Zrinko Ogresta, filmski redatelj - intervju

Objavljeno: 03.06.2022. Pregleda: 76

Film Plavi cvijet poznatog hrvatskog redatelja Zrinka Ogreste nedavno je prikazan u srpskim kinima. U pitanju je drama o ženi, majci i kćeri, koja nas nuka na introspekciju, ali i kritizira sebičnost suvremenog društva. Regionalna premijera ovoga ostvarenja bila je lani na Festivalu europskog filma na Paliću. Nekoliko dana kasnije Plavi cvijet trijumfirao je u Puli, osvojivši nagradu za najbolji film u hrvatskom programu, Zlatnu arenu za najboljeg redatelja i za najbolju glavnu žensku ulogu (Vanja Ćirić). U Srbiji film je još prikazan na 14. Leskovačkom internacionalnom festivalu filmske režije LIFFE (rujna 2021.) te je zatvorio 4. Smotru hrvatskog filma u Beogradu (studeni 2021.).

U hrvatskom filmu imamo novi, aktualni val jakih ženskih likova. Budući da ste i sami napravili film sa ženskom junakinjom u centru, kako Vi gledate na taj odnos intimnog, političkog i umjetničkog?

Pitanje ženskih prava u društvu sada je više naglašeno na političkom i administrativnom nivou, u svijetu i kod nas. Umjetnost je i ranije to pitanje prepoznavala kao značajnu temu, ali sada je nekako ono iskočilo u prvi plan i u Hrvatskoj, u nekoliko filmova: Ne gledaj mi u pijat, Lada Kamenski, Tereza 37, Mare,Murina… Upravo ovaj moj film, po mom mišljenju, ide na neki način „protiv struje". Kad ga vidite, bit će vam jasno zašto. Ovaj film nema za cilj promoviranje „modernih ideja", on „ne jaši" na valu priča u kojima su žene proganjane, ugnjetavane, mučene i tako dalje. Ovdje moram istaknuti kako su to problemi koje ja duboko respektiram i da se svatko normalan zalaže za normalne ljudske odnose i da žene takve stvari ne trpe, ali mi se čini da je, osobito u filmu, to postala – moda. Često se kalkulira i misli da se s takvim temama i sadržajima negdje može bolje proći. I to je točno, bolje se može proći, zato što je cijeli filmski i čitav svijet globaliziran i postoje određeni sadržaji koji jednostavno otvaraju vrata. U tom smislu ovaj moj film je, na neki način, nemam bolju riječ, konzervativniji; on se bavi sadržajno ženom i ženskim odnosima, onim što, ja mislim, mi kao ljudi jesmo, bavi se vječnim temama, i to upravo iz prizme mojeg doživljaja da smo sad svi skupa zasuti svim tim modernim, velikim globalnim problemima nasilja, izbjeglica, ratova, pandemije. Sve je to odista strašno, ali se čini kao da je sve globalno jako važno, a da je sve drugo nevažno. Meni se činilo da je upravo suprotno: da je ono što se pokazuje kao da je nevažno, zapravo najvažnije. Da je najtragičnije danas ako nas uspiju uvjeriti da je to što se danas smatra najvažnijim zaista najvažnije, a da zaboravimo ono što nas elementarno čini ljudima. Jedan dio pandemije imao je tu svrhu da nas makne od naših vlastitih osišta, strahujem od njezinih psiholoških posljedica.

Što Vas interesira u kinematografiji i koje biste autore kao važne za Vas i Vaše stvaralaštvo istaknuli u svjetskom filmu?

Nisam čovjek koji mnogo prati aktualni i trendovski film. Sjećam se onoga što nam je govorio naš profesor Babaja kada sam bio student: „Za filmskog režisera nije najbitnije da gleda jako puno filmova, to je bitno za filmske kritičare", premda, naravno, moraš pratiti kinematografiju, moraš biti upućen. Za filmskog redatelja je bitno da čita, da sluša glazbu i tako. U povijesti filma izdvojio bih Krzysztofa Kieślowskog, koji je meni osobno jako blizak, i filmski i svjetonazorno, te u smislu filmske poetike.

