• Trg Heroja 3, 25101 Sombor
• Tel.: +381 25 437362

Jedno od prepoznatljivih obilježja Sombora je i crkva svetog Stjepana kralja sa samostanom, koja se nalazi u blizini nekadašnjeg županijskog sjedišta Bačko-brodroške županije. Ovo monumentalna crkva, koja je građena u neoromanskom stilu, posvećena je svetom Stjepanu, ugarskom kralju, a Somborci je jednostavno zovu karmelićanska crkva. Za nju će upitati svaki posjetitelj Sombora jer sa svoja dva zvonika visine 73,5 metara nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Crkva građena desetljećima

Dolasku karmelićana u Sombor prethodila je izgradnje crkve svetog Stjepana kralja. Zanimljivo je reći da je odluka o gradnji crkve donesena u prvoj polovici XIX. stoljeća, a da je crkva završena tek početkom XX. stoljeća. Odluku o izgradnji nove crkve donijele su tadašnje gradske vlasti 1828. godine, ali je do početka gradnje prošla 31 godina. „Sombor je postao županijsko sjedište, a svakom važnom događaju u Županiji prethodila su bogosluženja na koja su gradski oci morali odlaziti u tadašnju franjevačku crkvu, a danas župnu crkvu Svetog Trojstva. Zato je donesena odluka da se podigne nova, velika crkva pokraj Županije“, priča prior otac Bernardin (za tjednik Hrvatska riječ 2014. godine).

Crkva u izgradnji (1859. - 1904.)

Gradski senat Grada Sombora ustupio je zemljište za gradnju, urađen je i projekt, ali je do 1859. godine stajao u vijećnici Gradske kuće, jer za gradnju nije bilo novca. I kada je počela gradnja bilo je mnogo poteškoća, a prema Monografiji, koja je tiskana u povodu stote obljetnice karmelićana u Somboru, za to što je crkva ipak izgrađena veliku zaslugu imaju somborski Hrvati. Naime, gradnja je sporo odmicala, pa je postalo jasno da se troškovi neće moći plaćati, te je 1875. godine Odbor donio odluku o obustavljanju gradnje crkve. 

Crkva u izgradnji (1859. - 1904.)

Međutim, za nastavak gradnje osobito su se zalagali somborski Hrvati koji nisu prihvaćali da se započeta crkva sruši ili premjesti na drugo mjesto. Tako su radovi ipak nastavljeni. Stubište u crkvi betonirano je 1901. godine, počeli su se pokrivati svodovi, građeni su zvonici... Križevi na zvonicima postavljeni su 1902. i tako je Sombor dobio svoje najviše zvonike od 73,5 metara. Značajnu potporu dala je Kaločka nadbiskupija i kaločki nadbiskup György Császka.

Crkva u izgradnji (1859. - 1904.)

Crkva u izgradnji (1859. - 1904.)

Crkvu je 20. kolovoza te 1904. godine zbog smrti kaločkog nadbiskupa György Császka posvetio tadašnji stolnobiogradski (Székesfehérvár) biskup, kasnije kaločki nadbiskup, rođeni Somborac dr. Gyula Várossy.

Fotografija dovršene crkve prije izgradnje samostana (između 1902. - 1904. godine)

Između dva tornja u sredini crkve na visini oko 40 – 45 metara nalazi se kip svetog Stjepana kralja od 3 metara, a čitava kompozicija s baldahinom i postoljem visoka je 5 metara. Kip je obnovljen 2007 godine.

Kip sv. Stjepana kralja u pročelju crkve

Unutrašnjost crkve

Glavni oltar je tirolski rad. U sredini je reljef sv. Stjepana kako BD Mariji prikazuje i svoju krunu i svoj narod. Njemu s lijeve strane je kip svetog Ladislava sa bradvom (ratnom sjekirom) u ruci, kojom je – prema legendi – iz stijene vodu dao svojoj izmučenoj vojsci. S desne strane je kip svetog Mirka, princa sa ljiljanom u ruci, što je znak djevičanstva. Na stubovima između sv. Stjepana i Ladislava vidimo kip svete Elizabete ugarske, a između sv. Stjepana i Mirka je sveta Margareta, dominikanka. Cijeli glavni oltar prikazuje svete iz Arpadove loze.

Glavni oltar

Glavni oltar

Na stupovima gore uokolo su kipovi 11 apostola i kip svetog Pavla. Svakog apostola možemo prepoznati po atributi, tj. svaki ima svoju oznaku. Npr. sveti Petar ima ključeve, sveti Pavao ima mač u ruci, Sveti Ivan kalež, sveti Andrija križ u obliku slova X, itd.

