Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar" i Hrvatski institut za povijest organizirali su 1. lipnja 2012. godine u svojim prostorima na Marulićevu trgu u Zagrebu znanstveno-stručni skup „Annales Pilar" na temu „Nacionalne manjine u Hrvatskoj i Hrvati kao manjina - europski izazovi". Skup je održan pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a pozdravne govore održali su Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i prof. dr. sc. Vlado Šakić, ravnatelj Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar".
Uvodna predavanja i uvod u temu Skupa održali su dr. sc. Albert Bing s Hrvatskog instituta za povijest, mr. sc. Antonija Petričusić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Siniša Tatalović s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i dr. sc. Ljiljana Dobrovšak s Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar". Oni su u svojim izlaganjima podsjetili da državno osamostaljenje Hrvatske, do koga dolazi u sklopu šireg procesa geopolitičke fragmentacije jugoslavenske države, predstavlja povijesni proces koji se podjednako odrazio na različita shvaćanja nacije kao i nacionalnih manjina, te da su važni činitelji određivanja statusa manjina bile okolnosti rata i tranzicije te korelacija djelovanja političkih i intelektualnih elita iz Hrvatske i s prostora bivše Jugoslavije, i različitih predstavnika. Naglasili su da je zaštita prava nacionalnih manjina kao pretpristupni kriterij Europske Unije osmišljen prvobitno za europsko proširenje na istok, te da obvezuje i države jugoistočne Europe koje teže članstvu u Uniju. Naime, uvjeti za članstvo koji obvezuju zemlje, potencijalne kandidatkinje s jugoistoka Europe u pogledu manjinskih politika, osim normativno-institucionalnih rješenja zaštite prava nacionalnih manjina, uključuju i dužnost ponovne uspostave dobrosusjedskih odnosa, suočavanje s prošlošću i procesuiranje ratnih zločina.
Znanstveni skup „Annales Pilar" trajao je jedan dan i bio je podijeljen na tri dijela; u prvom i drugom dijelu razgovaralo se o nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, a treći dio bio je posvećen Hrvatima kao manjini.
O Hrvatima u Srbiji i osnovnim značajkama demografske (biološke) strukture govorio je dr. sc. Dražen Živić s Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar" - područnog centra u Vukovaru, pri čemu je ustvrdio da su se prema popisu stanovništva iz 2002. godine u Srbiji 70.602 osobe izjasnile Hrvatima, 20.012 osoba Bunjevcima te 717 osoba Šokcima - ukupno, dakle, 91.331 osoba hrvatske etničke pripadnosti ili podrijetla (1,2 posto ukupnog stanovništva središnje Srbije i Vojvodine). Dr. Živić je u svom izlaganju ukratko opisao najvažnija obilježja demografske (biološke) strukture hrvatskog stanovništva u Srbiji - sastav stanovništva prema spolu i dobi, te obiteljsku strukturu stanovništva. U tom je kontekstu analizirao odabrane indikatore biološke strukture Hrvata, Bunjevaca i Šokaca, s osloncem na rezultate popisa 2002. godine kao što su koeficijenti maskuliniteta i feminiteta, koeficijenti mladosti i starosti, indeks starenja, struktura ženskog stanovništva prema fertilnosti i struktura ukupnog stanovništva prema radnoj sposobnosti, bračno stanje i dr., te zaključio da su navedeni indikatori pouzdani pokazatelji dosegnute razine depopulacijskih procesa među hrvatskim stanovništvom u Srbiji te u bitnom determiniraju njegovu demografsku sutrašnjicu. Ujedno, komparativnom analizom ustanovio je sličnosti i razlike u demografskoj (biološkoj) strukturi stanovništva između hrvatskoga demografskog korpusa u Srbiji i Srba, kao najbrojnijeg stanovništva te države.
Svoj znanstveni rad „Transnacionalni etnički aktivizam: slučaj Hrvata u Srbiji", izložio je Mario Bara s Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu, u kojem je govorio o akcijama Hrvata u Srbiji za kulturnom reprezentacijom i zaštitom manjinskih prava.
„Nakon raspada SFRJ i transformacije nekadašnjih republičkih granica u državne, Hrvati u Srbiji postali su nacionalna manjina bez priznatog statusa sve do 2002. godine. Zbog očuvanja i razvoja vlastitog nacionalnog identiteta pribjegavali su alternativnim kanalima utjecaja zaobilazeći granice nacija-država. Riječ je o različitim akterima (pojedincima, udrugama) koje povezuju zajednički interesi s ciljem utjecaja na državne politike. Jedan od tih interesa se očituje u aktivnostima za sprječavanje razbijanja identitetske jezgre dijela Hrvata u Vojvodini. Zagovaračke mreže, pozivajući se na Ustav Republike Hrvatske kojim se jamči skrb i zaštita Hrvata u drugim državama, nastoje osigurati utjecaj na domicilnu državu, napose, kada je riječ o projektu izgradnje tzv. bunjevačke nacije potpomognutom od državnih institucija Republike Srbije", zaključio je prof. Mario Bara, dok je Tomislav Žigmanov iz Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice govorio o Hrvatima u Vojvodini nakon 2000. godine kao o temama znanstvenih i publicističkih radnji u Srbiji i Hrvatskoj, osnovnim činjenicama i sadržajnim sastavnicama.
Žigmanov je analizirao znanstvene i publicističke radnje objavljene u obliku samostalnih monografija ili članaka u znanstvenim i stručnim časopisima te zbornicima, a koje referiraju na društveni položaj hrvatske zajednice u Vojvodini nakon 2000. godine, to jest nakon sloma režima Slobodana Miloševića. Autor pri tome razlikuje dvije vrsta napisa - u prvoj skupini su one radnje koje potpisuju osobe koje dolaze izvan hrvatske zajednice u Vojvodini, što se onda imenuje kao ino-tematiziranje društvenog položaja Hrvata u Vojvodini, a drugu skupinu čine radnje čiji su autori Hrvati iz Vojvodine, imenovanih kao auto-tematiziranje. Tako podijeljene radnje podvrgnuo je komparativnim analizama, s ciljem utvrđivanja na koji je način i u kojem opsegu elaboriran društveni položaj Hrvata u Vojvodini.
„Osnovni nalazi govore da postoji pojednostavljena i iskrivljena slika njihovog, bitno pozitivno određenog, društvenog položaja kod ino-tematiziranja, napose od strane autora koji dolaze iz srbijanskoga znanstvenog prostora koji svoje radnje objavljuju u prestižnijim časopisima i zbornicima, dok se auto-tematiziranje kod jednoga broja autora odvija uz brojne deficite, a znanstvene relevantne radnje Hrvata iz Vojvodine u većini se objavljuju kod nerelevantnih nakladnika u istovrsnih publikacija. Posljedice takvoga stanja očituju se i u drugim ravnima društvenog života, napose u prostoru vidljivosti i općeg znanja o društvenom položaju Hrvata u Vojvodini, što na koncu ima implikacije i u ravni političkih mjera, kako onih koji poduzimaju srbijanske vlasti tako i vanjskopolitičke mjere Republike Hrvatske", ustvrdio je Tomislav Žigmanov.
Osim o Hrvatima u Vojvodini, odnosno Republici Srbiji, govorilo se i o hrvatskim manjinskim zajednicama i u drugim državama. Tako je o Hrvatima u Rumunjskoj govorila dr. sc. Castilia Manea Grgin, s Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar", a o gradišćanskim Hrvatima u Austriji na početku trećeg milenija dr. sc. Tomislav Jelić.
Tekst i fotografije: Zlatko Žužić
