Vladimir Nimčević: Plemenita obitelj Marković u 17. i 18. stoljeću

Autor(i): Vladimir Nimčević

 Godina: 2018.

 Izdanje: Godišnjak za znanstvena istraživanja 10: 29-97

Sažetak

Plemenita somborska obitelj Marković predstavlja neizostavni segment povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata. Postoje jake indicije da je doseljena u Bačku još za vrijeme turske vladavine. Do Velikog bečkog rata (1683. – 1699.) njeni članovi su služili Turskoj porti kao pomoćne postrojbe, a onda su prešli na stranu Bečkog dvora. Plemenita somborska obitelj Marković predstavlja neizostavni segment povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata. Postoje jake indicije da je doseljena u Bačku još za vrijeme turske vladavine. Do Velikog bečkog rata (1683. – 1699.) njeni članovi su služili Turskoj porti kao pomoćne postrojbe, a onda su prešli na stranu Bečkog dvora. 

Rodonačelnik plemenite somborske obitelji Marković, Dujo Marković, kao protuuslugu za vojne usluge tražio je od austrijskih vojnih vlasti (Dvorsko ratno vijeće) da njegovim sunarodnjacima odobri sljedeća mjesta za naseljavanje: Suboticu, Segedin i Baju (1687.). Austrijske vojne vlasti su ga ocijenile kao pouzdanu osobu. Zato su ga postavile za kapetana Sombora i dodijele mu široke ovlasti. Sa svoje strane, Dujo Marković je opravdao ukazano povjerenje. Izvješća austrijskih zapovjednika puna su hvale o njemu. Dva puta je branio Sombor od napada Turaka. Kao i većina njegovih sunarodnjaka, mnogo je odsustvovao iz obiteljskoga doma. Jednom prilikom, poslije pada Beograda (1690.), Turci su napali Sombor i opljačkali njegovu imovinu koja je vrijedila nekoliko tisuća forinta. Za ratne zasluge car Leopold I. ga je nagradio plemstvom (1690.) koje, međutim, zbog ratnih prilika nije proglašeno do 1713. Poginuo je u čuvenoj bitci kod Slankamena 19. kolovoza 1691. 

Poslije smrti Duje Markovića, austrijske vojne vlasti imenovale su njegove sinove Đuru i Matiju Markovića za kapetane Sombora. Đuro i Matija Marković su slijedili očeve stope. Kada je ugarski plemić Ferenc II. Rákóczy pozvao ugarsko plemstvo na ustanak za neovisnost Ugarske (1703. – 1711.), ostali su vjerni Bečkom dvoru. Đuro Marković je umro oko 1717., a Matija 1740. Obojica su ostavili porod. Đurina grana Markovića dala je visokog činovnika Bačke županije Adalberta Markovića (1749. – 1819.), a Matijina: visokog časnika Potiske i Slavonske vojne granice Marka Markovića (umro 1756.) i gradonačelnika Sombora Josipa Markovića (1712. – 1789.), čiji je izravni potomak svjetski poznati austrijski speleolog Adalbert (Bela) Marković (1897. – 1941.).U radu donosimo pregled istraživanja na temu povijesti Sombora i Markovića. Kao prinos istraživanju povijesti Markovića donosimo prijepis, tumačenje i prijevod nekoliko poznatih i nepoznatih dokumenata (u izvadcima ili u cijelosti) različite provenijencije koji se tiču povijesti obitelji Sombor u 17. i 18. stoljeću, od kojih izvora vrijedi izdvojiti plemićku diplomu Duje Markovića od 29. svibnja 1690., svjedodžbu Ivana Nađa od 30. svibnja 1699., pismo Marka Markovića Poglavarstvu grada Sombora od 1. rujna 1746., molbu Marka Markovića carici Mariji Tereziji iz 1748., molbu Marka i Ivana Markovića te Antuna i Josipa Baraševića Bačkoj županiji iz 1759., molbu Ivana Adamovića carici Mariji Tereziji od 20. srpnja 1778., dopis Ugarskog kraljevskog namjesničkog vijeća Bačkoj županiji od 20. prosinca 1786. u svezi s Adalbertom Markovićem.

Ključne riječi: Markovići, Sombor, 17. stoljeće, 18. stoljeće