U istom stilu kao i glavni oltar izgrađen je i oltar B D Marije. S lijeve strane je kip svetog proroka Ilije sa plamenim mačem u ruci, a s desne strane kip svetog Josipa s ljiljanom u ruci. Dolje u sredini u vitrini je kip Malog Praškog Isusa, čije haljinice se mijenjaju po liturgijskim bojama (Bijelo za Božić i Uskrs, Ljubičasto za Došašće i Korizmu, crveno za Duhove a zeleno za vrijeme kroz godinu).

Preko puta Marijinog oltara nalazi se oltar Presvetog srca Isusova u istom stilu kao glavni oltar i Marijin oltar. Na lijevoj je vidimo kip svetog Ivana Nepomuka a s desne strane kip svetog Alojzija Gonzage.

Oltar Presvetog srca Isusova

U istom stilu je još oltar svetog Josipa koji se nalazi pokraj Marijinog oltara. Na ovom oltaru su karmelski sveci. S lijeve strane je kip svetog Ivana od Križa, a s desne strane kip svete Terezije Avilske. Dolje u sredini na zlatnoj pozadini je reljef Majke Božje Bistričke.

Preko puta  ovog oltara nalazi se oltar svetog Antuna Padovanskog, koji nije u tolikoj mjeri urešen, kao što su prijašnji oltari bili.

U crkvi se nalaze još dva oltara: oltar svetog Vendelina pokraj oltara svetog Antuna Padovanskog. Sveti Vendelin je u sredini a njemu s lijeve strane je sveti Karlo Boromejski a s desne strane sveti Franjo Saleški. Preko puta ovog oltara je oltar svete Ane. S lijeve strane je kip svetog Aleksandra a s desne strane svetog Lovre đakona kojega su na roštilju ispekli, zato je prikazan s roštiljem u ruci.

U kutu je smještena kompozicija Golgota, ispod koje je grob s. b. o. Gerarda Tome Stantića, čiji je proces beatifikacije tijeku.

Grob sluge Božjega oca Gerarda Tome Stantića

Orgulje

Šire od Sombora čulo se za orgulje u somborskoj karmelićanskoj crkvi. U vrijeme nekadašnje Jugoslavije orgulje u Somboru bile su poslije zagrebačkih i đakovačkih najveće crkvene orgulje u državi, a u sadašnjoj Srbiji su najveće crkvene orgulje. Novac za nabavu orgulja braća karmelićani prikupili su od darovatelja, a imena vjernika najvećih darovatelja ispisana su na ploči koja stoji u crkvi. Orgulje su izgrađene 1925. godine u radionici Cacilia u Salzburgu. Orgulje su blagoslovljene 14. veljače 1926. godine, a dan kasnije kolaubirao ih je čuveni profesor Franja Dugan. Orgulje imaju čak 43 zvučna registra. Na njima su za potrebe bogosluženja svirali mnogi stalni orguljaši, ali i drugi umjetnici su na njima održavali koncerte.

Orgulje početkom 20. st.

Dolazak karmelićana

Prvotna ideja je bila da crkva svetog Stjepana kralja bude župna crkva. Važno je spomenuti da su u to vrijeme dva biskupa bila podrijetlom iz Sombora i možda su u to vrijeme i postojala nadanja da bi Sombor mogao postati biskupsko sjedište. „Nadbiskup je rekao da on nema svećenika i da se pozovu redovnici. Bilo je kod gradskih otaca otpora toj ideji, ali nadbiskup ih je uvjetovao da će gradu oprostiti dug nastao za gradnju crkve i još će biskupija novčano pomoći izgradnju samostana. Kako to već biva odjednom su gradski oci bili za to da dođu redovnici i tako su u Sombor pozvani karmelićani. Karmelićani su bili mlada provincija, jer je 1903. godine ustanovljena Mađarska provincija, koja se vrlo brzo širila. Tako su 1904. godine, uoči posvete crkve, braća došla u Sombor. Tada još nije bio izgrađen samostan, ali je završen već svibnja 1905. godine“, kaže nekadašnji prior somborskog samostana Bernardin Viszmeg, u razgovoru za tjednik Hrvatska riječ početkom 2014. godine. 

Gradnja karmelićanskog samostana 1904. - 1905. god.

Prema navodima u Monografiji za izgradnju samostana Kaptol je posudio 60.000 kruna, nadbiskup 20.000, ministar vjera i somborska crkvena općina po 10.000 kruna, dok je preostalih 60.000 kruna morala osigurati karmelićanska provincija.

U Sombor su došla četiri redovnika, a među prvim redovnicima bio je i otac Gerard Tomo Stantić, prvi karmelićanin Hrvat koji je došao u Sombor. Samostan je blagoslovljen 14. svibnja 1905. i tada je počeo redoviti karmelski život u Somboru, odakle se red širio u Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Bugarsku.

