U nedjelju 15. ožujka 2026. navršava se 175. godina od rođenja Titusa Mačkovića, arhitekta, glavnog gradskog inženjera, poduzetnika i novinskog urednika. Titus Mačković sin je odvjetnika Bene (Benedeka) i Márie, rođ. Vasas. Školovao se u gimnaziji u rodnom gradu, a Višu realnu školu završio je u Budimu. Od 1869. pohađa studij arhitekture na Polytechnikumu u Zürichu, zatim je u Aachenu 1872. učio o cestogradnji i vodogradnji, a 1873. u Beču o izgradnji željeznica i mostova, gdje završava i Umjetničku akademiju. Svoju diplomu nikada nije nostrificirao. Nakon povratka u Suboticu 1874. te služenja vojske otvara svoj projektantski ured 1876. Osnovao je prvu gradsku ciglanu 1879. na Bajnatu, kraj Senćanskoga groblja, ostvarujući ideju da opeka bude glavni građevinski materijal. Uz ciglanu je zatim izgradio i svoj novi dom – vilu karakterističnoga izgleda poput dvorca s tornjem (danas: Masarykova ulica 108). U braku s Katarinom, rođ. Manojlović, imao je pet kćeri, od kojih je jedna, Angela, bila akademska slikarica i kiparica, te sina Benedeka, koji je također bio arhitekt.
Njegova uloga kao gradograditelja bila je iznimno važna u razdoblju 1880. – 1900., kada se Subotica preoblikovala iz palanke u grad, u tzv. zlatnom dobu grada. Aktivno je sudjelovao u tom procesu nastajanja, gotovo puna tri desetljeća, prije svega kao arhitekt projektant, zatim kao urbanist vizionar, a ujedno i kao glavni gradski inženjer – tu je funkciju obnašao 1879. – 1880. i 1884. – 1890. Razdoblje između dvaju mandata glavnoga gradskoga inženjera može se smatrati njegovom najplodnijom projektantsko-planerskom fazom, kada na planski zacrtanim regulacijama i parcelacijama u užem centru grada, na do tada neizgrađenim prostorima, projektira i izvodi niz objekata – najamnih palača, koje će svojim vanjskim izgledom i položajem na novonastalim građevinskim parcelama trajno obilježiti centar grada i utjecati na daljnji proces izgradnje grada, budući da su se 1890-ih godina formirale danas poznate subotičke gradske ulice i trgovi. Osobito važni njegovi objekti nalaze se u tada još nepostojećim ulicama – današnjoj Strossmayerovoj i Korzu. Sa svoja dva projektirana i izvedena markantna ugaona objekta u današnjoj Strossmayerovoj ulici ujedno određuje i daljnju izgradnju u njoj, na objema njezinim strane. Na istočnoj strani buduću ulicu definira objektom za Udruženu banku d. d. i štedionicu (1881. – 1883.), koja poslije dobiva naziv „Žuta kuća“ (danas Strossmayerova 11), a na zapadnoj strani ugaonim objektom – najamnom kućom Sime Popovića (1880.), danas Strossmayerova 2, na uglu s tzv. Gomboškim sokakom (danas ulica Petra Drapšina). Kako bi ta ulica predstavljala prostorno-vizualnu cjelinu s dvama objektima projektiranima i izgrađenima izvan njezine regulacije u dvama naspramnim urbanim blokovima, postigao je jedinstvo dojma cjeline arhitektonsko-urbanističkog izričaja s pročeljima palače Stevana Milinovića (1879. – 1880.) sa sjeverne strane (današnja Rudić ul. br. 2), a s južne strane najamnom kućom Ferenca Sümegija (1885.), danas Maksima Gorkoga 25. Svi su ti objekti izgrađeni na planiranim novim regulacijskim linijama, u doba dok je sredinom buduće ulice još uvijek tekao nezacijevljeni vodotok (niže za oko 1,30 m od sada postojeće nivelete kolnika) te su odredili njezinu daljnju izgradnju i formiranje kao cjeline. U toj se ulici izdvaja još i najamna kuća Luke Aradskoga (1880.), danas Strossmayerova 4, zbog najuže reprezentativne fasade u gradu, izvedene u savršenoj proporciji zlatnoga presjeka, i jedan od najranijih objekata u čijoj je gradnji za međukatnu konstrukciju primijenjen čelični „I“ profil – tzv. pruski svod. Taj je objekt poslije nazvan Zlatna dinja. Kasnoj fazi njegova stvaralaštva pripisuje se i najamna palača Józsefa Roznofszkoga (1909.), danas