Prema povijesnim podacima i crkvenim zapisima, katolička župa u Starčevu je osnovana 1767. godine, dvije godine nakon osnutka pančevačkoga puka na području Vojne krajine. Osnutak župe pogodovao je doseljenju vojnika - čuvara Vojne granice iz raznih krajeva Europe.
Kako su prvi župljani bili većinom vojnici, Komanda Vojne granice brinula se je za izdržavanje i financijske potrebe župe. Tadašnji župljani bili su uglavnom Nijemci doseljeni iz raznih krajeva zapadne Europe; Alzasa i Lorene u Francuskoj, Bohemije, odnosno Češke, Tirola, Štajerske, Badena, pa čak i iz zapadne poljske pokrajine Šlezije. U prvo vrijeme, hrvatskih doseljenika nije bilo puno, ali su ubrzo i oni počeli pristizati, i to iz Like, s Korduna i iz Bosne, i to prije svega iz okolice Bihaća. Ubrzo po osnutku župe otvorena je i škola gdje su djeca učila na svom materinskom jeziku.
Prva crkva zidana je 1770. godine, a bila je posvećena sv. Amadeu. Upad Turaka u Banat, 1788. godine, bio je koban kako po crkvu, koja je spaljena, tako i po župljane, koji su morali napustiti svoj zavičaj i izbjeći čak na sjever Mađarske. Po povratku natrag, župljane je čekao mukotrpan rad s ciljem obnove spaljenih domova, kao i ponovna gradnja crkve. Druga crkva je sagrađena 1793. u čast sv. Mauricija, hrabrog kršćanskog vojnika. Kako je ta crkva sve manje odgovarala potrebama vjernika u Starčevu, 1863. je srušena i počelo se s gradnjom današnje crkve. U tu svrhu, vojna komanda je Starčevu darovala svotu od 12.000 forinti, dok je ostatak troškova, građevinski materijal, kao i prijevoz istog, pao na teret župljana. Oko 1870. godine gradnja je završena.
Materijalno stanje vjernika u prvim godinama bilo je dosta dobro, ali su mnogi tijekom vremena svojom vlastitom krivnjom upropastili to svoje blagostanje i izgubili svoje posjede. Ovi krajevi često su bili pogođeni od raznih vremenskih nepogoda. Tako je bilo šezdesetih godina XIX. stoljeća, kada je skoro cijeli teritorij Starčeva bio pod vodom, tako da uopće nije bilo roda. Stanovnici su čak bili prinuđeni izvaditi drveća koja su im bila ispred kuća, te ih prodati u Pančevu za „komad kruha". S druge strane, bilo je godina u kojima su od velike suše propadali usjevi. Baš u vrijeme gradnje današnje crkve bilo je najviše poteškoća i egzistencijalnih problema koji su mučili župljane.
Crkva sv. Mauricija nalazi se na prostoru od 445 četvornih metara, a građena je u klasicističkom stilu s elementima baroka. To je jednobrodna građevina s polukružnom apsidom i narteksom na zapadnoj strani, iznad koga se na sredini uzdiže zvonik, na kojemu su četiri prozora i sat. Zapadna fasada crkve je oživljena portalom nad kojim je prozor, a sa strane su po dva pilastra. Bočne fasade ukrašene su nizom dvojnih pilastara koji imaju zajedničke kapitele između kojih su raspoređeni prozorski otvori.
U unutrašnjosti crkve glavna oltarska pregrada u apsidi ima naslikanu kompoziciju svetog Mauricija, ulje na platnu rađeno 1926., autora Matthiasa Palleka iz Omoljice. Iznad glavnog oltara naslikana je Posljednja večera, djelo istog autora. Na oltaru na sjevernom zidu je kompozicija Presvetog Trojstva, ulje na platnu, rad slikara C. Gutscha iz 1870. godine, kao i mali kip Presvetog Srca Isusovog. S druge strane je oltar svetog Vendelina, iznad koga je propovjedaonica, dar obitelji Jelić, dok se s lijeve strane nalazi kip Majke Božje Lurdske. Odmah po ulasku u crkvu s lijeve strane, iza prvih klupa, nalazi se kip Djevice Marije, dok je s desne strane oltar s kipom svetog Antuna, dar obitelji Zee, Roset i Haiser.