Regionalna premijera Plavog cvijeta bila je na Festivalu europskog filma na Paliću. Smatrate li sebe europskim autorom?

Da, smatram se prije svega hrvatskim, a onda i europskim autorom. Napokon, svi moji filmovi su i doživjeli europske premijere, od Venecije, Berlina, Karlovyh Vara, svuda po Europi, tako da sam nužno dio europskog korpusa, ali to možda djeluje pretenciozno, čak i prepotentno. Nekako se uvijek, barem po sadržajima koji me zanimaju, ne vidim dijelom neke hrpe, već imam svoju glavu i radim neke svoje filmove, kakav je i Plavi cvijet. A i idući koji spremam, bude li ga, a nadam se da će ga biti, teži da ne bude uvijek narečeno na ustaljenoj liniji, kojom svi idu. Umjetničku liniju svatko ima, neku osobitu, a ja ovdje mislim prije svega na određenje koje je svjetonazorno. Jako je bitno da imaš nešto u što vjeruješ, nešto što voliš, da imaš neke temelje na kojima si odgajan i da to promoviraš.

Na posljednjem festivalu u Cannesu, pratio sam, bilo je, na primjer, osam filmova na potpuno istu, trendovsku temu. Nažalost, bojim se da od toga trpi umjetnost općenito, naročito u malim zemljama. U tekućem filmu autori to zapravo rade sami – stvari za koje misle da odgovaraju trendovima i suvremenim tokovima, što je u stvari linija manjeg otpora. To je bio slučaj i u hrvatskom filmu devedesetih, kada, objektivno, politiku nije bilo briga za film, kao što su pisali mediji, nego su autori često radili sadržaje za koje su vjerovali da će se svidjeti politici.

Kako gledate na svoju poziciju unutar hrvatskog filma, dugo ste na sceni?

Već sam u srednjoj dobi, polako ulazim u treću životnu dob, ali osjećam se i stvaralački i fizički vrlo vitalan, i vjerujem da ću još stvarati dosta. Ne mogu reći, ja se osjećam priznat u svojoj sredini, iako nisam dio mainstreama, već spadam u onu manju grupu drugačije mislećih: dolazim iz drugačije obitelji, malo sam tradicionalnije odgojen, ali sam priznat. S vremenom se prepoznalo da je to što radim neka moja potreba, nešto autentično; ne služim nikome, radim ono što jesam, što mislim i stojim iza toga. Dobijam dovoljnu potporu od državnih institucija za svoj rad: moji filmovi su imali dobar odjek, bili su i na najvećim svjetskim festivalima, pa je to onda i prirodno i logično. Nisam imao nikad zastoje u stvaranju. To je dobro u našoj kinematografiji, da se stvaralaštvo revalorizira, prati se i stimulira kvaliteta, premda ponekad može nešto proći i ispod radara, ali uglavnom se vodi računa.

Na Paliću ste bili i ranije, 2004. s filmom Tu koji je dobio Nagradu za toleranciju u okviru programa Paralele i sudari. Kako ocjenjujete ovaj festival?

Moje veze s Palićem potječu i od susreta i suradnje s Nenadom Dukićem u žirijima na inozemnim festivalima, koji je programer festivala. Za mene osobno, koji pratim i druge viđenije festivale u zemljama u okruženju, mogu reći da je Palić značajan festival i da je jedinstven. Mogu to ocijeniti jer sam nekako uvijek vezan za europsku kinematografiju. U njegovom programu uvijek su izrazito relevantni i priznati europski filmovi, tu nema zalutalih filmova. Iskreno govoreći, volio bih da me jednom pozovu ovdje u žiri, da mogu pogledati sve te filmove koji su na programu.

Kakvo je Vaše mišljenje o regionalnom postjugoslavenskom filmu? Što su uvjeti produkcije danas i kakva su Vaša iskustva s regionalnim filmom?

