Pet mjeseci nakon što su u lipnju održani 21. Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara, u dvorani Florentini proteklog su vikenda njihovim laureatima dodijeljene nagrade ove književno-kritičarske manifestacije. Pravilo Susreta je, naime, da se one dodjeljuju naknadno, a ove godine pripale su trojici autora, među kojima jednom posthumno. Dobitnici Nagrade Julije Benešić za najbolje knjige književnih kritika u ovoj godini su Tomislav Žigmanov iz Subotice, za knjigu Vivisekcije književnosti: vojvođanske i ine književne teme (Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika i Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice), i Božidar Alajbegović iz Rijeke za dvije knjige kritika Paralelni svjetovi (Litteris, 2018.) i Lib(r)ido (Litteris, 2018.). Povelja uspješnosti Julija Benešića posthumno je dodijeljena Vlastimiru Kusiku, povjesničaru umjetnosti iz Osijeka, autoru knjige Adresa.
Dobitnike nagrada i te večeri u Đakovu okupljene brojne književnike pozdravio je predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Đakovu Vlado Filić, ocijenivši kako su se Đakovački susreti nametnuli kao prva književno-kritičarska manifestacija u zemlji. „Susreti književnih kritičara ponos su grada Đakova, kultura je uvijek tražila utočište u našem gradu, počevši još od Josipa Jurja Strossmayera pa nadalje, učinivši ga njenim utočištem“ rekao je zamjenik gradonačelnika Robert Francem.
„Bez valorizacije, bez interpretacija, tumačenja, kanonizacije, proces književnog stvaralaštva nije cjelovit“ kazao je Žigmanov, ističući da je uloga književnih kritičara, odnosno onih koji dolaze iz kulture „cijeniti, vagati, mjeriti ono što postoji na tržištu, ono što je baština, i na taj način pridonositi ne samo popularizaciji, nego pojašnjavanju onoga što jest književno stvaralaštvo“. Za Alajbegovića, kako je rekao, dobivena Nagrada Julija Benešića potvrda je njegovom dugogodišnjem radu, ali i književnoj kritici u nas uopće. Kako je rekao, „književna kritika piše se za zainteresiranu čitalačku javnost da bi se odvojilo žito od kukolja, jer danas imamo bogatu produkciju i književna kritika trebala bi imati značaj veći nego ikada, a važna je da bi ukazala na ono što valja u toj bogatoj produkciji i na ono što je manje vrijedno”. Goran Rem govorio je o Vlastimiru Kusiku i njegovoj, kako je rekao, „svenazočnosti u Osijeku i njegovoj kulturi“. Za Kusika je rekao da je „osobnost koja je Osijeku strahovito značajna, jer 40 godina Osijek ima zrcalo svog identiteta u Kusiku”.
Nakon uručenja nagrada, održana je književna večer Književna riječ slavonsko-baranjsko-srijemska, a na kojoj je sudjelovalo više slavonsko-baranjsko-srijemskih, kao i autora iz Bosanske Posavine te Vojvodine. Organizatori su DHK – ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski te ogranak Matice hrvatske u Đakovu, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, Osječko-baranjske županije i Grada Đakova.
Obrazloženje povjerenstva za dodjelu nagrade „Julije Benešić“ za knjigu Tomislava Žigmanova „Vivisekcije književnosti: vojvođanske i ine književne teme hrvatske“
„S ciljem da se omogući stalno pregledno praćenje hrvatskog književnog stvaralaštva i proizvodnje, pjesničke, dramske i kritičke, da se njezin značenjski sustav svake godine kritički predoči i vrednuje, da se sustavno pridonosi ugledu i značenju hrvatske književnosti, književne kritike i kritičara koji ustrajno djeluju i posreduju između pisaca i čitatelja u periodici i medijima, da književne vrijednosti izađu na vidjelo, kao i da se potiče, prosuđuje i unaprjeđuje razvoj i smjerovi književne kritike u Republici Hrvatskoj, utemeljuje se godišnja književno kritička manifestacija Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara“, stoji u Članku 1. Pravila Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara. U istom pravilniku piše da će se svake godine dodjeljivati i priznanja za kritički rad – Nagrada Julija Benešića za najbolju knjigu književnih kritika objavljenu između dvaju Susreta te Povelju uspješnosti Julija Benešića za knjigu ili niz kritika objavljenih između dvaju susreta, kritičaru s područja Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema. Ove godine Nagrada i Povelja Julija Benešića dodijeljena je po 21. puta.
