređuje Godišnjak u krevetu...’ Tada sam ga telefonski nazvala: Čujem da ste bolesni i marljivi. Voljela bih Vas vidjeti. Mogu li doći k Vama? Učinilo mi se da mi odgovara s radosnim prizvukom: Dođite! Samo mi se prije najavite. Znate kako je, dolaze mi..., a ja bih volio s Vama rasplesti širok razgovor. Onako, pravo šokački... Najavit ću se i želim Vam da što prije ozdravite! Neminovni poslovi su me spriječili, a onda sam se razboljela. Odnijeli su me u bolnicu. Tako se nisam javila doktoru Andriću, a nisam ni vjerovala da je neizlječivo bolestan. Nisam se s njime više sastala. Umro je.“
Dr. Josip Andrić bio je i urednik Knjižnice dobrih romana, pri čemu se također očitovao njegov dar za odgoj književnog ukusa čitatelja. Sve je u toj Knjižnici bilo lijepo i zanimljivo da se čitalo iznova i po više puta. Mnoge od tih knjiga još se mogu naći u privatnim zbirkama i pojedinim šokačkim kućama u Plavni i okolnim mjestima.
Volio je dr. Andrić male narode: Irce, Slovake, Lužičke Srbe, te svoju zavičajnu Bačku. Svojim Bunjevcima i Šokcima koje je on prvi nazvao bačkim Hrvatima, posvetio je i dva značajna glazbena djela: operu „Dužijanca“ i operetu „Na vrbi svirala“.
Bio je čovjek milosrđa za male narode i za male ljude. „Cijelo njegovo životno djelo – novinarsko, uredničko, književničko, skladateljsko“, kako je to rekla prvakinja hrvatskog katoličkog novinarstva Smiljana Rendić (Split, 1926. – Rijeka, 1994.), „zapravo je djelo milosrđa“. Zato novi naraštaj ne smije ostati ravnodušan nad svijetlim brazdama koje je dr. Andrić ostavio za sobom kao putokaz za mnoga područja djelatnosti, među kojima je na istaknutom mjestu njegov vrsni novinarski i urednički rad.
Tekst: Zvonimir Pelajić