Zidno slikarstvo u unutrašnjosti crkve, rađeno suhom tehnikom, nastalo je 1926. godine. Rađeno je od strane dva autora, Friedricha Bergholza iz Pančeva i Matthiasa Palleka iz Omoljice. Tako se na zidovima crkve može naći mnoštvo svetaca, primjerice sv. Stjepan, sv. Ivan Nepomuk, sv. Franjo, sv. Blaž, sv. Ćiril i Metod, sv. Barbara, sv. Marko, sv. Josip, sv. Elizabeta, sv. Petar i Pavao, sv. Mihael, sv. Nikola, itd. Pored svetaca, tu su još i prikazi Krštenja Isusovog, Kralja Davida, Mojsija, Prikazanja Gospodnjeg, Žrtvovanja Izaka, Navještenja Bezgrješnog Začeća, kao i mnogi drugi.
U oslikavanju su sudjelovali članovi Crkvenog Općinskog vijeća, ugledni pojedinci i Hrvatsko crkveno pjevačko društvo „Starčevo". Među najvećim darovateljima bili su obitelji Perak, Radočaj, Pihajlić, Zoller, Brozina, Jelić, Rajković, Roset, Graovac, Göpp, Barašević, Wagner, Haiser, Sturm, Lavaček, Krischanovski i mnogi drugi Starčevci. Pored slika na svodu se nalazi i dvojezični natpis: „Sveti Mauric moli za nas", odnosno „Heiliger Mauritius Bitte für uns".
Od velike umjetničke vrijednosti su i temišvarske orgulje Wegenstein s dva manuala. Orgulje su sada u vrlo lošem stanju. Glavni nedostaci su im što nemaju električni kompresor za mijeh, imaju dosta neispravnih registara, itd. Sveobuhvatan popravak, čišćenje i ugađanje orgulja je posao koji zahtijeva određena financijska sredstva, koje župa godinama pokušava pribaviti od nadležnih institucija, kako bi ovaj izuzetno vrijedan instrument ponovno bio u funkciji.
U Starčevu je nekad bilo nekoliko križeva i raspela; Brozinov križ, Jehlov križ, raspelo na putu za Omoljicu, križ u Ulici Borisa Kidriča, i dr. Križ na putu za Omoljicu je bio mjesto hodočašća Starčevaca koji nisu bili u mogućnosti ići na Tekije, on i danas stoji na svom mjestu. Ispred crkve, naspram glavnog oltara nalaze se dva raspela, dar Nikole Žalca iz 1929. godine. Na jednom je predstavljen Krist u mukama, dok je na drugom umrli Krist na križu.
Crkva ima dva nova zvona, koja zajedno teže 730 kg. Svečanost posvećenja i blagoslova zvona je obavljena u jesen 2001. Stari barokni drveni toranj je zamijenjen betonskim 1956. godine, a 2003. je obložen bakarnim limom. Krov je do 1916. bio pokriven crijepom, koji su potom zamijenile ploče, da bi 1967. na njihovo mjesto došao lim. Posljednji radovi na vanjštini crkve završeni su 2007., a obuhvaćali su sanaciju tornja, krova i fasade crkve. Od velikih radova na crkvi sada je najpotrebniji temeljiti popravak krovne konstrukcije, kao i uređenje unutrašnjosti crkve, za što je glavni problem nedostatak novčanih sredstava.
Župski dom koji se nalazi odmah pored crkve, na adresi Matije Gupca br. 1, izgrađen je početkom XX. stoljeća od masivnog materijala. Skupa s crkvom, on čini jednu lijepu cjelinu u samom središtu naselja. Do sedamdesetih godina, u župskom domu u Starčevu boravili su starčevački župnici, a jedno vrijeme su prisutne bile i časne sestre. Zbog manjka svećenika i redovnika u Banatu, danas Starčevo nema župnika koji živi u mjestu, već župom upravlja župnik iz obližnjeg sela Ivanova.
