Ova je godina proglašena Godinom obljetnica hrvatskih velikana u Vojvodini, koju će sve hrvatske kulturne udruge nastojati dostojno obilježiti zajedničkim ili, pak, pojedinačnim manifestacijama. U ova događanja uključit će se i HKUPD „Matoš" iz Plavne, čiji se članovi u ovo vrijeme prisjećaju velikana čije su likove i djela odlučili trajno njegovati - Antuna Gustava Matoša i dr. Josipa Andrića. Naime, sve se više pokazuje nužnim proširivanje znanja o svim značajnim ličnostima koje su ostavile vidljiv trag u prošlosti ili ga stvaraju danas u hrvatskoj zajednici, te, u tom kontekstu, izgrađivanja čvrstih veza između svih hrvatskih udruga u Vojvodini i šire.
Svoju autobiografiju, koju je napisao na traženje svoga biografa Željka Beršeka iz Zagreba, Josip Andrić započinje ovim riječima: „Rodio sam se 14. ožujka 1894. u selu Bukinu, kotar Bačka Palanka, u Bačkoj, od oca Šokca, po zanatu bravara i mlinara, i od majke Šokice Eve Fabry iz sela Plavne (kraj Bukina). Majka mi je umrla u studenom 1899. U jesen 1900. pošao sam u Bukinu u prvi razred mađarske pučke škole. Budući da nisam imao majke, za me se brinula očeva sestrična Reza Maričić iz Šarengrada, majka Josipa Maričića, kasnijeg velikog hrvatskog glumca. Kad mi se otac iznova oženio Amalijom Kavedžić iz Morovića u Srijemu i kad se u proljeće 1901. preselio u to selo, morao sam tu, u jesen iste godine, iznova ići u prvi razred hrvatske pučke škole, koju sam završio u lipnju 1905. kao najbolji đak, pa su učitelj Ladislav Ankebauer (Stanišić) i župnik Ivan Mikić nagovorili oca da me pošalje u gimnaziju. Isprva se radilo o tom da pođem u Osijek u biskupsko sjemenište, ali budući da nije bilo više mjesta, dospio sam u nadbiskupski orfanotrofij (kolegij) u Požegu. Kao kolegijaš (orfanotrovac) svršio sam 6 razreda požeške gimnazije od 1905. do 1911., a zatim kao vanjski đak 7. i 8. razred. Stanovao sam kod obitelji požeškog pjesnika Franje Cirakija. Maturirao sam 16. lipnja 1913."
Svoju ljubav prema glazbi i glazbenu naobrazbu Andrić opisuje na sljedeći način:
„Još kao dijete u Bukinu pokazivao sam velik smisao za glazbu (stric mi je bio flautist). A kad mi je kao pučkoškolcu u osmoj godini otac u Mitrovici kupio bisernicu, naučio sam u nju za nekoliko dana tamburati. Svom sam učitelju ja najradije nedjeljom gazio mijeh, da mogu gledati u tipke orgulja, po kojima su učiteljeve ruke prebirale crkvene pjesme. U školi je bio starinski glasovir, te sam mnogo salijetao oca da nagovori učitelja Ankenbauera neka me uči svirati glasovir. Učitelj se dao nagovoriti te me je za jednog školskog sata pozvao glasoviru i rekao mi neka raširim prste; kad mali prsti nisu mogli dosegnuti oktave izjavio je da za mene još nije glasoviranje. To je za moju mladu dušu, željnu glazbe, bilo prvo glazbeno razočaranje u životu. Mjesto toga nabavio mi je otac doskora harmoniku s dva reda tipaka i 8 basova, u koju sam za nekoliko dana naučio već štošta svirati, tako sam već prve nedjelje mogao zamjenjivati seoskog harmonikaša kod plesa švapskih momaka i djevojaka ... Ljetne praznike iza 4. razreda gimnazije g. 1909. proveo sam u Bačkoj Palanci, da se vježbam u njemačkom jeziku. Uz to sam počeo učiti svirati violinu, koju sam sebi kupio u Novom Sadu, i vježbao se u fotografiranju u ateljeu očeva prijatelja Bukinca Schlottera. U 5. i 6. razredu gimnazije učio sam violinu kod požeškog glazbenika Vjenceslava Holuba koji mi je davao i pouku u sviranju na harmoniju, te sam već u proljeće g. 1910. postao i kolegijaški orguljaš. U to vrijeme skladao sam i objelodanio u 'Slavoncu' i svoju prvu crkvenu skladbu 'Ave Marija' za mješoviti zbor i orgulje, koja je iste godine prvi put izvedena u Krapini..."
Cijelu autobiografiju dr. Andrića trebao bi pročitati mladi hrvatski naraštaj kome bi ona možda bila poučnija nego učenje životopisa Mozarta, Haydna ili Beethovena. Za univerzalno obrazovanje potrebno je najprije upoznati život, talente i značaj velikana vlastitoga naroda.
Kad već govorimo o životu i smrti dvojice hrvatskih velikana, od kojih jedan ima i svoj spomenik u središtu Plavne, završit ćemo ovaj osvrt riječima velikog A. G. Matoša (13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.) i njegovu razmišljanju o ovom artefaktu, odnosno spomeniku zaslužnim osobama:
„Spomenik je simbol, i koji spomenik nije simbol, nije spomenik. Spomenik je metamorfoza misli, put ideje iz pokojnika preko kamena u narod, u čovječanstvo. Spomenik je slika altruiziranog individualizma ili obratno. Za dobar spomenik treba troje, tri veličanstva: veličina mrtvaca, veličina živoga naroda, pa veličina umjetnosti. Velik pokojnik, velik narod, velik klesar!" (De monumentis, 1904.)
Možda na samom završetku ostaje još nedoumica, a zgodno bi se uklopila i parafraza jedne Markesove priče „Vječita je ljubav od smrti jača" ili „Vječita je smrt od ljubavi jača". O tome bi se moglo još razmišljati, ali znanje o našim velikanima i kulturnoj baštini koju su nam ostavili i dalje ostaje našom trajnom zadaćom.
Dan A. G. Matoša i dr. Josipa Andrića bit će održan u Plavni, u subotu, 28. travnja 2012. Više o manifestaciji možete pročitati ovdje.
Tekst: Zvonimir Pelajić