Otac Gerard Tomo Stantić

Širenje karmela

Karmelićanski samostan u Somboru u početku se nalazio u sastavu Mađarske provincije OCD. Nakon raspada Austro-Ugarske i stvaranja tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, poslije Jugoslavije, samostan je izdvojen iz mađarske provincije i stavljen pod neposrednu upravu reda i postao je jedini karmelićanski samostan u tadašnjoj državi. „Sluga Božji otac Gerard je još prije Drugog svjetskog rata išao u Zagreb i razgovarao s kardinalom blaženim Alojzijem Stepincem o osnivanju samostana u Zagrebu, čak je kupljeno i zemljište. No, došao je rat, a poslije rata zemljište je oduzeto. Jedno vrijeme nije se razmišljalo o tome, ali 1959. godine karmelićani iz Sombora su prihvatili Remete i 1960. godine osnivaju samostan u Remetama“, kaže naš sugovornik.

Iz Remeta karmelićani 1976. osnivaju samostan u Splitu (župa Kamen), a 1996. i na Krku. Hrvatski karmelićani, uključujući i samostan u Somboru, imaju status tzv. povjerenstva sve do 1990. godine, kada je ustanovljena Hrvatska karmelska provincija svetoga oca Josipa.

Značajno je reći da je do početka Domovinskog rata novicijat bio u Somboru. Cijeli drugi kat samostana bio je namijenjen novacima i njihovom magistru. Rat je praktički onemogućio dolazak novaka u Sombor, pa je novicijat bio prvo u Gracu, a potom na Krku, pa na Buškom jezeru u Bosni i Hercegovini. Ideje su da se novicijat ponovno vrati u samostan u Somboru, ali za to je potrebna priprema i novac, od čega će i ovisiti povratak novicijata.

Samostanska knjižnica

U knjižnici somborskog karmelićanskog samostana ima oko 17.000 knjiga. Dio knjiga karmelićani su donijeli iz svoje knjižnice u Gyoru, ali je knjižnica godinama dopunjavana novim naslovima. Knjige su na latinskom, hrvatskom, mađarskom, njemačkom, poljskom i talijanskom jeziku. Najstarija knjiga je knjiga Razmatranja na temelju tjednih evanđelja na latinskom jeziku iz 1593. godine.

Znameniti karmelićani

Sluga Božji otac Gerard Tomo Stantić bio je prvi hrvatski karmelićanin, koji je došao u novoosnovani samostan u Somboru. Rođen je u Đurđinu 1876. godine, a upokojio se u Somboru 1956. godine. Ustanovio je 1913. godine bratovštinu Malog Praškog Isusa. Isticao se u dijeljenju sakramenata svete ispovijedi i obilasku bolesnika u gradu i na okolnim salašima. Između dva svjetska rata odlazio je u Zagreb i s ondašnjim nadbiskupom Alojzijem Stepincem planirao osnutak karmelićanskog samostana u Zagrebu. Biskupski postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim pokrenut je 1985. godine, a završen 2003. godine kada su dokumenti poslani u Rim. Od 2005. godine u samostanu u Somboru postoji Duhovni centar oca Gerarda.

Otac Ambrozije Ljudevit Bašić rodom je iz Sombora. Osnovao je 1923. godine Malo dječačko sjemenište u Somboru za dječake pripravnike za karmelićanski red. Bio je glazbenik i skladatelj.

Otac Albert Ivan Galović, gradišćanski Hrvat, uz oca Ambrozija zaslužan je što karmelićanska crkva ima orgulje koje spadaju među najveće crkvene orgulje na ovim prostorima. Kao glazbenik i skladatelj skladao je pjesmu Vrh gore Karmela, koju vjernici i danas rado pjevaju.

Brat Anđelko Marko Pašalić, Somborac, bio je slikar čije slike se danas čuvaju u samostanu.

Otac Ladislav Marin Marković iz Bačkog Monoštora bio je vicerektor Terezijanuma u Rimu, učitelj novaka i prior samostana u Somboru.

Otac Antun Vilko Dorotić iz Sombora napravio je knjigu notnih zapisa svih bačkih duhovnih pjesama.

Otac Ivan Keravin iz Monoštora je utemeljitelj Karmela u Splitu i Remetama.

Otac Ante Stantić iz Đurđina bio je župnik u Haifi u Izraelu, poglavar karmelićanske zajednice u na Gori Karmelu u Izraelu, rektor Međunarodnog odgojnoj zavoda Teresianum u Rimu, odgojitelj, provincijal i remetski župnik, vicepostulator u postupku za proglašenje blaženim Sluge Božjeg o. Gerarda Tome Stantića.

Izvori: Hrvatska riječ; karmel.hr

Fotografije: ravnoplov.rs, (izvorno arhiv Kalačke nadbiskupije), FB stranica Karmelski svjetovni red Sombor