Kao što su prvi doseljenici bili iz raznih krajeva i pripadali različitim jezičnim skupinama, tako je bilo i sa svećenicima, među kojima je bilo Slovaka, Hrvata, Hrvata-Krašovana, dok je najviše bilo Nijemaca i Mađara. Za starčevačku župu su se kroz povijest puno brinuli i redovnici; petrovci i franjevci. Minoritski samostan u Pančevu, dok god je u njemu bilo redovništva, redovito je slao svoje svećenike u Starčevo. Na starčevačkom katoličkom groblju su pokopani svećenici Pavao Vinković (1820.-1829.), Ivan Galović, petrovac (1833.-1856.), koji je najdulje djelovao u Starčevu, i Adalbert Krix, petrovac (1856.-1877.). Župnici koji su osobito ostali upamćeni među starčevačkim katolicima su don Tvrtko Tadić, koji je tu dužnost obavljao od 1965. do 1974., a posebno se istaknuo kako u revnosnoj službi Kristu, tako i u angažmanu koji se ticao uključenja velikog broja Starčevaca u duhovni život svoje župe. Tu su i župnici Ivan Rakoši (1923.-1942.), Franz Werner (1942.-1951.), koji je u najtežim vremenima bio sa Starčevcima, a nakon rata je dva mjeseca bio u logoru, Lájos Erős, Mihály Erős, József Mellár i mnogi drugi, od kojih većina nije zaboravila Starčevo, pa tako posebnim prigodama dolaze u posjet svojoj bivšoj župi.
Briga za izdržavanje crkve i župnika je u prvo vrijeme pripadala vojnoj komandi. Tek ukinućem iste, 1875.-1876., ta briga je prešla na vjernike. Tijekom vremena, prikupljajući novčana sredstva od milodara župljana, župa je kupovala zemlju, koju je namijenila za izdržavanje crkve. Iako ni prihodi od zemlje nisu uspijevali namirivati sve crkvene potrebe, država je nakon Drugog svjetskog rata oduzela crkvi desetke jutara zemlje, koje je imala u posjedu. Povratom crkvene zemlje, koji je na vidiku, jedino se može pribaviti dovoljno sredstava za sve prijeko potrebne popravke i obnovu župske imovine.
Jedna od stvari koja se ne može zaobići kada je riječ o Župi sv. Mauricija je kip sv. Ivana Nepomuka, koji je 1831. postavljen na prostor ispred mjesnog mlina. Kip je 1943. godine premješten s tog mjesta u park ispred crkve, na zahtjev vjernika, kako bi održavanje tradicionalnih procesija bilo praktičnije, a pritom svečanije i ljepše. Do sredine pedesetih godina ovaj kip je krasio park, da bi poslije ostala samo natkrivena zidana kapela s četiri stupa, a kip bačen. Kapelica je postojala do sedamdesetih godina, kada je i ona devastirana. Pošto je tada bilo vrijeme kada se crkva nije mnogo pitala, niti je smjela sama ulagati žalbe na bilo što, tako je sudbina kipa ostala nepoznata, pa danas od tog svetišta nema ni traga.
Što se broja katoličkih vjernika u Starčevu tiče, on se vremenom mijenjao. Prema zapisniku biskupske vizitacije iz 1836. godine koji postoji u župskom arhivu, te godine je bilo 2.220 rimokatolika u Starčevu, od toga 1.521 Hrvat i 699 Nijemaca. Tijekom narednih godina broj katolika se kretao oko dvije tisuće, s tim što je broj Hrvata smanjen, broj Nijemaca povećan, a doselio se i jedan broj mađarskih obitelji. S 2.000 katolika, koliko je bilo prije Drugog svjetskog rata, uslijed progona Nijemaca 1944. taj broj se sveo na 1.000. Danas župa broji oko 600 vjernika, uglavnom Hrvata.
Početkom devedesetih, a kao rezultat opće hajke na katolike u Vojvodini, dogodilo se više pojedinačnih ataka na starčevačke katolike i imovinu crkve od strane pojedinaca, koji su bili pod utjecajem tadašnje nacionalističke propagande. U suradnji s vlastima i uz pomoć župljana, sva nanijeta šteta je ubrzo sanirana, a incidenti se više nisu ponavljali.
Župa svetog Mauricija administrativno pripada Južnom dekanatu Zrenjaninske biskupije. Jedna je od par preostalih župa u Banatu u kojima se propovijeda samo na hrvatskom. Sveta misa služi se nedjeljom i blagdanima, a zaštitnik župe se proslavlja 22. rujna.
Novost u životu župe su koncerti duhovnih i klasičnih kompozicija koji se održavaju raznim prigodama tijekom godine, kao i dječje dramske predstave. Pored toga 2011. godine je obnovljen tradicionalni običaj uskrsnog stražarenja kraj Isusova groba.
Napisao: Dalibor Mergel
Foto: http://www.catholic-zr.org.rs/