Nagradu Julija Benešića za 2018, za najbolju knjigu kritika dobila su ove godina dva iznimna kritičara za tri knjige: Tomislav Žigmanov za knjigu Vivisekcije književnosti: vojvođanske i ine književne teme hrvatske u izdanju Istarskog ogranka DHK i Hrvatskog akademskog društva iz Subotice te Božidar Alajbegović za čak dvije knjige: Paralelni svjetovi i Lib(r)do u izdanju zagrebačkog Litterisa. Povjerenstvo za dodjelu Nagrade i Povelje uspješnosti Julija Benešića radilo je u sastavu: dr. Goran Rem, dr. Vlasta Markasović i Adam Rajzl.
Pjesnik, pripovjedač i esejist, u novije doba i političar, Tomislav Žigmanov (Tavankut, 1967.) pripadnik je srednje generacije hrvatskih intelektualaca koji živi Subotici i radi u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, od osnutka kao njegov čelnik. Svojim tekstovima, stavovima i društvenim angažmanom uspio se nametnuti ne samo svojoj najneposrednijoj sredini, nego i kulturnoj javnosti Hrvatske. Knjigom Vivisekcije književnosti: vojvođanske i ine književne teme hrvatske (Pula/Subotica 2018.) Tomislav Žigmanov zapravo nastavlja put koji je umnogome anticipirao knjigom Izazovi, sabiranja, sumjeravanja i tumačenja (Pečuh, 2012.). Riječ je prije svega o tematizaciji književnosti Hrvata u Vojvodini o opisu konteksta u kojem ona nastaje te o pokušaju usustavljivanja hrvatske književne produkcije koja nastaje na lijevoj obali Dunava. S pravom se može reći da je upravo Žigmanov jedan od onih indikatora koji pokazuje ne samo granice i domete nacionalne duhovnosti, već i njezinu ustrajnost, životnost i cjelovitost usprkos mnogim traumama i problemima koje pozicija granice, odnosno ruba ili margine implicira. Štoviše, u mnogome naslonjen na svoje prethodnike minulih stoljeća, on svu svoju duhovnu energiju kao da podređuje jednome jedinom cilju: da se očuva rub na kojemu živi i radi, jer se tako najbolje čuva samo središte. No, živjeti granicu a ne čitati ju isto je kao da granice nema. A bez granica ničega i nikoga: nema forme, rekao bi davni A. B. Šimić, nema identiteta, rekli bismo mi danas. Jer granice su ono što nas određuje. Sve to dobro osjećajući i znajući, Tomislav Žigmanov posvetio se upravo čitanju jednoga od najizloženijih nacionalnih rubova, tj. kulturnoga supstrata prošlosti i sadašnjosti Hrvata u Vojvodini. Rezultate svoga čitanja tijekom zadnjega desetljeća sada je sabrao u rukopisnu knjigu književnih rasprava i kritika pod indikativnim naslovom Vivisekcije književnosti – vojvođanske i ine književne teme hrvatske. Riječ je o tridesetak priloga razvrstanih u dvije naslovima pokrivenim cjelinama:Vivisekcije pulsiranja književnosti i Vivisekcije knjiške produkcije. Prva uključuje četiri oveća teksta od kojih prva dva (Prvi svjetski rat u pjesništvu Hrvata u Bačkoj i Suvremeno pjesništvo u bačkih Hrvata na bunjevačkoj ikavici) idu za tim da napokon književnopovijesno usustave pjesničku produkciju bačkih Hrvata. Drugu cjelinu čini 26 na dah pisanih kritičkih osvrta na žanrovski raznovrsnu književnu produkciju suvremenih hrvatskih autora – pjesnika, pripovjedača, esejista i znanstvenika, što s obzirom na spomenute uvodne sinteze nesumnjivo idu za tim da jednoga dana posluže kao građa za novu sistematiku. I drugi dio knjige potvrđuje da Žigmanov ne bježi od angažiranosti i jasnog iznošenja vlastitih stavova. S ponešto pretjerivanja