Koncem 2012. godine objavljen je Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa „Srpskohrvatski odnosi: rešavanje aktualnih pitanja“, koji je organizaciji Centra za istoriju, demokratiju i pomirenje iz Novog Sada i Udruženja za povijest, suradnju i pomirenje iz Obrovca, po peti put održan od 30. srpnja do 2. kolovoza 2012. godine u Golubiću Obrovačkom (Croatian-Serbian Relations – Resolving Outstanding Issues : Srpsko-hrvatski odnosi – rešavanje otvorenih pitanja, Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje i Udruga za povijest, suradnju i pomirenje : Maximagraf, Petrovaradin, 2012., str. 243). Među ostalim, organizaciju skupa financijski je pomoglo i Hrvatsko nacionalno vijeće iz Srbije, a sudjelovali su znanstvenici i stručnjaci, i to povjesničari, sociolozi, pravnici i politolozi iz Srbije i Hrvatske. Važno je istaknuti da je, za razliku od ranijih skupova, na ovome bila vidljiva zastupljenost i tema Hrvata u Vojvodini, to jest Srbiji. Naime, od 14 objavljenih radova u Zborniku, čak su šest izravno i u cijelosti posvećene problematici vojvođanskih Hrvata.
Radovi su podijeljeni u tri veće cjeline. U prvoj je, naslovljenoj „Pogled u budućnost kroz suočavanje s prošlošću“, objavljeno pet radnji. Sociolozi kulture Mila Dragojević i Vjeran Pavlaković s riječkog Sveučilišta autori su rada na engleskom jeziku „Serb and Croat Cooperation in the Discourse of Croatia's Commemorative Culture“ (str. 5-25). Slijedi zatim rad politologa iz Zagreba Davora Paukovića na temu „Komparativna usporedba lojalnosti prema procesu nacionalne izgradnje u Hrvatskoj i Srbiji“ (str. 27-44). Pravnik i srbijanski narodni zastupnik Janko P. Veselinović autor je rada o „Rešavanju otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske u novonastalim političkim okolnostima“ (str. 45-60), a politologinja Marina Ilić sa sveučilišta u Lilleu „Teškoće pojmovnog određenja sukoba u Hrvatskoj 1991-1995.“ (str. 61-70). Na koncu ovoga dijela objavljen je rad mediologa Dinka Gruhonjića iz Novoga Sada „Javno zagovaranje inicijative za formiranje REKOM-a: REKOM i političari“ (str. 71-80).
U drugom poglavlju, „Neka otvorena pitanja hrvatske zajednice u Srbiji“, objavljeno je pet radnji u kojima se tematizira društveni položaj i povijesno nasljeđe Hrvata u Srbiji. Prva je radnja ravnatelja Historijskog arhiva iz Subotice Stevana Mačkovića „Bački Bunjevci između Beograda i Zagreba (1918.-1941.)“ (srt. 81-95). U njoj su prikazane povijesne okolnosti koje su utjecale na procese i dinamiku nacionalne integracije bačkih Bunjevaca u suvremenu hrvatsku naciju, odnosno na njezinu nedovršenost u jednog dijela Bunjevaca, u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Važnim nam se čini istaknuti kako su modeli koji su postojali u naznačenom vremenu glede osnivanja paralelnih bunjevačkih društava i institucija financiranih od strane državnih i lokalnih vlasti, dakako identitetski suprotstavljenih hrvatskim, slični s onim današnjima.
Druga je radnja Tomislava Žigmanova, ravnatelja Zavoda za kulturu Hrvata u Vojvodini iz Subotice, pod naslovom „Politike Republike Srbije prema Hrvatima kroz prizmu izgradnje tzv. bunjevačke nacije“ (str. 96-113). U radu autor usporedo prati posljedice manjinskih politika u Republici Srbiji vođenih od konca 80-ih godina XX. stoljeća do danas prema Hrvatima u Vojvodini te proces, od strane države Srbije potican i podržavan, izgradnje tzv. bunjevačke nacije, pri čemu razlikuje nekoliko faza takvih politika.
Povjesničari Darko Gavrilović i Nemanja Dukić iz Novoga Sada zajednički potpisuju rad „Problemi tranzicije u Srbiji i položaj hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini“ (str. 115-132). U njemu su autori prikazali probleme tranzicije i demokratizacije u Srbiji u posljednjih 20-ak godina kroz prizmu društvenog položaja Hrvata u Vojvodini. Osim problema, naglašena su i pozitivna postignuća u rješavanju problema u ostvarivanju manjinskih prava kao i poboljšanju društvenog položaja, pri čemu se služe recentnom literaturom čiji su autori i vojvođanski Hrvati (S. Bačić, M. Bara, P. Vuković, T. Žigmanov).
Slaven Bačić zastupljen je s radom „Garantirano parlamentarno zastupništvo Hrvata u Republici Srbiji u svjetlu Sporazuma o zaštiti manjina između Hrvatske i Srbije“ (str. 133-145). U njemu autor analizira institut garantiranih zastupničkih mandata za manjine u srbijanskom pravnom sustavu, koji je jedan od najvažnijih političkih zahtjeva ovdašnjih Hrvata, budući da je on eksplicite naveden i u međudržavnom Sporazumu. Razloge njegova neimplementiranja, autor pronalazi „u slomu krhke reformne politike koalicije DOS na čelu s liberalnom strujom unutar Demokratske stranke i restauraciji konzervativnih i nacionalističkih političkih snaga predvođenih Demokratskom strankom Srbije tijekom 2004. godine“ (str. 145).
