In memoriam: Antun, Ante Rudinski (Subotica, 19. kolovoza 1948. – 30. ožujka 2023.)
Osnovni i šturi podaci iz životopisa Antuna, Ante Rudinskog – rođen u Subotici, u obitelji uglednog veterinara i kulturnog djelatnika Albe Rudinskog i učiteljice Ane, rođ. Šibalin, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a na Arhitektonskom je fakultetu u Beogradu 1974. diplomirao, na kojemu je deset godina kasnije usavršavajući se i magistrirao, što ga je u profesionalnom smislu i odredilo za arhitektu, planera i urbanistu te konzervatora i zaštitara, koji je do umirovljenja radio u ključnim institucijama za zaštitu kulture i urbanizma u rodnom gradu – kriju intelektualnu gromadu kakvu Subotica, barem kada je riječ o poznavanju povijesti grada i graditeljstvu uopće, u XX. stoljeću vjerojatno nije imala!
Istina, na žalost, Subotica ga nije znala do kraja i koristiti – Subotica grad sitnih sujeta i malih ljudi – već je nakon velebne rekonstrukcije dijela unutrašnjosti Gradske kuće početkom 1990-ih, prije svega interijera i mobilijara Velike, Plave i Zelene vijećnice, ureda gradonačelnika (i uređenja dvorane HKC-a Bunjevačko kolo iz 1996. malo je interijersko remek djelo!), i posljedica ratnih strahota u okruženju, uvelike stavljen na stranu… Pogodilo ga je, reći ćemo i to, i kao čovjeka i kao stručnjaka bombardiranje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku s jeseni 1991., čiju je restauraciju uspješno nadzirao 1985. godine.
Štiteći nasljeđe, osuvremenio je Suboticu
Suboticu je, inače, Ante neizmjerno volio, grad je to o kojem je, barem kada je riječ o graditeljstvu, zacijelo najviše znao i o povijesti i o sadašnjosti, grad koji je promišljao, grad čije je urbane sastavnice domišljao (npr. Trga žrtava fašizma)... Kolege mu urbanisti ističu kao i više nego uspio njegov plan uređenja „zaštićene zone“ u centru grada s pješačkom zonom te ulice Braće Radić i Somborsku cestu. Bio je osoba koji je mijenjao Suboticu tako što ju je činio suvremenijom, no ona nije u Antinim intervencijama, za razliku od vremena nakon 2000., mijenjala svoje prepoznatljive urbane identitetske značajke. Nije se s time mirio, no nije mogao utjecati na tijekove… I za sve što je učinio za Grad, grad se prema njemu maćehinski ponio – ni jednu nagradu nije za svoj rad od Subotice dobio!
Ante je uvijek bio na putu – u kretanju i potrazi za detaljima grada: život mu je prolazio u pješačenju i promatranju te je sličilo na tragalačko hodoljublje. Iznimno je bio zainteresiran za ovo podneblje i našu varoš. Ogromno mu je bilo znanje, ponovit ćemo, o urbanoj povijesti grada Subotice i o graditeljstvu (grad u XVIII. stoljeću, temelji modernog razvoja grada s konca XIX. stoljeća u epohi Lazara Mamužića, hidromeliorizacija – reguliranje vodenih tokova – urbanog područja, gradska groblja…).
Ništa manje nije bilo znanje ni o graditeljstvu u subotičkoj okolici koje se vezuje uz bunjevačke Hrvate (salaši, panonska kuća, pojedine crkve…). Stoga je prava šteta što nije dočekao izgradnju crkve Svetog križa u Mirgešu, koja je projektirana prema njegovim idejama u „bunjevačkom stilu“. Dio spomenutoga znanja nesebično je dijelio s drugima, ali i pretakao u brojne napise u vojvođanskoj i subotičkoj periodici (Rukovet, Életjel, Subotičke novine, Žig, zbornici Pčesa…). Bio je i redoviti suradnik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, pišući izvrsne natuknice iz navedenih područja – napose su zanimljivi oni koji se odnose na tradicijsku gradnju u Bunjevaca te druge elemente prostornosti u Bačkoj.
Crteži tušom kroz oporost propadanja
Jer, Ante je dobro je znao tko je i gdje pripada! Ne bježeći od kozmopolitskih svjetonazorskim sastavnica, bio je vjeran i onom vlastitom te je svojim djelovanjem i podrškama obogatio, napose vizualnu, kulturu Hrvata u Subotici. Kao član Likovne sekcije Hrvatskog kulturnog centra „Bunjevačko kolo“, aktivno je sudjelovao u njezinu radu više od 30 godina. „Kolo“ mu je i priredilo nekoliko samostalnih izložaba. Bit će upamćen i kao ilustrator knjiga – Lazara Franciškovića (Biblioteka : Gradska kuća : Fontana i Stara crkva) te autora ovoga napisa (Bunjevački blues i Bunjevački Put križa, nacrtao je 16 postaja križnog puta, prvi među bunjevačkim Hrvatima!). U njegovim crtežima u tehnici tuša – njoj je bio najvjerniji i najsamosvojniji u likovnom izrazu – prepoznajemo motive ravnice: krajolike, salaše i detalje prostornosti. Druga noseća tema su subotički graditeljski objekti. Svojim je crtežima tankih linija ovjekovječio obilježavanje 100 godina izgradnje crkava sv. Roka u Keru i sv. Jurja u Senti
U svom prikazivanju grada i spomenutih prostornih sadržaja ravnice i njegovog odnosa s njima i spram njih očitovala se stanovita oporost. Prepoznatljiva Antina oporost! Odnos grad-prostornosti ravnice-umjetnik nije, naime, u Antinim crtežima bogat ili raskalašan, već prost i opor, što najbolje izražava tehnika tuša. Iza toga i takvoga pristupa kriju se tihe Antine topline u strahopoštovanjima prema motivima: Gradska kuća, secesijski detalji, crkve, etnografsko nasljeđe, salaši...
I upravo taj specifikum oporosti promatrače njegovih crteža ostavljat će i stavljati nas u određenu zapitanost, koja onda potiče da cjeline ili detalji, kraj kojih svaki dan prolazimo u Subotici i okolici, počnemo primjećivati, gledati, o njima razmišljati… Tim prije, jer vizualni sadržaji koji postoje oko nas uvelike nestaju. Zato je Ante Rudinski, čovjek meke, tople duše, vedri svjedok i crtački kroničar oporosti propadanja, propadanja koje je pratio vlastitim boemskim stavom. Propasti koji je na koncu i sam otrpio, budući da ni grad, ni jedna gradska ustanova u kojoj je radio niti hrvatska kulturna udruga čiji je bio aktivni član nisu našli razloga da prirede prigodnu komemoraciju. Može li biti veće sramote?
Bio je čovjek blage naravi koji se gdjekad gromoglasno znao smijati! Neka Ti je zbog svega dobrohotni Ante onda laka žuta zemlja na groblju na Kerskoj gredi!
Tomislav Žigmanov