moglo bi se reći da prvi dio ove knjige kao i već spomenuti Izazovi, sabiranja, sumjeravanja i tumačenja stvaraju kontekst za književne kritike u kojima se ovjeravaju pa i potkrepljuju iznesene tvrdnje. Nekoliko je kritičkih osvrta koji ne tematiziraju književnost Hrvata u Vojvodini, ali su i oni u nekom smislu uvijek u funkciji potvrđivanja autorovih stavova iznesenih u prvom dijelu knjige. Tako na primjer u tekstovima Odisejev svijet (živi i) u Preku i Poetika života, ukotvljena u Zlobinju, fantastna smjera sada na zvijezde naglašava se vrijednost dijalektalne književnosti što može poslužiti kao primjer svima koji u Vojvodini još uvijek nisu načisto s vrijednostima mjesnih govora, bunjevačke ikavice. Tekstom Stvaranje daleko od zavičaja se ne primjećuje progovara o zbirci pripovijedaka Nevena Ušumovića rođenog u Subotici, kojega je rodni grad naprosto zaboravio. Točnije, nije ga zaboravio jer tu je tekst Tomislava Žigmanova pred nama! Čitajući Žigmanovljevu recepciju raznovrsne, mahom književne produkcije, jasno se prepoznaju autorove simpatije. Književna kritika i iziskuje zauzimanje stava što nije uvijek lako dosljedno sprovesti.
Knjiga Tomislava Žigmanova s jedne strane donosi informacije o književnoj produkciji vojvođanskih Hrvata, a s druge strane objašnjava procese u toj književnosti te tako pomaže svome čitatelju „razabrati u pletivu“ koja nastaje u procjepu tradicionalnog i modernog, između ruralnog nasljeđa i urbane globalizirane bešćutnosti XXI. stoljeća.
Prepoznata, usustavljena i osviještena mahom zavičajna građa u najnovijem autorovu čitanju progovara kao namjerna cjelina koja pokazuje u prvome redu autorove čitateljske sklonosti, a potom i pomno razrađen projekt praćenja nacionalne književne scene, da bi je jednoga dana mogao iz svoga kuta pospremiti i ocijeniti. Velik je to, izazovan i nimalo jednostavan posao za usamljenoga istraživača koji djeluje na više razboja, i to još uvijek bez snažnije institucionalne potpore. Iz većinom esejističko viđenih vojvođanskih i inih književnih tema hrvatskih nerijetko izbija poneka jedva kontrolirana emocija i osobna sudbinska zauzetost u rasponu od političke mobilizacije do lirske inkantacije, i baš to čitatelja ne ostavlja ravnodušnim. Predmet je toliko živ, a pogled angažiran da Žigmanovljevu čitanju uistinu odgovara operativni pojam tipičan prije za medicinsku, nego li za književnu struku: vivisekcije, tj. rezanje živoga tkiva, zadiranje pod kožu korpusa kojemu je vlastita koža nerijetko Prokrustova postelja. U tome smislu ova Žigmanovljeva knjiga uvelike podsjeća na prethodnu mu knjigu srodnih priloga i preokupacija uz jednu prevažnu razliku: da je u međuvremenu vlastitim zauzimanjem uvelike pridonio operacionalizaciji rada u profiliranju i statusu vlastitoga mu nacionalnoga okrajka. Baš kao i prethodna, sada i Vivisekcije imaju također dvojaku ulogu – da svjedoče i da tumače. Pri tome ostaju primarno ono što jesu: čitko, angažirano i moderno literarno štivo, kojemu se ne mogu odreći šarm i energičnost. I o ovoj se zbirci Žigmanovljevih rasprava i kritika može govoriti kao o respektabilnoj monografiji koja na visokoj razini registrira i problematizira aktualne kulturne, u prvome redu književne teme „zagraničnih Hrvata na Istoku“ te pridonosi kritičkome usustavljivanju samo geografski rubnoga dijela nacionalne baštine.