Tko je god od sudionika budućeg dokumentarnog serijala Hrvatske televizije Zaboravljene pisme, zaboravljeni ljudi čuo s koliko je ozbiljnosti Charlie Chaplin pristupao humoru, u nekom trenutku snimanja – sjetio ga se. Nisu, naravno, ponavljanja kadrova i scena ili odabir najboljih dijaloga ništa novo u svijetu filma, ali jesu svima koji su izvan njega. I upravo ta ponavljanja – garnirana studioznim pripremama kamere, svjetla i tona – dodatno pojačavaju dojam ozbiljnosti projekta kojim je zamišljen prikaz tamburaške glazbe u Subotici i njezinoj okolici od dvadesetih godina prošloga stoljeća do današnjih dana.
Sama priča zamišljena je ovako: uoči održavanja Festivala bunjevački pisama dolje potpisani novinar od urednice je dobio zadatak da napiše kraći tekst o tamburašima u Subotici. Po starom pravilu po kom je često važnije tko zna nego li sam znati, on traži pomoć prijatelja koji će ga uputiti u njemu nepoznati svijet. Slijedeći upute, novinar – u budućem dokumentarcu narator – kreće do svojih sugovornika koji će ga ne samo upućivati na druge nego ga i sve više uvlačiti u vremenske i stručne dubine svijeta koji kao da odavno čeka jače svjetlo koje će obasjati njegov život. Poput geometrijske progresije pred naratorom se za razmjerno kratko vrijeme – a u stvarnosti će to tijekom snimanja trajati od konca ožujka i početka travnja, te od 16. do 28. rujna 2016. – nižu i isprepliću priče, slike i tonovi o nekadašnjoj i današnjoj tamburaškoj glazbi u Subotici, te mu se i odmotavanje tog zanimljivog klupka na koncu čini kao priča bez kraja...
S ovog i Onog svijeta
Akteri ove glazbeno-povijesno-sociološke priče dolaze nam i s ovog i Onog svijeta, pri čemu je ključni lik pokojni Pere Tumbas Hajo.
Gotovo da u budućem dokumentarcu nema sugovornika koji se – kroz osobne kontakte ili na temelju priča drugih – ne spominje najpoznatijeg tamburaša među bunjevačkim Hrvatima, bilo da je riječ o njegovom muziciranju, podučavanju ili skladanju. O Haji će nam tako govoriti i Stipan Prćić Baća iz Tavankuta i njegov učenik dr. Josip Stantić i utemeljitelj Subotičkog tamburaškog orkestra Stipan Jaramazović i glazbeni pedagozi Mira i Vojislav Temunović i Stevan Nikolić, koji se za ovu priliku vraća iz svijeta romskih tamburaških orkestara... Oni i mnogi drugi pričat će, naravno, i o vremenima svatovske i kavanske tamburaške glazbe, o uzdizanju tambure na institucionalnu razinu, pa i o njezinoj „sakralizaciji“ za polnoćku u subotičkim crkvama, kao što će pričati i o tematskim i tehničkim specifičnostima ovdašnje tamburaške glazbe u odnosu na druge regije, o njezinoj nekadašnjoj i današnjoj ulozi u javnom kontekstu, pa i kao o instrumentu koji je na svoj način ugrađen u nacionalni identitet.
Ekipa
U svemu tome profesionalno i s nemalom dozom pedagoškog strpljenja sudjeluje i devetočlana ekipa Hrvatske televizije. Svojim 
nenametljivim, ali u svakoj prilici dobrim ukusom doziranim humorom snimatelj Dušan Vugrinec vjerojatno će kod dijela članova Festivalskog orkestra zaraditi nadimak koji je nehotice namijenio drugoj osobi – Gospodična Bajs. Osim što mjeri količinu svjetla u zraku Ljudevit Fištrić, familijarno Lujo, se uvijek pojavi i kao asistent redatelja, sugerirajući akteru što (i kako) u tom trenutku treba raditi. Za Mladena Šiklića, kog ekipa zove Šikla, nije potrebno reći da je perfekcionist – o tome će posvjedočiti svi koji u trenutku snimanja ometaju savršen zvuk: i avion negdje u Mađarskoj, i pijetao u Tavankutu i zategnuta žica mikrofona ispod košulje. Tajnica režije Žaklina Komljen svima (nam) služi kao vremeplov: iz svake repeticije tu je da podsjeti i ponudi najbolju varijantu. Iako se na filmu neće vidjeti, producent Mate Letica u njemu ima i alfa i omega ulogu: on drži buđelar. Osim što u slobodno vrijeme snimanja brinu o opremi, vozačima Ivici Kobešćaku, Zoranu Rajiću, kao i ranije Dragi Sakomanu prilikom sljedećeg dolaska u Suboticu navigator vjerojatno više neće trebati. A da nije rođen u Tavankutu i da mu nije tolike ljubavi prema zavičaju redatelj Branko Ištvančić sigurno bi se umjesto dokumentarca Zaboravljene pisme, zaboravljeni ljudi sjetio nekog drugog Pećarmana ili Plašitelja vrana. Na sve to – kada sve bude ispričano, snimljeno, montirano i spremno za prikazivanje – urednik redakcije za popularnu i tradicijsku kulturu na Hrvatskoj televiziji Aleksej Gotthardi Pavlovsky reći će samo: »Nu, tak«.
Vjerojatno sljedeće godine.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. R.)
