Kulturna djelatnica, bibliografkinja i publicistica Katarina Čeliković iz Subotice snažno je prisutna u brojnim segmentima kulturnog života ovdašnjih Hrvata. Stoga je izazov u uvodu sumirati njezin rad i postignuća, te ćemo izdvojiti samo ono, po nama, najbitnije... U sklopu udruge Hrvatska čitaonica pokrenula je nekoliko manifestacija, poput Dana Balinta Vujkova, Pokrajinske smotre recitatora na hrvatskom jeziku i susreta pučkih pjesnika Lira naiva. Sudjelovala je u pokretanju rada nekoliko subotičkih hrvatskih institucija, veoma je angažirana u nakladničkoj produkciji ovdašnjih Hrvata, u tisku na hrvatskom jeziku (Zvonik, Subotička Danica…). Objavila je i nekoliko knjiga. Od početka rada Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata uposlena je u toj ustanovi, gdje radi kao menadžerica kulturnih aktivnosti.
Godine 1997., skupa sa suprugom Ervinom, dobila je Antušovu nagradu za doprinos kulturi bačkih Hrvata-Bunjevaca za rad u mjesečniku Zvonik, a 2005. za organiziranje Dana Balinta Vujkova dodijeljeno joj je subotičko priznanje Dr. Ferenc Bodrogvári.
U intervjuu za tjednik Hrvatska riječ, s Čeliković smo razgovarali o predstojećim Danima Balinta Vujkova, programima vezanim za kulturno naslijeđe te aktualnom trenutku i izazovima u kulturi ovdašnjih Hrvata.
Listopad je mjesec knjige, a ujedno i mjesec u kojem se održava najveća književna manifestacija ovdašnjih Hrvata, Dani hrvatske knjige i riječi – dani Balinta Vujkova. Dani su prošle godine imali svoje jubilarno, 20. izdanje. Kao predsjednica Organizacijskog odbora Dana, kada se osvrnete unatrag, kako vidite značaj ove manifestacije, što je ona postigla u javnosti, kako izravnim programima tako i indirektno kroz objavu knjiga i multimedijalnih proizvoda?
Književno-jezične manifestacije lakše je pokrenuti nego ih u kontinuitetu organizirati, stvarati, biti aktualan a posvećen bogatom kulturnom naslijeđu, ponuditi ali i pratiti pulsiranje suvremenog književnog života. O uspjehu će najbolje reći sljedeći podatci. Dani hrvatske knjige i riječi – dani Balinta Vujkova (Dani HKR) počeli su kao dvodnevna manifestacija, a sada traju četiri dana, programski i sadržajno usmjereni su na djecu, mlade, nastavnike, širu publiku. Sve dobne skupine upoznale su vrijednost djela Balinta Vujkova i narodne književnosti Hrvata u Podunavlju i šire, narodnog govora, kao i suvremenih tema vezanih uz književnost i kulturnu povijest. Osim što je program proširen, kao i broj sudionika, povećana je suradnja s obrazovnim i drugim institucijama, a time i značaj. Dane je Hrvatsko nacionalno vijeće proglasilo jednom od manifestacija od posebnog značaja za hrvatsku nacionalnu manjinu u Srbiji. U javnosti je posebno prepoznata nakladnička djelatnost, što je tijekom dva desetljeća trajanja ove manifestacije rezultiralo objavom 10 zbornika radova sa znanstveno-stručnih skupova, 10 slikovnica, 13 knjiga među kojima je i do sada šest iz edicije Izabrana djela Balinta Vujkova, jednim stripom, prvim animiranim filmom; snimljena su dva dokumentarna filma o hrvatskim velikanima i tako dalje. Nemoguće je nabrojati sve sadržaje, no oni nisu ostali skriveni u kutijama već se nalaze u knjižnicama, vrtićima i brojnim domovima.
Balint Vujkov i narodna književnost našli su mjesto u obrazovnom programu na hrvatskom jeziku. Dodjeljuje se nagrada za životno djelo na području književnosti, kao i četiri književne nagrade ZKVH-a. Djeci su pruženi programi u kojima su i sami protagonisti u izvedbi narodnih pripovijedaka na bunjevačkoj i/li šokačkoj ikavici, imali su nekoliko predstava kazališta iz Hrvatske, vidjeli su dječju operu, sudjelovali u likovnim natječajima i vidjeli izložbe ilustratora knjiga za djecu. Srednjoškolci su bili uključeni u znanstveno-stručne skupove, kroz radionice su dobili priliku sudjelovati u programima koji su im na suvremen način približili knjigu i čitanje, nove tehnologije u usvajanju digitalnih sadržaja.