Strossmayerova 22, u stilu bečke i darmstadtske secesije. Korzo, najgradskija od svih subotičkih gradskih ulica, tijekom svojega formiranja, nastajući i mijenjajući se, mijenjala je i svoje ime: s početka Segedinski put, koji je obilazio Roginu baru, zatim nakon njezi na djelomičnoga saniranja počinje nastajati ulica Lajosa Kossutha, u kojoj je potkraj XIX. st. već bila tramvajska pruga od parka ispred željezničkoga kolodvora do parka ispred ondašnje Gradske kuće. Između dvaju svjetskih ratova ulica dobiva ime kralja Aleksandra prijestolonasljednika, a 1930-ih iz nje se premješta tramvajska pruga u Strossmayerovu ulicu. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata opet je Kossuthova, nakon rata isprva Republikanska, a 1962. dobiva ime Borisa Kidriča i prepuštena je automobilima, lokalnim autobusima i autobusnom stajalištu na Trgu slobode. Nakon ukidanja tramvajskoga prijevoza u Subotici 1974. uređenjem užega centra grada pretvorena je u pješačku ulicu s drvoredom lipa po sredini (1985. –1986.), a 2003. i službeni joj je naziv promijenjen u Korzo. Početak su formiranja njezina današnjega izgleda tri palače, koje nastaju na gotovo neizgrađenom prostoru, izvedene po projektima i pod nadzorom Titusa Mačkovića. Osmišljene hrabrom vizijom mladoga arhitekta – budućega protomajstora, te su palače nastajale na prostoru tek nasutoga dijela Rogine bare prkoseći prašini i blatu, sluteći europsku varoš. One čine južnu stranu današnje ulice Korzo. To su ugaone palače Đorđa Manojlovića (1880.), danas Korzo br. 12 (ugao s današnjom ulicom Đure Đakovića), i njegova brata Samka Manojlovića (1881. – 1882.), danas Korzo br. 8, te palača Jovana Dimitrijevića (1881.), danas Korzo br. 6, (ugaona s današnjom ulicom Vladimira Nazora). Projektirao je još dva objekta u toj ulici: kuću Simona Dominusa (1891.), Korzo br. 11, i fasadu hotela Zlatno jagnje u stilu bečke secesije (1904.), nakon Drugoga svjetskoga rata znana kao Dom JNA.
Konačnim isušenjem Rogine bare 1889. dobiveni je prostor bio planski osmišljen kroz uređenje velikoga parka ispred nove zgrade Željezničkoga kolodvora 1891., koji je prvotno nosio ime Park Marije Terezije, a danas se zove Park Ferenca Raichla. Sa sjeverne strane parka predviđena je ulica koja vodi prema glavnomu ulazu željezničke stanice, duž koje su zasađene platane, a planiran je rezidencijalni urbani blok pala ča s predvrtovima. Formiranje planiranoga rezidencijalnoga urbanoga bloka Titus Mačković započinje izgradnjom ugaonoga objekta, palače tadašnjega gradonačelnika Laze Mamužića (1890.), danas Park Ferenca Raichla 7 na uglu s novoformiranom ulicom, danas ulica Đure Đakovića, na zapadnoj strani, a završava palačom za Károlya Lichtneckerta (1897. – 1898.), na uglu Parka Ferenca Reichlea 13 i ulice Bose Milićević, na istočnoj strani, ispred Željezničkoga kolodvora. Na toj posljednjoj u stilu neogotike majstorski je primijenio sve svoje znanje, talent, umijeće igre sa svim elementima arhitektonskog jezika i to je bila najraskošnija palača u Subotici. Iako su njegovi ugaoni objekti najznačajniji jer su zacrtali i dali identitet nastajućim ulicama, trgovima i urbanim blokovima, projektirao je i važne objekte koji nisu ugaoni; palača odvjetnika i novinara Dušana Petrovića (1897.), danas ulica Dimitrija Tucovića 7, koju karakterizira lođa na katu; značajna je obiteljska kuća budućega gradonačelnika Károlya Bíróa (1897.), danas ulica braće Radića 7, na kojoj je na uskom frontu pročelja Mačković pokazao ne samo poznavanje teorije arhitekture već i svoju vrhunsku umješnost u vladanju proporcijama, kombinirajući „u igri“ geometriju u prostoru s estetikom (balkon, erker, lođa i krovište kao „peta“ fasada); preko puta nje obiteljska je kuća Titusa Mačkovića (1892.), danas ulica Braće Radića br. 4, skromnih neobaroknih izričaja.