„Od nepriznavanja do ostvarivanja manjinskih prava: Hrvati u Srbiji nakon 2000. godine“ (str. 147-164), rad povjesničara Maria Bare, posljednji je u drugoj cjelini. U radu su izneseni osnovni podaci o društvenom položaju Hrvata u Srbiji, ukazano je na poteškoće u ostvarenju zakonom zajamčenih manjinskih prava, kao i opća slika o Hrvatima u Srbiji, koja još uvijek znade imati negativne značajke. Autor drži zabrinjavajućim što problema koji određuju društveni položaj Hrvata u Srbiji, osim na području zakonodavnih okvira, ima i u implementaciji prava koja su propisana zakonima.
Na koncu, treći dio, naslovljen „Neka otvorena pitanja srpske zajednice u Hrvatskoj“, sadržava radnje o aktualnoj tematici društvenog položaja Srba u Hrvatskoj. Sociolog Filip Škiljan autor je rada „Stambena problematika – studija slučaja Srbi u Hrvatskoj“ (str. 165-188), sociolog Drago Župarić-Iljić „Od očuvanja identiteta do asimilacije : aktualni položaj i integriranost srpske nacionalne manjine u Zagrebu“ (str. 189-207), Jelena Marić „Potrebe izbegličke populacije u Republici Srbiji – izazovi i perspektive“ (str. 209-219) i na koncu posljednji rad je Julije Švonje na temu „Upravljanje razvojem neformalnog obrazovanja srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj kao preduslov za regionalni razvoj i poboljšanje kvaliteta života svih državljana Republike Hrvatske“ (str. 223-236).
Zbornik još donosi i „Zaključke naučnika s petog jubilarnog međunarodnog naučnog skupa 'Hrvatsko-srpski odnosi : rešavanje otvorenih pitanja'“ na srpskom i engleskom jeziku (str. 237-243). Među zaključcima posebno je apostrofirano instrumentaliziranje u budućnosti „bilo koja od dvije manjine od strane matične države“, zatim „da se ne slijede negativni već pozitivni primjeri u rješavanju manjinskih pitanja, da hrvatska znanstvena zajednica pristupi objektivnom prikazivanju problema Srba u Hrvatskoj i da jednako postupa znanstvena zajednica u Srbiji u odnosu prema Hrvatima u toj zemlji“ (str. 238). Zaključke znanstvenika prate i zaključci političkih predstavnika Hrvata iz Srbije i Srba iz Hrvatske, u kojima je posebno naglašena potreba najviših predstavnika Republike Hrvatske i Republike Srbije da nastave unapređivati međusobne odnose i suradnju, te da isto trebaju nastaviti suradnju i predstavnici dviju manjinskih zajednica, što je konkretizirano dogovorom o zajedničkom sastanku tijekom jeseni 2012. u Zagrebu.
Skupa s Mariom Barom, koji je napisao izvješće s održanog skupa za tjednik „Hrvatsku riječ“ (br. 489, str. 8-9) možemo zaključiti sljedeće: za razliku od prijašnjih zbornika, ovaj posljednji po prvi puta ima ravnomjerniju zastupljenost u tematiziranju problema srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji. „U pitanjima bilateralnih odnosa dviju država, tako i u dosadašnjim skupovima o srpsko-hrvatskim odnosima, potrebe i interesi Hrvata u Republici Srbiji nisu bili uvijek prepoznati u zadovoljavajućoj mjeri. Jedan od mogućih razloga zašto je tomu tako je vjerojatno što srpsko pitanje u Republici Hrvatskoj ima daleko veću težinu negoli hrvatsko u Srbiji te je stoga medijski, znanstveno i politički bolje popraćeno. Daljnji razlozi se mogu tražiti u broju, političkoj organiziranosti, kompetenciji elita, ali se ne mogu zanemariti i dosadašnji propusti organizatora da upute pozive autorima koji su do sada već očitovali svoj znanstveni interes prema Hrvatima u Srbiji. To je za posljedicu imalo da su teme o njima bile podzastupljene, uz površan pristup i u nekim slučajevima i činjenične netočnosti“.
No, po svemu sudeći, to se počelo u značajnome mijenjati, vjerujemo na dobrobit Hrvata u Srbiji. Jedan od dokaza te i takve promjene jest i Zbornik kojega smo prikazali. Ono je posljedica razvoja kulturnih praksi u kulturnom prostoru Hrvata u Vojvodini, napose u području znanosti i zajedničkom djelovanju različitih subjekata na istome planu, tako da su Hrvati u Vojvodini sve manje predmet koji se prešućuje. Ponavljamo, to je posljedica planski vođenih nastojanja, napose u dijelu ostvarenja pojedinih dijelova kulturne politike, i to onoga koji se odnosi na područje znanosti.
Tomislav Žigmanov
