Tematiziranje važnih povijesnih događaja i obljetnica, a uz to i afirmacija znanstvenika iz hrvatske zajednice, neki su od ciljeva znanstvenih kolokvija koje organizira Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Potvrdio je to i njihov 44. znanstveni kolokvij naslovljen Bitka kod Petrovaradina 1716. godine i njeno značenje za povijest Hrvata u Vojvodini održan 25. studenog u prostorijama Zavoda u Subotici. Uvodničar je bio dr. sc. Robert Skenderović, viši znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba (podružnica Slavonski Brod).
Pobjeda Eugena Savojskog
Ove se godine obilježava 300. obljetnica slavne bitke kod Petrovaradina. Odigrala se 5. kolovoza 1716. između osmanlijske vojske na čijem je čelu bio veliki vezir Damat Ali i habsburške vojske koju je predvodio princ Eugen Savojski. Ta je bitka predstavljala važnu povijesnu prijelomnicu: eventualnim osvajanjem Petrovaradina Osmanlije su mogle ostvariti preduvjete za ponovni pokušaj osvajanja Budima-Pešte i Beča. Međutim, strahoviti poraz koji im je toga dana Savojski zadao trajno je zatvorio mogućnost ponovnog osmanlijskog osvajanja ugarskog Podunavlja.
Osmanlijska vojska koja je sudjelovala u bitci danas se procjenjuje na oko 150.000 vojnika, među kojima je bilo i oko 10.000 krimskih Tatara. Carska vojska brojala je oko 65.000 vojnika, a s pomoćnim trupama „narodne milicije“ njezin je ukupni broj dostigao oko 90.000 vojnika. Velika bitka je okončana u svega nekoliko sati. „Princ Eugen je uspio osmanlijsku pješadiju razdvojiti od konjaništva. Na lijevom krilu carsko je konjaništvo potisnulo osmanlijske spahije konjanike u močvaru. Ubrzo su i janjičari u središtu bili napadnuti od carskog konjaništva. Među Osmanlijama je nastala panika i krenulo je povlačenje u rasulu. Sam veliki vezir nastojao je zaustaviti raspad osmanlijskih linija osobnim uključivanjem u borbu, ali je u jednom trenutku bio pogođen topovskom kuglom. Iza 11 sati bitka je već bila
odlučena“, kazao je Skenderović.
Pozitivne posljedice
Pobjeda Eugena Savojskog kod Petrovaradina osigurala je miran život stanovništvu Srijema, Banata, Bačke, Baranje i Slavonije. Ti su krajevi sve do tada bili rijetko naseljeni, prvenstveno zbog velike nesigurnosti života. Od tada u tome dijelu Podunavlja kreće snažna obnova života, povećava se broj stanovnika, napreduje urbanizacija, trgovina i proizvodnja.
„Ako se usporedi razdoblje Osmanlijske vladavine s razdobljem poslije toga, očigledan je razvoj hrvatske zajednice u Bačkoj, Srijemu i Banatu što se može vidjeti u izgradnji njihovih kulturnih institucija, crkava, škola... Također, zajednica je napredovala i demografski. U osmanlijskom razdoblju hrvatska je zajednica na ovim prostorima bila mala, imala je svega desetak tisuća članova. Ubrzo nakon oslobađanja od osmanlijske vlasti, nakon Petrovaradinske bitke vidimo nagli demografski razvoj zajednice što ukazuje da je to bila velika prekretnica“, kaže Skenderović.
Konkretnih podataka o tome jesu li i Hrvati sudjelovali u bitci kod Petrovaradina ima malo. „Zna se da su u bitci sudjelovale postrojbe hajduka tj. konjaničko-pješačke postrojbe husara. Uz profesionalnu vojsku, regimentu, postojale su još brojne pomoćne jedinice takozvane narodne milicije graničara, a koje su aktivno sudjelovale u toj bitci. Za Somborce se zna da su sudjelovali, predvodio ih je kapetan Jure Marković. Za Subotičane se ne zna“, zaključuje Skenderović.
Antrfile
Znak Gospine potpore
Svetište Gospe Tekijske u ovoj je bitci, kako ističe Skenderović, dobilo posebnu ulogu. Sama se bitka odigravala na širokom prostoru oko svetišta i to baš na dan Gospe Snježne (5. kolovoza). Princ Eugen, koji je bio veliki štovatelj Majke Božje, vidio je u tome jasan znak Gospine podrške. Tadašnjoj kapelici Blažene Djevice Marije darovao je sliku Majke Božje Snježne te je od tada crkva na Tekijama, koja se nalazila na samom poprištu bitke, posvećena Snježnoj Gospi.
Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)
