Bećarac je najkraća, a ujedno i najduža pjesma, a o toj pjesmi može se napisati i cijela knjiga. Upravo je to uradila UG Urbani Šokci iz Sombora knjigom Šokci i bećarci u želji da pokaže sličnosti i razlike bećaraca u šokačkom Podunavlju. Autorice su Marija Šeremešić i Milica Lerić.

„Pjeva se bećarac u Vojvodini i po Slavoniji već više od dva stoljeća, ali su Šokci u Bačkoj imali i imaju svoje načine izvođenja. U posljednjih desetak godina uočava se nestajanje starih načina izvođenja, izjednačava se izvođenje u takozvani građanski stil, jednoobrazni ili se bećarci više i ne pjevaju. Zato ova knjiga o Šokcima i bećarcima ima zadaću sačuvati šokačke načine izvođenja tog glazbenog oblika koji i dalje živi u narodu, razvija se i mijenja, kao i sam život“, kaže Šeremešićeva.

Pjesma bez granica

Knjiga Šokci i bećarci podijeljenja je u dva dijela. U prvom dijelu donosi tekstove Marije Šeremešić o šokačkim mjestima u Podunavlju uz fotografije nošnji iz svakog mjesta i tekstove bećaraca. Drugi dio napisala je Milica Lerić, diplomirana teoretičarka umjetnosti koja je uradila stručni prikaz sličnosti i razlika bećaraca u šokačkom Podunavlju.
„Bećarac je pjesma za svaku prigodu. Tamo gdje se pjeva bećarac tu su vedar duh, šala, veselje, zabava. Bećarac odjekuje snažno, jer je njegova moć u konciznosti i jezgrovitosti forme i britkom, neočekivanom obrtu u drugom stihu. Iako ima na tisuće raznih stihova, uvijek se izvodi na istoj glazbenoj podlozi, po poznatom melodijskom obrascu i uvijek u rimovnom dvostihu od po deset slogova. Bećarac nisu tekstovi, nego samo pjevani tekstovi, koji se prenose i pamte kao kolektivna tvorevina“, kaže Šeremešićeva.
Da zna zora di je dika moja, ne bi zora svanula do Dova. Sinoć mi se žalile Šokice, da boluju što se ne miliju. Ode žica piče srčanica, Bunjevka je lipa ko Šokica, Udaći se u Male Stapare da privarim sonćanske bećare...
„Za razliku od mnogih napjeva, kola i običaja koji nestaju i zamiru, bećarac živi u Šokadiji. Zadržao se bećarac na svadbama, svetkovinama koje prate radosne događaje i blagdane, začinjava svako veselje, nastaje svakim danom i živi. Pjeva se u kolu, natpjevavaju se cure i momci“, kaže Šeremešićeva.

Glazbeno poetska forma

Prvi samostalni zapis tipa bećaraca datira iz XIX. stoljeća, dok se termin bećarac u današnjem značenju javlja 30-ih godina prošlog stoljeća. Primarni sadržaj bećarca je tekst, dok je glazba sredstvo koje pomaže da se izraze poruke koje se samo riječima ne bi smjele iskazati. „Nakon što je transkriptirano tridesetak napjeva šokačkih bećaraca u Bačkoj može se reći da su najsličniji napjevi iz Berega i Monoštora. Melodija bećaraca iz Sonte nalikuje napjevima iz Berega i Monoštora, dok je melodijski tijek bećaraca iz Bača znatno drugačiji“, kaže Milica Lerić.

Ona za bećerac kaže da je najkraća, a ujedno i najduža pjesma, jer traje onoliko koliko traje inspiracija pjevača. Nekada su ljudi bili vični tome, pa se bećarac pjevao u svim prigodama, a stihovi su nastajali na licu mjesta. „Bećarac je živi oblik narodnog stvaralaštva, jer on i danas nastaje. Nije bećarac samo šokački. Pjevaju ga i starosjedeoci u Vojvodini, pjeva se i u Slavoniji. Razlika je u načinu izvođenja. U Slavoniji i šokačkom Podunavlju pjeva se na bas. Vodeći melodijsku liniju bećarac izvodi jedan pjevač, što mu omogućava veću slobodu i mogućnost za variranjem, koje ovisi od glasovnih i izvođačkih sposobnosti pojedinca. Vodeći glas započinje pjesmu sam, a na početku drugog trotakta javlja se grupa pjevača koja čini pratnju“, kaže Milica.

Tematika bećarca inspirirana je svakodnevnim životom i najčešće donosi informacije o sredini iz koje pjevač potječe, o ljudima, njihovom životu. „Bećarac je jako bitan za identifikaciju ljudi koji ga pjevaju. Dobar primjer je bećarac - Šokica sam govor me izdaje po govoru svako me poznaje. Ne samo da je osoba koja pjeva taj bećarac istaknula tko je, već je pokazala da se ne stidi svog govora, svoje ikavice“, kazala je Milica.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)