Suradnja s HNV-om urodila je seminarima za nastavnike čime se željelo podignuti kvalitetu nastave i rada s djecom i mladima. Znanstveno-stručni skupovi okupili su znanstvenike, književnike i pedagoge, knjižničare iz Hrvatske, Mađarske, Austrije i Srbije. Preko njih postali smo dio znanstvenog prostora u Hrvatskoj i Mađarskoj. Od početka pratimo i zapisujemo knjišku produkciju. Priredili smo i sajmove knjiga. Nakon adaptacije spomen-kuće prof. Bele Gabrića, koja je u vlasništvu župe sv. Roka, svečano je 2005. otvorena Hrvatska čitaonica. A u subotičkom parku kod Gradske kuće od 2011. godine dočekuje nas bista Balinta Vujkova, za koju smo se hrabro zalagali, a koja je naš ponos i dug velikanu bez kojega ne bi bilo narodne književnosti i narodnog govora, temelja naše opstojnosti. Priznanje je to Vujkovu, ali i svim pripadnicima hrvatske zajednice koji čuvaju svoju ikavicu kao najrašireniji hrvatski dijalekt kojim se i danas govori. Spomenik je i javni dokaz našeg postojanja. Usuđujem se reći kako smo svime navedenim potvrdili status najvažnije književno-jezične manifestacije Hrvata u Vojvodini, odnosno Srbiji.
Kakav nas program očekuje na ovogodišnjim Danima od 19. do 22. listopada?
Četverodnevni program odvija se na temu Storytelling – Pripovijedanje priča. Dani HKR-a bit će otvoreni 19. listopada programom za učenike u Monoštoru, gdje će djeca čuti priče o svom mjestu, a potom se i sami uključiti u pripovijedanje. Istoga će dana u Monoštoru biti održan i Književni salon u okviru kojeg će biti predstavljena knjiška produkcija Od Dana do Dana, te knjiga poezije Buđenja riči monoštorskog pjesnika Željka Šeremešića. Program za djecu subotičkih osnovnih škola Narodna književnost u školi – u čast Balinta Vujkova Dide bit će 20. listopada u HKC-u Bunjevačko kolo u Subotici, a istoga će dana biti i program za srednjoškolce – također s temom storytellinga. I dvodnevni znanstveno-stručni skup, 21. i 22. listopada okupit će knjižničare iz Srbije i Hrvatske na istu temu. Multimedijalna večer, 21. listopada u HKC-u Bunjevačko kolo, ima svoj prepoznatljiv sadržaj koji uključuje dodjelu nagrade za životno djelo, dodjelu dviju nagrada ZKVH-a (Emerik Pavić i Tomo Vereš) i nastup gostiju. Organizacijski odbor 21. Dana HKR-a odlučio je nagradu za životno djelo dodijeliti Ruži Silađev iz Sonte, poznatoj spisateljici koja osim zavičajne tematike čuva i svoju sonćansku ikavicu. I na kraju, ne manje važno, i ove će godine biti tiskan zbornik radova s prošlogodišnjeg znanstveno-stručnog skupa i 6. knjiga Izabranih djela Balinta Vujkova.
Program ovogodišnjih Dana tematski je posvećen storytellingu. Kažite nam ukratko više o tomu što je storytelling?
Storytelling, odnosno pripovijedanje, smatra se jednom od najstarijih i najvažnijih vještina, kojom su se savršeno služili naši pretci prenoseći ju s koljena na koljeno, a danas ju predstavljamo djeci i mladima kao zaboravljenu, odnosno njima nešto novo. Njihov svijet prepunjen je mnoštvom informacija kroz različite sadržaje na društvenim mrežama, a uz upotrebu suvremenih tehnologija (mobitel, laptop, tablet i dr.) gubi se i nekadašnji način komuniciranja. Stoga će knjižničari progovoriti o tome što je i koje su specifičnosti usmenog pripovijedanja te koliko se razlikuje pripovijedanje djeci i odraslima, gube li se neminovno vrijednosti pripovijedanja uživo prelaskom u virtualno okruženje te posebice kako tradicijsko pripovijedanje, koje je ukorijenjeno u mitu, bajci i usmenoj predaji, približiti djeci u vrijeme života na daljinu i ograničenih fizičkih susreta. Primjeri dobre prakse sadržavat će izlaganja i postere iz knjižnica s područja Hrvatske i Srbije, a uključivat će programe, projekte i aktivnosti pripovijedanja za djecu, mlade i odrasle. Jedna od važnijih poruka bit će vraćanje na dobro pripovijedanje koje nije tek puko nabrajanje i prepričavanje već ono pobuđuje emociju kod slušatelja i potiče ga na djelovanje. Njima se možemo koristiti u brojnim situacijama, od podučavanja, uvjeravanja, motiviranja, prodaje proizvoda pa čak i zastrašivanja.
Na Danima se također sumira godišnja knjiška produkcija vojvođanskih Hrvata. Što općenito možemo reći za situaciju u tom području?
Od svih hrvatskih manjinskih zajednica izvan Hrvatske kod nas se godišnje objavljuje najveći broj knjiga i periodičnih izdanja. To znači da se prosječno publicira tridesetak naslova monografskih publikacija i petnaestak periodičnih. Od 2003. kontinuirano pratimo ovu produkciju i možemo donijeti neke zaključke. Zavidan je broj objavljenih naslova, a u sadržajnom, jezičnom i tehničkom smislu knjiga dobiva na kvaliteti. Najveći broj knjiga plod je nekoliko nakladnika kao što su ZKVH, NIU Hrvatska riječ, Hrvatska čitaonica, HAD, KD Ivan Antunović, HKPD Stanislav Preprek, UG Urbani Šokci, no broj ne mora uvijek pratiti i kvaliteta. Osim pozitivnih pomaka, moramo biti svjesni i određenih deficita koji se ogledaju u nedovoljnom broju predstavljanja knjiga, ali i kritičkoj, stručnoj valorizaciji koja može utjecati i na buduću produkciju. Jednako tako smo premalo vidljivi na književnoj sceni u Vojvodini, u Srbiji, a nije mnogo bolje niti u Hrvatskoj. Jedan od većih problema je distribucija knjige koji nije riješena te naša knjiga nije dostupna u Hrvatskoj, niti mi možemo doći do knjiga iz Hrvatske.
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, gdje radite kao menadžerica kulturnih aktivnosti, ima bogatu nakladničku produkciju knjiga ali i dvaju časopisa (Nova riječ i Godišnjak za znanstvena istraživanja). Veliki je naglasak na istraživanjima vezanim za različita područja kulture, baštine i povijesti koja provodite u suradnji sa stručnjacima, profesorima ili fakultetima. Spomenute knjige i časopisi ponudili su nova saznanja ali i nova čitanja već ranije poznatih sadržaja. Neki sadržaji su, kako se to zna reći, zapisani u posljednji tren prije nestajanja. Koliko ste zadovoljni ovom istraživačkom, a onda posljedično i nakladničkom misijom?
Iznimno značajan segment rada ZKVH-a je prostor znanosti koji Zavod popunjava zbog nepostojanja znanstvenih institucija u Srbiji koje bi se bavile Hrvatima. Zavod je s vanjskim suradnicima realizirao tridesetak znanstvenih istraživanja u području etnologije, lingvistike, povijesti umjetnosti, politologije, sociologije i kulturologije, čiji su rezultati prezentirani kroz više od stotinu izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima te objavljivani u brojnim publikacijama, na znanstvenim kolokvijima. Potpisali smo desetak sporazuma o međunarodnoj suradnji sa znanstvenim i visokoškolskim institucijama iz Hrvatske i Mađarske; time smo podignuli zanimanje za nas i teme, što se vidi i u publikacijama koje su nagrađivane kako u Hrvatskoj tako i kod nas. Impozantan je broj istraživanja i suradnika i vjerujemo kako su ona došla u posljednji trenutak jer nam prijete „crne rupe“ u kolektivnom sjećanju.
Kada je riječ o spašavanju od „crnih rupa“, tu je i projekt Godine novog preporoda. Upravo ovih dana tih povodom priređene su dvije izložbe, u Subotici i Srijemskoj Mitrovici...
Svaka nacionalna manjina, pa tako i hrvatska u Srbiji, izložena je asimilaciji, često i zaboravu kulturnih stečevina. Oduprijeti se takvom scenariju znači poduzeti sve aktivnosti kojima možemo doprijeti do najšire publike s ciljem upoznavanja kulturne povijesti, vlastitih velikana i djelovanja na kulturi sjećanja. ZKVH je pokrenuo projekt Godina hrvatskih velikana, a od 2020. godine, povodom 150. obljetnice pokretanja Bunjevačkih i šokačkih novina koja se smatra početkom narodnog preporoda u bačkih Hrvata, odvija se pod nazivom i sloganom Godine novog preporoda. Suradnja s hrvatskim institucijama i mjesnim udrugama provodi se kroz različite programe, prilagođenim osobnostima o kojima je riječ, ali i publici. Zavod planira programe unaprijed za svaku sljedeću godinu. I tijekom ove, 2022. godine, priredili smo raznovrsne i bogate programe, koje smo uspjeli prirediti i u javnim ustanovama, posvećene biskupu i književniku Iliji Okrugiću Srijemcu, slikaru Gustavu Matkoviću, kiparu Robertu Frangešu Mihanoviću, podsjećamo i na 20 godina od formalno-pravnog priznanja Hrvata u Srbiji nacionalnom manjinom. Osim javnog obilježavanja kroz izložbe, svečane akademije i koncerte, važno je djelo naših velikana učiniti dostupnima i u znanstvenoj javnosti što činimo putem digitalizacije, tematiziranja na znanstveno-stručnim skupovima te objavom radova u knjigama i časopisima. Na taj se način ponos na svoju kulturnu povijest posuvremenjuje i daje svima koji sudjeluju u životu našeg naroda.
Kako gledate na aktualni trenutak u kulturi vojvođanskih Hrvata? Moj je dojam da unatoč brojnim izazovima (demografske prilike, covid kriza, antihrvatsko raspoloženje u dijelu javnog prostora…) imamo dosta živu kulturnu djelatnost za jednu nacionalno-manjinsku zajednicu, od projekata Zavoda kao profesionalne ustanove, do manifestacija četrdesetak amaterskih udruga. Tu bih spomenuo i značajno uvećanu financijsku potporu iz matične Hrvatske. Koje je Vaše viđenje?
Hrvatska kulturna scena u Vojvodini bilježi godišnje oko tri stotine različitih programskih sadržaja koje realiziraju hrvatske institucije i četrdesetak mjesnih udruga kulture. Tiska se prosječno tridesetak knjiških naslova i petnaestak periodike, a znanstveni segment odvija se u okviru rada ZKVH-a. Bez spomenutih segmenata, od tzv. visoke kulture do amaterizma, nezamisliva je opstojnost hrvatske zajednice koja je pred brojnim izazovima. Asimilacija i prirodno nestajanje stalna su prijetnja. Imajući u vidu brojne izazove, napose tijekom i nakon protupandemijskih mjera izazvanih koronavirusom, možemo biti zadovoljni brojem kulturnih događanja što možda ne prati uvijek i kvaliteta i dovoljan broj publike.
Izazovi? Na žalost, veliki. Osipa se članstvo u udrugama, mlađi ne nalaze svoj prostor, a starijih je sve manje. Došlo je i do određenog zamora. Primjećujemo (pre)mali broj programa unutar državnih institucija kulture na temu hrvatske manjinske zajednice. Ipak, veća je financijska potpora Hrvatske, najveća do sada, i čini se da dolazi u jako važnom trenutku kada se mnogi osjećaju umornima i bezvoljnima, kada voluntarizam i amaterizam gube bitku s egzistencijalnim angažmanom. Svjesni važnosti znanstvenog segmenta, Zavod razvija i njeguje vrlo kvalitetnu suradnju s kulturnim, znanstvenim i visokoškolskim institucijama kulture iz Hrvatske i Mađarske na razmjeni znanstvenika, objavljivanju stručnih radova u publikacijama, organiziranju znanstvenih skupova i zajedničkih istraživanja. Na žalost, u Srbiji je ovakva suradnja do danas izostala, ili je tek „slučajna“, ali ne našom krivicom. Hrvatske udruge kulture također njeguju suradnju s prijateljskim udrugama u Hrvatskoj, ona je tijekom posljednjih dviju godina izostala, ali je ove godine oživjela. Ova je suradnja prevažna, jer često motivira članove udruga za veći rad, veze sa sunarodnjacima u Hrvatskoj jačaju nacionalni identitet i mladima otvaraju novi prostor ostvarivanja.
