Bajsko groblje je najveće i najznamenitije groblje u Subotici. Posvećeno je sv. Petru i Pavlu, a nalazi se zabilježeno na zemljovidu gradskog geometra Gabrijela Vlašića još iz 1789. godine. U prošlosti se prostiralo između današnjih ulica Gajeve (stari Bajski put, odatle i ime), Fruškogorske, Marije Bursać i Mičurinove, pa do današnjeg crkvenog dijela Bajskog grbolja koje je zapadnije. Kako govore pisani podaci, u prvoj polovici 19. stoljeća groblje je premješteno na današnju lokaciju katoličkog dijela groblja. Prošireno je ka sjeveru u drugoj polovici 19. stoljeća, na prostor današnjeg gradskog groblja. Danas, iako izgleda kao cjelina, čine ga crkveni i gradski dio. Za crkveni dio groblja nadležan je župni ured župe sv. Terezije Avilske, a za gradski dio JKP Pogrebno.
Dekretom subotičkog biskupa u miru mons. Ivana Pénzesa zaštitnicima ovoga groblja proglašeni su sv. Petar i Pavao, a proštenje se slavi uvijek u subotu uoči svetkovine Sv. Petra i Pavla (29. lipnja). U crkvenom dijelu Bajskog groblja ima 10 kapelica, a sve su podignute u periodu od 1879. do 1913. godine. One predstavljaju nepokretno kulturno dobro kao spomenici kulture. Nepisano pravilo jeste da su kapele podizale imućne obitelji onoga vremena, a mogli bismo reći da je tako i danas, da ih kupuju i obnavljaju oni koji to mogu priuštiti. Iako je potrebno naglasiti da ima i onih kapela koje se generacijama nasljeđuju, pa su mnogim sadašnjim vlasnicima na teret. Do 1879. godine, kako u svom tekstu navodi Csúszó, na groblju nije bilo vrijednih spomenika, osim dva javna križa Pertics i Szabó, koji su bili samo u privremenom posjedu nasljednika pokopanih. Osim najvećeg broja kapelica koje se nazale na ovome groblju tu su pokopani i brojni velikani prošlosti: Ago Mamužić, Oskar Vojnić, Ilija Kujundžić, Pajo Kujundžić, fra Ivan Jesse Kujundžić, Aleksa Kokić, Mijo Mandić, Matija Evetović, Josip Đido Vuković, Albe Vidaković, Tomo Vereš, Tibor Sekelj, Ladislav Bogešić, Ferenc Gál, Marija Vojnić Tošinica i brojni drugi.
S desne strane od ulaza u Bajsko groblje nalaze se tri kapelice: kapela obitelji Kopilović (ranije kapela obitelji Almás Antunovits), Franjevačka kapela (nekada Vojnić) i kapela obitelji Peić. Po dostupnim podacima, na karti iz 1883. godine ucrtane su Antunović i Vojnić kapela. Obje su građene po projektu arhitekta Titusa Mačkovića 1879. godine.
Kapela Vojnić, danas Franjevačka, nalazi se desetak metara prema istoku od kapele Kopilović, a tridesetak metara od glavne pješačke staze. Prvobitno je građena u neogotičkom stilu, a tridesetih godina prošlog stoljeća promijenila je izgled i sada je bez dva centralna tornja i bočnih tornjića. Ožbukana je, lišena neogotičke dekoracije, ali su osnovne konture, uključujući i otvore, zadržane. Posvećena je 1886., tek sedam godina nakon izgradnje u čast Blažene Djevice Marije. Prema istraživanju Csúszóa, u lokalnim novinama u studenome 1892. godine prvi se puta pominje da je netko pokopan u grobnicu kapele. U godinama između svjetskih ratova članovi obitelji dijelom su umrli, a dijelom se iselili iz zemlje, te je kasnije brigu o ovoj kapeli preuzela župa sv. Terezije Avilske. Postoje podaci da su 19. veljače 1960. godine u grobnicu kapele doneseni posmrtni ostaci dvadeset franjevaca, a ploče s po deset imena stoje na sjevernom i južnom zidu.
Kapelica je 1998. godine u cijelosti obnovljena izvana i iznutra, a njeni glatki sivo-plavi zidovi odaju dojam jednostavnosti. Kako stoji u podacima i ulaz, na kom piše RESURGEMUS (ustajemo opet) ne otkriva razmetljivost. Po nekim podacima, u unutrašnjosti je jedan drveni oltar za kojeg se pretpostavlja da nije dio originalne opreme. Uz ulaz s obje strane stoje mramorne ploče na kojima su uklesana imena pokopanih u ovoj grobnici. Kapela je elektrificirana i koristi se za sprovode franjevaca, ali i ako postoji potreba za taj dio groblja. Predana je franjevcima na korištenje, a u dogovoru sa župom sv. Terezije Avilske o vanjskom izgledu brine župa, a o unutrašnjosti franjevci.
Izvor i foto: Hrvatska riječ (Ž. V.)
Priređeno prema:
Povijesni arhiv Subotica, Ex Pannonia, broj 18. (Dezső Csúszó); prof. dr. sc. Géza Czékus, mons. Stjepan Beretić
