Književnik, publicist i urednik Milovan Miković iz Subotice objavljivao je od travnja 2016. do travnja 2019. na stranicama tjednika – Hrvatske riječi, feljton/kolumnu pod nazivom Idemo li večeras u kazalište?. Ti su tekstovi sada sabrani u knjizi istoimena naziva koja je objavljena krajem 2020. godine u nakladi ogranka Matice hrvatske u Subotici.
Od HNK-a do ničega
Na 392 stranice, knjiga se bavi kazališnim životom grada Subotice s fokusom na doprinose koje su na tom planu dali Hrvati (od ovdašnjih pripadnika tog naroda do onih koji su iz drugih krajeva ovdje dolazili raditi). Ova svojevrsna kronika datira od početaka kazališnog života u gradu u 18. stoljeću do kraja 20. stoljeća, preciznije 1995. godine. Naime, prema pisanim tragovima, prva kazališna predstava u gradu održana je daleke 1747. godine u Gramatikalnoj školi iliti Franjevačkoj gimnaziji i to na tada službenom dalmatinskom (hrvatskom) jeziku. Imajući u vidu temu knjige, autor najviše pozornosti posvećuje razdoblju nakon Drugog svjetskog rata kada se u Subotici osniva Hrvatsko narodno kazalište. Od siječnja 1951. ono se spaja sa subotičkim Magyar Színházom, kada nastaje subotičko Narodno pozorište – Népszínház, s dvjema dramama – hrvatskom i mađarskom. Istodobno, tom je prigodom osnovana tzv. Muzička grana koja će ubrzo prerasti u subotičku Operu s baletom, a već nakon tri i pol sezone i prestati s radom, premda je za to kratko vrijeme postavljena čak 21 operna i baletna premijera. Godine 1958. Hrvatska drama je preimenovana u Dramu na srpskohrvatskom jeziku, a od nje je do danas preostala samo Drama na srpskom jeziku. Kako Miković u knjizi ukazuje, od 1945. do 1995. u subotičkom je kazalištu izvedeno devedesetak prestava prema djelima hrvatskih pisaca, od kojih 26 prema dramskim tekstovima hrvatskih pisaca iz Bačke i Srijema.
Istraživački rad
Recenzentica knjige Nevena Mlinko u pogovoru ističe vrijednost Mikovićeva istraživačkog rada koji je prethodio nastanku ove knjige. „Neosporna je vrijednost velikog istraživačkog rada, posebice s aspekta probiranja i objedinjavanja građe vezane za subotičko kazalište, jer su na jednome mjestu iz mnoštva različitih tiskovina – mjesečnika, tjednika i godišnjaka, kronika i glasila, sitnog knjižničnog materijala poput plakata, dnevničkih zapisa redatelja i glumaca i pređašnje objavljenih istraživačkih radova sakupljeni relevantni podaci vezani za kazalište u Subotici (...) Ono što nužno proizlazi iz ovakva marljivog pregalaštva jest osvjetljavanje brojnih mijena, kao izazovnih nestalnosti u poigravanju povijesti s narodima koji se u što većoj mjeri moraju razjasniti, i utvrđivanje kontinuiteta i opstojanja Hrvata i hrvatskog jezika te njihovog kulturnog i književnog djelovanja na području Subotice i okolice. Kontinuitet u ovom slučaju prate čast i primat starine s obzirom na to da od tri kroz povijest subotičke scene zabilježene drame (srpske, mađarske i hrvatske), trenutno jedina nepostojeća jest upravo ona najstarija, na hrvatskom jeziku", bilježi Mlinko uz zaključak kako objavljivanjem ove knjige zavičajna literatura grada Subotice te posebice ovdašnjih Hrvata dobiva „ozbiljno i pitko štivo koje neprimjetno premaša kroničarsku, obavijesnu i saznajnu funkciju".
Recenzent knjige Zsombor Szabó navodi kako je ova Mikovićeva prolegomena, u trenutku dok još uvijek traje izgradnja nove zgrade subotičkoga teatra, podsjećanje na minule višestoljetne događaje u i oko kazališta, „napose kao nezaobilazne tekovine jedne građanske Subotice u kojoj žive tri dominantna naroda".
Knjiga Idemo li večeras u kazalište? tiskana je potporom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Pokrajinskog tajništva za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne manjine – nacionalne zajednice i Matice hrvatske.
Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)
