U nakladi NIU Hrvatska riječ iz Subotice objavljena je knjiga pjesama Nepodnošljiva lakoća umiranja Franje Kašika (Vrbas, 1946.). Kašik je pjesnik suvremenog pjesničkog izričaja. Budući da je diplomirao na Katedri za engleski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu nije čudno što se u njegovoj poeziji prepoznaje križanje anglosaksonske lirske patetike uma i slavenske osjećajnosti, kao i pobunjenost pjesničkog subjekta pred pritiscima egzistencije i banalnosti svakodnevice, navodi u pogovoru urednik knjige Zvonko Sarić.
Patetika uma
„Kašik je britki pjesnik patetike uma, bez pada u lirske kalupe koji nagrizaju lirsku supstancu. Pjesnik ne teži pukoj događajnoj spektakularnosti i šaradi. Kašikovi stihovi su strasno osjećajni i dirljivi, izrazom isijavaju zanos u doživljaju, njegovi stihovi izazivaju uzvišena, snažna i dostojanstvena osjećanja kod čitatelja, a to je danas rijetkost u poeziji koja nastaje u postmodernoj epohi. Kašik je pjesnik intelektualac, uvjeren da je pjesma izraz patetike uma, a ne samo srca, da se pjesma dostiže umom. Kašikovo pjesničko pismo svjedočanstvo je o neminovnosti prolaznosti i tijeka vremena, ali i svjedočanstvo o veličini ljudskog duha. Kašik promišlja o smislu ljudskog života, pri čemu proniče i u vlastite dubine, boreći se s vlastitim tminama", navodi Sarić.
Postmodernistički izričaj
Kašik pjeva i o ljudskoj samoći i nepravdama kojima jedni druge kažnjavamo, otkriva trenutke svoje intime, gradeći lirsku inventuru unutrašnjeg života i svakodnevice. Literarnom kombinatorikom i jezičnom igrom, Kašik pjeva, modelom zasnovanim na postmodernističkom ukidanju tzv. velikih priča, i o kaosu i rasulu suvremenog svijeta i beznađu njihovih žitelja.
„Možemo se upitati, čitajući ove stihove, zbog čega su nas predmeti i institucije suvremene potrošačke civilizacije doveli u poziciju izgubljene vedrine i spokojstva. Kašikov pjesnički jezik jest poezija subjektivnog lirizma, ali te cjeline karakterizira postmodernistički izričaj, ponekad začudne pjesničke slike i refleksivno poetološko izvorište. Dakle, važna kvaliteta Kašikove poetske stvaralačke dionice je suvremenost i težnja ka postmodernističkim umjetničkim i literarnim praksama. Kašikova poezija isijava silovitost bića koje smisao i ljepotu trenutka otima banalnosti svakodnevice i besmisla egzistencije. Ova zbirka poezije sadrži ispovijesti svakodnevice ljudskog bića, a s druge strane su pjesme egzistencije, govor iz središta stvari i ljudskih situacija. Pjesničke cjeline pjevaju o mikrosvjetovima autora i čežnji za neuhvatljivim, nedokučivim … U Kašikovim stihovima susrećemo se sa sjetom, nostalgijom i spontanim izrazom, ali bez padanja u banalnost i sentimentalnost. Kašik je okrenut i svijetu prirode a grad je prisutan po svojim negativnim određenjima, kao mjesto otuđenosti. Okretanje prirodi oblik je bijega iz grada u kojemu se odvija preispitivanje vlastitog duha u (post)modernoj duhovnosti općenito", navodi urednik knjige uz zaključak da se njezinom objavom pomaknula granica kvalitete recentne hrvatske književnosti u Srbiji „jer ovaj rukopis donosi osuvremenjivanje poetskoga izraza recentnoga vojvođansko-hrvatskog pjesničkog korpusa".
Nepodnošljiva lakoća umiranja Kašikova je druga knjiga pjesama. Isto u nakladi NIU Hrvatska riječ, 2015. objavljena mu je knjiga Riječi nasušne. Također, u izboru Luke Paljetka objavljeno mu je deset pjesama u časopisu Dubrovnik, br. 3/2011. te tri prozna rada u br. 2/2012. istoga časopisa.
Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)
