U povodu 200. obljetnice rođenja hrvatskog preporoditelja u Bačkoj Ivana Antunovića, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj zajednički objavljuju roman Posliednji Gizdarev, Pripoviest, osnovana po Ivanu Antunovich bivšem uredniku Bunjevačkih i šokačkih novinā. Pristupivši mu više kao složenu kulturnopovijesnomu spomeniku nego kao dovršenom romanu, rukopis teksta je za tisak priredio izv. prof. dr. sc. Petar Vuković, a knjigu je uredio Tomislav Žigmanov. Roman izlazi u biblioteci Prinosi za istraživanje književne baštine, knj. 3, u nakladi od 500 primjeraka. Autor naslovnice i grafičkog oblikovanja unutarnjih stranica knjige je Darko Vuković. Tiskanje knjige pomoglo je Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Beogradu.
Osim samog romana na kraju knjige nalazi se Rječnik te Pogovor i Životopis što je također djelo priređivača dr. sc. Petra Vukovića.
Priređivač ove knjige, dr. Vuković, u Pogovoru kaže kako su romani (i druge publikacije) u nacionalnim pokretima u XIX. stoljeća imali istaknutu ulogu jer su bili mediji preko kojih su nacionalne ideje dopirale do širih slojeva društva mobilizirajući postupno sve više pristaša. Stoga nije nimalo neobično što je Ivan Antunović u sklopu svojih preporodnih aktivnosti romanima posvetio mnogo vremena i energije. „Uz to što je pokrenuo Bunjevačke i šokačke novine te objavio historijskosintetsku Razpravu o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih, napisao je naime i tri romana, u kojima je obrađivao teme iz bliže i dalje povijesti Hrvata s juga povijesne Ugarske.“ On konstatira kako je, nažalost, samo jedan od njih za autorova života i objavljen (Odmetnik, Zagreb, 1875.).
„Preostala dva Antunovićeva opsežna pripovjedna teksta ostala su u rukopisu i bili su dostupni samo rijetkima. Posrijedi su tematski srodni romani Posliednji Gizdarev i Bariša Kitković, u kojima su u žarištu pozornosti poročni život bunjevačkih plemića u Ugarskoj u prvoj polovini XIX. stoljeća te njihova postupna mađarizacija.“ Rukopisi tih romana, nastalih najvjerojatnije u drugoj polovini 1870-ih, danas se čuvaju u arhivi Katoličkoga društva za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović u Subotici. Kao i velik broj drugih Antunovićevih tekstova, i njegovi su romani pisani hrvatskim književnim jezikom druge polovine XIX. stoljeća, tj. varijetetom koji se u kroatistici naziva jezikom Zagrebačke filološke škole.
Nastojanje da se ravna jezičnom normom Zagrebačke filološke škole Antunović očituje i u romanu Posliednji Gizdarev, o čemu priređivač detaljno piše u pogovoru. O leksici pak kaže: „Novoštokavcu Antunoviću, koji je živio na rubu hrvatskoga etničkoga prostora te je s jezgrom nacionalne kulture održavao samo ograničene dodire, bilo je očito znatno lakše usvojiti leksičke elemente onodobne hrvatske književnojezične norme nego gramatičke i pravopisne. Neke od tih riječi što ih je usvojio i rabio, a suvremenomu bi čitatelju mogle biti nerazumljive, u ovom su izdanju objašnjene u popratnom rječniku.“ Kao iskusan lingvist, Vuković pojašnjava svoj postupak unosa i slaganja teksta romana. „Stariji književni tekstovi obično se objavljuju uz različit stupanj prilagodbe aktualnoj grafijskoj i pravopisnoj normi kako bi suvremenomu čitatelju bilo olakšano njihovo čitanje. S druge strane, u leksička i gramatička obilježja intervenira se minimalno. Novija tekstologija teži pak sve više tomu da u modernim izdanjima starih tekstova bude očuvano i što više njihovih grafijskih i pravopisnih obilježja, osobito kad udaljenost od suvremenoga pravopisa nije tolika da bi današnjemu čitatelju predstavljala nepremostivu zapreku. Starijim se književnim tekstovima tada pristupa kao višeslojnim kulturnim spomenicima za čije su upoznavanje i vrednovanje bitni i oni njihovi aspekti koji su se u ranijim pristupima činili nevažnima. Polazeći od takva viđenja, i ovo izdanje romana Posliednji Gizdarev u svemu poštuje izvorni rukopisni zapis: osim što u njega nisu unesene nikakve glasovne, morfološke, sintaktičke ni leksičke preinake, u potpunosti je sačuvan i njegov pravopis, uključujući i interpunkciju te grafijske akcente.“
Čitatelj ovoga izdanja romana Posliednji Gizdarev tako može dobiti uvid ne samo u jezične nego i u pravopisno-grafijske specifičnosti njegova rukopisa, a one su iznimno važne za razumijevanje kulturnoga konteksta u kojem je nastao.
Kako navodi Matija Evetović u Životu i radu biskupa Ivana Antunovića, narodnog preporoditelja (Subotica, 1935.), „sačuvani rukopis romana Posliednji Gizdarev prepisao je Andrija Frank, učitelj iz Badljevine u Slavoniji; štoviše, u rukopisu su na tri mjesta sačuvani i njegovi komentari potpisani inicijalima Fr. i F. Frankov prijepis, koji je paginiran tako da je brojem označena svaka četvrta stranica, Antunović je naknadno osobno pregledao te je u njega vlastoručno unio izmjene: na nekim je mjestima dijelove prvotnoga teksta precrtao, dok je na drugima dodao nove tekstovne segmente.“
U želji da se i u ovom izdanju romana vjerno prikaže višeslojnost njegova rukopisa, priređivač se potrudio donijeti tekst sa svim izmjenama i rekonstruirati rukopisni predložak u ovom, prvom tiskanom izdanju. „I ovaj pristup pokazuje da se u ovom izdanju romana Posliednji Gizdarev njegovu rukopisu pristupa više kao složenu kulturnopovijesnomu spomeniku nego kao formalno dovršenomu književnomu tekstu.“
Priređivač teksta romana zainteresiranim čitateljima sugerira i mogućnost uspoređivanja teksta ovoga izdanja romana s tekstom sačuvanoga rukopisa, bude li rukopis u budućnosti digitaliziran i objavljen na internetu. Kao poseban dodatak romanu objavljuje se i osam stranica koje je Antunović naknadno izbacio iz prvotnoga teksta. One su uvezane na kraju sveska koji sadržava rukopis romana pa su zahvaljujući tomu i sačuvane.
