Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice nedavno je objavilo hrvatski prijevod zajedničke novele mađarskih književnika Géze Csátha, Arthúra Munka i Emila Havasa „Leteći Vučidol“ (u originalu „A repülő Vucsidol“). Ovu duhovitu, na momente i znanstveno-fantastičnu knjigu napisanu početkom XX. stoljeća, čija se radnja odvija u Subotici i čiji su likovi dijelom stvarne ličnosti iz povijesti toga grada, na hrvatski je preveo Robert G. Tilly. Spomenuta knjiga predstavljena je 30. srpnja 2013. godine u Subotici, u dvorištu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Razlog za objavu ovoga naslova, po riječima publicista i urednika knjige Tomislava Žigmanova, je obnova prakse prevođenja unutar kulturnog prostora vojvođanskih Hrvata, koja je u slučaju mađarske književnosti do devedesetih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući ponajviše Lazaru Merkoviću i krugu stvaralaca oko njega, bila razvijenija. „Praksa prevođenja važna je za svaku kulturu, jer se time izlazi iz prostora vlastite samodostatnosti, a književna se dostignuća drugih naroda pokušavaju upoznavati i u vlastitim kulturnim prostorima. Nadamo se u tom smislu da je ovo tek početak jednog ozbiljnijeg i sustavnijeg rada na obnovi kulture prevođenja s jezika naroda s kojima živimo i vjerujemo da će to biti poticaj i mlađima da tu vrstu našega nastojanja i nastave“, kazao je Žigmanov.

Zaboravljeni mikrotoponim
„Za kulturnu memoriju grada zanimljiv je i sam naslov knjige u kojem se spominje Vučidol. Naime, Stipan Francišković (Ivan Sarić) dolazi iz Vučidola, dijela grada koji se nalazi između Gata i Kera, danas skoro zaboravljenog mikrotoponima u Subotici“, ukazao je Žigmanov.

Lektor knjige „Leteći Vučidol“ Zlatko Romić naglasio je važnost dokumentarnih elemenata u noveli vezanih za povijest Subotice, u prvom redu prvog uzlijetanja zrakoplova Ivana Sarića koji je i glavni junak knjige, doduše pod imenom István (Stipan, Stjepan) Francziskovity. Osim pionira zrakoplovstva na ovim prostorima, u knjizi se, kaže, spominju i mnoge druge subotičke povijesne ličnosti, ali i pojave poput „bricovanja“ ili pijenja „trojanica“.

„Kada već država u kojoj živimo vrlo rijetko spominje naše ljude i povijest, Suboticu i Subotičane, onda je ova knjiga, kao neka vrsta lokalpatriotizma ili, kako to prijevodi Tilly, gradoljublja u umjetnosti, preporučljiva“, naveo je Romić.

Po njegovim riječima, Tillyjeva leksika u prijevodu je „stripovska“ te pridonosi originalnosti ove knjige.

„Prevoditelj se potrudio čitatelju što više približiti ono o čemu autori pišu. Istina, toga u naznakama ima i u originalu. Ali ta vrsta neposredne komunikacije prevoditelja s čitateljem daje intimniji odnos kada se knjiga uzme u ruke. Dakle, Tillyjev prijevod ujedno pridonosi i originalnosti ove knjige“, ocijenio je Romić.

Stil koji nedostaje
Na predstavljanju je ocijenjeno i kako su autori ove knjige, pišući duhovito kritički sagledavali tadašnje gradske prilike i lokalnu vlast, što je danas rijedak slučaj među novinarima. „Feljtonska, književna forma pisanja u novinama, posebno ovakvog stila, zamrla je ne samo u Subotici nego i šire. Netko maštovit bi itekako na ovaj način mogao opisati bilo kojeg od naših gradonačelnika i njihovih ‘svita’ u projektima od ‘Azotare’ do gradnje zatvorenog bazena. Ova trojica mladih autora nisu se ustručavali koristiti imena tada živućih političara. Kapa dolje na tome“, kazao je Zlatko Romić.

Govoreći o motivima koji su ga naveli na prevođenje „Letećeg Vučidola“, Robert Tilly je iznio mišljenje kako je duh malograđanštine u Subotici prisutan i danas isto koliko u vrijeme nastanka novele.

„U knjizi se spominje kako zbog drezge (mulja) palićka flota nije mogla obraniti Suboticu od napada engleske flote. To je u prenesenom smislu ta subotička drezga koja vuče na dno svaki kulturni i intelektualni, pa čak i izumiteljski napredak u slučaju Ivana Sarića, odnosno bać Franciškovića, o čemu je pisao i Radomir Konstantinović u svom kapitalnom djelu ‘Filozofija palanke’. Po pitanju te ‘drezge’ situacija ni danas nije mnogo bolja“, smatra Tilly.

Knjiga „Leteći Vučidol“ može se za sada kupiti u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, po cijeni od 300 dinara.

Kako je Ivan Sarić bio bunjevački Hrvat logično je bilo da se knjiga prevede i na hrvatski jezik, kazao je Tilly dodavši kako mu je poseban izazov pri prevođenju bila adaptacija mađarskog »slenga« na bunjevački idiom.

„Poseban izazov mi je bio prevesti razgovore između bać Stipana i uvjetno rečeno njegove ‘ekipe’, budući da oni ‘divane’“, kazao je Tilly.

Tekst: D. B. P.