Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, kao organizator subotičkog predstavljanja i sunakladnik dviju kapitalnih publikacija za ovdašnje bunjevačke Hrvate – zbornika radova „Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu“ i znanstvene monografije „Tradicijska baština i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca“ – nalazi razloga, radi obrane vlastitog dostojanstva i dostojanstva svojih suradnika, reagirati na priopćenje Mirka Bajića od 5. ožujka 2015., u kojemu se nalazi niz neutemeljenih optužbi. Tim prije, jer je riječ o višegodišnjem međunarodnome programu suradnje između znanstveno-obrazovanih institucija iz Republike Hrvatske i kulturne ustanove čiji su osnivači Hrvatsko nacionalno vijeće i Skupština AP Vojvodine.
Kao prvo, „visoki dužnosnici DSHV-a i hrvatske zajednice u Subotici“ nisu nosili nikakav, kako je navedeno, „flor šahovnice“, jer se dobro zna što šahovnica jest te kada se i na koji način u javnosti ističe ili nosi. Čini se kako Mirko Bajić spada u red onih koji u svakoj „kockastoj šari“ vide nacionalni simbol Republike Hrvatske, ali i hrvatske zajednice u Srbiji, ali ne u pozitivnom kontekstu.
Kao drugo, Mirko Bajić ima pravo, kao i svaki drugi građanin, donositi prosudbe o tome što može biti „navodna diskriminacija“, no upitno je smije li kao visoki dužnosnik lokalne samouprave donositi ocjene o tome što je „druga adekvatna dvorana“ te je li neki čin „vrhunski izraz licemjerja“. Napose, jer je nekoliko dana prije u istoj toj Gradskoj kući on bio domaćinom sličnoga skupa, istina grupacije kojoj on pripada, to jest one koju protežira predsjednik Republike, a kojoj nije trebala „druga adekvatna dvorana“. Ono što hrvatska zajednica u Subotici očekuje samo je jednakost u dostupnosti javnog prostora za iznošenja vlastitih stajališta, što je gradonačelnikovom odlukom o dodjeli „druge adekvatne dvorane“ onemogućeno.
Kao treće, Hrvati u Subotici, osobito bunjevački Hrvati, niti „otvoreno“ niti na bilo koji drugi način ne „provode akte asimilacije“, jer im za tako što nedostaje čak i elementarne moći – asimilacija se uvijek vezuje uz državu i one strukture, državi bliskima, koje raspolažu moćima! Ukoliko se pogledaju demografski trendovi Hrvata u Vojvodini može se o njima govoriti kao objektima asimilacije. S druge strane, ovdašnji Hrvati, osobito mi koji se osjećamo bunjevačkim Hrvatima, ne želimo pristati na to da se o našem identitetu govori i postupa na način autoritarnih država – arbitrarnim miješanjem državnih dužnosnika u identitetske prijepore nacionalnih zajednica, i uz primjenu nedemokratskih uzusa – zabranom održavanja znanstvenih skupova. Napose nas na tako što obvezuju oni bunjevački Hrvati koji su svoje nacionalno uvjerenje na ovim prostorima u povijesti plaćali uzništvom (npr. preč. Blaško Rajić, biskup Lajčo Budanović ili Bela Gabrić), pa čak i životima (npr. Pajo Išpanović)!
Kao četvrto, potpisnik spomenutog priopćenja nema niti jedan ni obrazovni ni profesionalni kvalifikativ da 50-ak objavljenih radnji u dvjema navedenim knjigama ocjenjuje kao tzv. znanstvene a njihove autore kao „kvazi naučnike“. Javnost je, naime, ostala uskraćena za podatak da većinu radnji, koje su prošle redovitu proceduru recenziranja, potpisuju sveučilišni profesori i znanstveni djelatnici sa znanstvenih instituta iz Hrvatske i Mađarske, a među kojima ima i onih srpske nacionalnosti, te da je njihov primarni interes znanstveno istraživanje radi spoznaje istine. Zato Bajićeva insinuacija da „kvazi naučnici“ u ovim djelima „određuju kako se tko mora izjašnjavati“ ne korespondira sa stvarnošću.
Na koncu, iskazujemo i posebnu zabrinutost zbog medijskog tretiranja najnovijeg slučaja „Bajić“ – niti jedan medij koji izvještava na srpskom ili mađarskom u gradu, osim portala www.subotica.info, nije bio na predstavljanju spomenutih publikacija niti su o njemu izvještavali, što također nije novost za hrvatsku zajednicu u Subotici, a većina je objavila Bajićevo priopćenje, kojega, recimo i to, ovdašnji mediji preredovito prate. Na taj su način njihovi konzumenti dobili ne samo jednostranu nego i veoma opasnu sliku, u kojoj su Hrvati, sukladno već uvriježenoj predodžbi u Srbiji, opet prikazani kao negativni. Dodatni je problem taj što je na, za subotičke medije neinteresantnome, skupu nazočio i obratio se riječima potpore nastojanjima Zavoda i veleposlanik Republike Hrvatske u Beogradu Gordan Markotić, što cijelom slučaju daje apsurdnu crtu. Jer, veleposlanici, osobito oni iz država Europske unije, u Suboticu ne dolaze svaki dan. Štoviše, ni mjesečno!
Tomislav Žigmanov, prof., ravnatelj Zavoda za kulturu
vojvođanskih Hrvata