Osobito u posljednjih nekoliko godina te veze među novim zemljama u kinematografskom smislu sve su snažnije i sve plodonosnije, osobito su dobre kinematografske veze između Srbije i Hrvatske. Sve je veći broj filmova koji se rade u koprodukciji naše dvije zemlje, i čini mi se da je tako nastalo i nekoliko vrlo značajnih i kvalitetnih filmova koji su imali premijere na središnjim svjetskim festivalima. Danas je gotovo nemoguće snimiti film bez takvih koprodukcijskih odnosa, i upravo ti koprodukcijski odnosi Hrvatske i Srbije zapravo su ponajbolji. Kada bi nam bili takvi i politički odnosi, gdje bismo došli! Plavi cvijet jeste moj drugi film koji radim u koprodukciji sa Srbijom, spremam novi, daj Bože da to bude i treći, i ne mogu naći, iskreno, nijednu manu tog koprodukcijskog odnosa. On se na najbolji način oplemenjuje u tome što, recimo kada je riječ o mojim filmovima, srpski koproducent doprinosi upravo u onim stvarima u kojima hrvatska kinematografija nema takvu tradiciju: srpska kinematografija je znatno snažnija u uspostavljanju tih međunarodnih veza i činjenju da film bude što vidljiviji u Europi i svijetu, tako da, u tom smislu, hrvatski film ima koristi od tog braka s, konkretno, Filmskim centrom Srbije.

U jugoslavenskom periodu, a i nadalje, nekako je u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i cijeloj bivšoj Jugoslaviji bila snažna ta paradigma autorskog filma, i što će filmski autori, evo danas i autorice, izreći svojim filmom. Kakvim Vam se čini danas položaj autorskog filma u ex-Jugoslaviji; koliko je tu prostora i za Vaš autorski rad?

Mislim da je autorski pristup filmu dominantan u malim zemljama, osobito u zemljama izvan engleskog govornog područja. Film se u tim zemljama tretira kao kulturno dobro i jasno je da sve te države potiču stvaranje filmova i takozvanog autorskog umjetničkog filma, tako da je položaj te vrste filma razmjerno dobar. Naravno, da bismo svi mi koji stvaramo te filmove voljeli i željeli da su nam domaći financijski uvjeti bolji. U svim zemljama u okruženju mi se uvijek borimo da te financijske konstrukcije na neki način zatvorimo, ali autori iz ovih područja su na to na neki način navikli. Već u startu svi mi redatelji, ili scenaristi, kad promišljamo o tome što će biti naš idući film, znamo koji financijski okvir ovdje možemo očekivati. Jednostavno, ne radimo veći okvir za vlastite sadržaje nego što ga možemo imati. Prema tome, mi znamo otprilike u kojim se financijskim gabaritima možemo kretati, tako da tu nema nekih osobitih nepredviđenih situacija.

Kako podnosite" filmsku kritiku o Vašem radu i što mislite o filmskoj kritici danas?

Ja s tim nemam nikakvih problema, jedino s čim imam problema jest ljudska površnost. Naravno da je dio mojeg posla da pročitaš i pozitivnu i negativnu kritiku, ali ako vidim da je onaj koji o filmu piše, film izrazito površno pogledao i da nije temeljne stvari uočio, onda mi je to malo nečasno i neprofesionalno. Dolazim iz generacije koja je po nekoliko puta gledala filmove, a kada smo pisali o filmu na faksu, ti si ga morao barem dva-tri puta pogledati da bi mogao nešto zaključiti. Danas se filmovi brzinski gledaju, čak se neke stvari i preskaču, i onda se opserviraju, što je, čini mi se, ne samo neprofesionalno već, rekao bih, i neljudski, jer iza jednog filma se nerijetko kriju i dvije, tri, četiri godine nečijeg rada: ta činjenica već zaslužuje da onaj koji se usudi o tome govoriti, to temeljito pogleda.


Izvor: Hrvatska riječ (Razgovarali: Ivana Kronja i Davor Bašić Palković / Foto: Ivica Vojnić)

Vijesti

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • Etno modna revija u Beregu
  • Projekcija filma Goli otok u Novom Sadu
  • Dani hrvatske kulture 2024. u Somboru
  • Projekcija filma Skriveni Vanka – na tragu jedne opsesije u Subotici
  • Srijemci Srijemu 2024. u Rumi
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima