U nedjelju 27. listopada 2024. godine u Zagrebu u 95. godini je preminuo Naco Zelić.

Naco Zelić rođen je u Subotici 5. listopada 1930. godine od oca Blaška i majke Jozefe (Pepike) r. Ćakić. U Subotici je završio 4 razreda osnovne škole i 4 niža razreda gimnazije, te Trgovačku akademiju (1949.), a u Novom Sadu 1951. diplomirao je na Višoj pedagoškoj akademiji (grupa kemija i fizika). Nakon odsluženja vojnog roka (1951 / 1952) 1. listopada 1952. godine zaposlio se kao nastavnik u Nepotpunoj gimnaziji u Bajmaku, a 1. listopada 1953. premješten je za direktora Osnovne škole u Tavankutu, tada škole s hrvatskim nastavnim jezikom, na kojoj dužnosti ostaje do 30. rujna 1954. Seli se u Zagreb gdje upisuje studij na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je diplomirao 2. veljače 1959. godine.

Od 1958. do 1960. godine radi u tvornici vagona Bratstvo u Subotici kao pravni referent, a potom je sudski pripravnik na sreskom i okružnom sudu u Subotici. Za suca Sreskog suda u Subotici izabran je 1. srpnja 1961. Kao sudac toga suda već od 1. listopada 1963. bio je raspoređen na rad u Okružnom sudu u Subotici i kao delegirani sudac radio je do 19. travnja 1965. kada ga je Skupština Autonomne Pokrajine Vojvodine izabrala za suca toga suda. Kako je u Subotici nepravedno optužen za „djelovanje s pozicija hrvatskog nacionalizma“ suspendiran je s dužnosti suca Okružnog suda 1973.

Ponovno odlazi u Zagreb gdje radi u Republičkom tajništvu za zdravstvo i socijalnu zaštitu, zatim u Ministarstvu zdravstva i socijalne zaštite i drugim institucijama. Godine 1992. prelazi u Ministarstvo vanjskih poslova i obnaša dužnost savjetnika za konzularne poslove u Budimpešti sve do 1996. godine, od kada je u mirovini.

Kao član Hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva Matije Gubec iz Tavankuta aktivno sudjeluje u svim aktivnostima, a obnašao je dužnosti predsjednika, tajnika i umjetničkog voditelja. U tom Društvu osobito se angažirao na oživljavanju i prezentaciji bunjevačkog folklora. Bio je i jedan od osnivača Likovne kolonije u Tavankutu 1961. godine i organizator brojnih izložbi likovnog stvaralaštva slikarica naivki i slamarki organiziranih od 1962. do 1972. godine.

Bio je inicijator i potpredsjednik Organizacijskog odbora Dužijance od 1968. do 1972., kao i obnovitelj proslave bunjevačkog Velikog prela (1971. i 1972.). Za te aktivnosti dobio je 1970. godine Oktobarsku nagradu; koju je dodjeljivala Skupština općine Subotica. Inicijator je osnivanja Pododbora Matice hrvatske u Subotici, kasnije Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva Bunjevačko kolo u Subotici i njegov prvi tajnik.

U Zagrebu se uključio u rad KUD-a Šokadija, a 1990. godine jedan je od osnivača Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata u Zagrebu. U svrhu potpore Hrvatima u Bačkoj 2002. sudjeluje u osnivanju Udruge za potporu bačkim Hrvatima, čiji je bio prvi predsjednik. Organizirao je izložbu Bunjevačko ruho, u Etnografskom muzeju u Zagrebu (1983.), a bio je suorganizator izložbe Iz baštine bačkih Hrvata Bunjevaca također u Etnografskom muzeju u Zagrebu (1998.).

Posebno je važno njegovo angažiranje na predstavljanju i povezivanju rodnoga kraja – Subotice sa Zagrebom i drugim mjestima u Hrvatskoj i to predstavljanjima knjiga, pisaca, pomaganjem studentima i izdavanju knjiga koje za temu imaju Suboticu s okolicom.

Objavio je brojne članke i knjige o bunjevačkom narodnom stvaralaštvu, jeziku, književnosti i drugim temama vezanim za život bačkih Hrvata. Objavljivao je u Subotičkim novinama, narodnocrkvenom kalendaru Subotička Danica, Zborniku Ivan Antunović, Žigu, Klasju naših ravni, Zborniku Dani Balinta Vujkova u Subotici, Hrvatskom kalendaru u Budimpešti, časopisu Matica Hrvatske matice iseljenika, Hrvatska misao Sarajevo, Hrvatska riječ Subotica, Hrvatski iseljenički zbornik Zagreb i mnogim drugim.

Objavio je knjige:

1. Zakon o socijalnoj zaštiti, Narodne novine, Zagreb, 1984.
2. Protiv zaborava Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo „Matija Gubec“ Tavankut 1946-1996., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb i Društvo vojvođanskih i podunavskih Hrvata, Zagreb, 2000.
3. NESTO Orčić : monografija, Hrvatska riječ, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović, Subotica, 2007.
4. Hrvatsko proljeće i bački Hrvati, Matica hrvatska, Ogranak, Subotica, 2009.
5. Publikacije bačkih Hrvata : popis izdanja od 1901. do 2007.Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 2009.
6. Slikovali smo se, Naklada Stih, Zagreb, 2011.
7. Hrvatska pisana riječ u Bačkoj : hrestomatija koautor s Petrom Šarčevićem, Nova stvarnost, Zagreb, Hrvatska riječ, Subotica, 2015.
8. Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. godine u Subotici – Svjedočenje, UBH Dužijanca, Subotica, 2024.

Sudjelovao je i na brojnim stručnim skupovima u Mađarskoj, Hrvatskoj i Vojvodini na kojima je govorio o Miji Mandiću kao piscu školskih knjiga „za bunjevačko šokačku dicu“, Balintu Vujkovu, zavičajnim publikacijama, o obiteljskim nadimcima bačkih Bunjevaca, i sličnim temama.

Sakupio je brojne poslovice i izreke u govoru bunjevačkih Hrvata (oko 400), zabilježio je manje poznate riječi u govoru bunjevačkih Hrvata u Bačkoj (oko 2.000), nadimke (prdačna imena), nazive ukućana i drugo.

Sudjelovao je u više radijskih i televizijskih emisija i u dokumentarnim filmovima (Dužijanca '94, Balint Vujkov, sakupljač narodnih pripovidaka, Bački Hrvati, Dr. Josip Andrić, Matija Poljaković, Od zrna do slike i drugim) i na brojnim priredbama (tribine, predstavljanje knjiga, otvaranje izložbi i slično).

Dobitnik je nagrade za životno djelo Balint Vujkov – Dida koju mu je dodijelila Hrvatska čitaonica iz Subotice 2015. godine, te još desetak drugih odličja i nagrada.

Naco Zelić je bio čovjek koji je stvarao mostove pružajući potporu suzavičajnicima i kada to nije bilo lako. On je uvijek nalazio motiva, povoda, snage i vremena za okupljanje ljudi, posebice mladeži i djece, a sve s ciljem očuvanja i popularizacije bunjevačkog narodnog stvaralaštva, kao dijela hrvatske kulture.

U nastavku je razgovor s Nacom Zelićem u emisiji Zlatna škatulja koja je emitirana 2016. godine.

ZKVH