Knjige nema bez jezika. Ovdašnji Hrvati, najviše u Bačkoj, još se u određenoj mjeri služe govorom svojih predaka – bunjevačkom i šokačkom ikavicom. Kroz manifestacije koje ste proteklih desetljeća pokrenuli, poput Dana Balinta Vujkova ili Lire naive, njeguju se i promiču govori ovdašnjih Hrvata. Iako su to samo ikavski govori koji pripadaju hrvatskom jeziku, ima i onih koji će ih što iz političkih razloga, što zbog nedovoljno znanja, nazivati drukčije, recimo kao bunjevački jezik. Počeo je popis stanovništva, jedno od pitanja se odnosi na materinji jezik. Koja bi tu bila Vaša poruka...
Nitko nam neće pomoći ako sami ne njegujemo svijest o ljepoti narodnih govora i njihovoj uključenosti u hrvatski jezik. Živjeti u sredini koja govori sličnim jezikom, kada se razumljivost ne dovodi u pitanje, najčešće znači gubiti svoje i preuzimati izričaj većinskog naroda koji se čuje u svakodnevnom životu i preko medija. Kako onda sačuvati svoj jezik – najvažniji marker nacionalnog identiteta? Narod u jeziku živi – poručivali su brojni hrvatski velikani u vrijeme kada su nastajale nacionalne države pa i svijest o identitetskoj pripadnosti, od Ivana Antunovića, Blaška Rajića do Ive Prćića, Balinta Vujkova, Matije Poljakovića, Bele Gabrića. Ponos i svijest o ljepoti vlastitog govora mora nas voditi u interakciju s drugima, svoj materinski govor je nužno osjećati autentičnim, ravnopravnim. Da to nije tako jednostavno, čak nimalo lako, potvrđuje odluka naše države o proglašavanju bunjevačkog govora službenim jezikom! Time se od hrvatskih dijalekata otkida onaj najveći i najstariji segment, neupitan u pripadnosti hrvatskom jeziku. Najveći je to atak na hrvatski jezik, a time i na hrvatski identitet u Srbiji. Zamislite – mi se danas moramo boriti za očuvanje bunjevačkog govora koji je zapisao Balint Vujkov, a koji je za hrvatstvo podnio i veliku egzistencijalnu žrtvu. Takvih je primjera puno. Poruka je jasna: čuvamo svoje svojim stavom prema naslijeđu, ponosno i svjesno da nikada nismo bili drugo osim dio hrvatskog naroda odvojeni ne svojom voljom od matice. Ako ne učimo o povijesti, drugi će nas pretvoriti u dijelove koji lakše nestaju.
Bogata baština i postignuća izuzetnih pojedinaca iz zajednice mogu biti uzor i inspiracija za djelovanje u sadašnjosti. Počeo je popis stanovništva, koja bi tim povodom a u kontekstu spomenuta naslijeđa, bila Vaša poruka pripadnicima hrvatskoga naroda u Srbiji?
Znam tko sam – od rođenja, i danas, i kada me ne bude znat će drugi tko sam bila. Nekima je danas važno ne pripadati nacionalnoj zajednici jer je to lakše, moguće i poželjno. Za mene je nezamislivo ne biti dijelom hrvatskog naroda i kulture koju sam upila svojim rođenjem. A ona se sastoji u hrvatskom jeziku, kulturnom naslijeđu, pripadnosti Rimokatoličkoj crkvi. I to sve činim kao nešto prirodno, ne kao bolja od drugih, samo svoja u svome, ravnopravna s drugima. Isto želim svima nama u Srbiji – da smo svoji na svome i da zbog velikog naslijeđenog zaloga ponosno živimo svoj hrvatski identitet. Djeca nas gledaju.
Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)