Stil najamne kuće arhitekta Lajosa Fazekasa (1899.), ugaoni objekt ulica Maksima Gorkoga 13 i Age Mamužića, sada devastirane sekundarne plastike na obama pročeljima, upućuje na bečku secesiju, a na nju upućuju i sačuvani fragmenti i prikazi na originalnom projektu. Objekt je važan zbog prve primjene armiranoga betona u međukatnoj konstrukciji u Subotici. Po proporcijama, estetskom i funkcionalnom izričaju taj objekt ne odaje Mačkovićev arhitektonski rukopis, ali je on potpisan na projektu. Prateći duh vremena, dolazak novoga doba i promjenu stilova u arhitekturi, projektirao je ugaonu najamnu kuću Stipana Peića Tukuljca (1911.), danas ugao ulice Sándora Petőfija 14 i trga Lajosa Kossutha, u stilu secesije, s posebno izraženim bareljefima ljudskih likova ispod strehe. Gotovo istodobno je na sjeverozapadnoj obali jezera Palić 1890. – 1892. za investitora Lajosa Vermesa izradio urbanistički projekt s planom regulacije kompleksa vila s biciklističkom stazom i ugostiteljskim objektom (Vila Lujza i Bagolyvár). Time je nagovijestio praktičnu mogućnost elitnoga kupališno-sportsko-rekreativnoga turizma, po uzoru na Švicarsku, još u doba kad nije bilo ni kaldrmisanoga puta do Palića. Njegova vizionarska koncepcija uređenja palićke sjeverne obale kao kupališnoga centra i danas je aktualna. Tijekom svoje bogate prakse, koja obuhvaća izgradnju i adaptiranje više od 400 manjih i većih objekata u Subotici i na Paliću, osim stambenih objekata (najamnih i obiteljskih palača, katnih, visoko prizemnih i prizemnih kuća), projektirao je i javne i sakralne objekte: osnovnu školu Kákás (pučki toponim nastao od prezimena vlasnika nekadašnje trgovine na tom mjestu; danas je to škola za odgoj i obrazovanje slušno oštećenih osoba), osnovnu školu Crveni vol (ime je dobila po gostioni Vörös ökör, na čijem je mjestu izgrađena nova škola, danas OŠ Ivan Goran Kovačić), Somborsku trošarinu, upravnu zgradu Subotičkoga tramvaja i osvjetljenja d. d. (u kojoj je danas sjedište Subotičke toplane), novu zavjetnu kapelu sv. Roka, više nadgrobnih kapela (kapele Vojnić i Antunović Almaši, danas kapela Kopilović) i spomenika na Bajskom groblju i Pravoslavnom groblju (kapele Milinović i Ostojić) itd. Bio je nadzornik izgradnje subotičke crkve sv. Roka, zgrade Štedionice Subotice i okolice d. d. (Korzo br. 4), Gradske kuće itd. Bio je osebujan erudit, jedinstven i karakterističan po svojem arhitektonskom jeziku, virtuoz u primjeni triju istoznačnih funkcionalno-estetskih oblikovnih elemenata na pročeljima svojih objekata (balkon, erker i lođa), kako je i primjereno protomajstoru. Njihovom kombinacijom u okomitom planu pročelja, kao i horizontalnom igrom centralnih i bočnih rizalita, a nerijetko i povezujući ih u jedinstvenu cjelinu maštovitim krovištem („petom fasadom“), ostavljao je svoj prepoznatljivi arhitektonski potpis (Bagolyvár, Lichtneckertova palača, kuća Károlya Bíróa...). Naglasak na krovištu posebno je vidljiv na zgradi ondašnje župe sv. Terezije Avilske – današnje Subotičke biskupije (1885.), koju je razigranim visokim krovištem, iznad centralnoga i bočnih rizalita, objedinio s dograđenom kapelom te je time taj objekt učinio monumentalnim. Istodobno, kao glavni gradski inženjer, dotadašnju „slamnu“ tržnicu (na kojoj se prodavala slama) preoblikovao je u trg, današnji Trg Jakaba i Komora. Također je za vrijeme njegova prva mandata kao glavnoga gradskoga inženjera proveo masovno popločavanje gradskih pločnika ciglama. Sa suradnikom Stefanom Grundböckom u zajedničkom projektantskom uredu projektirao je u tada pomodnim stilovima historicizma (neorenesanse, neobaroka i neogotike). Pojava novoga stila u arhitekturi u njegovo vrijeme – secesije – nije karakteristična za njegov stvaralački opus. On je jedini od arhitekata u Subotici primjenjivao stupove na pročeljima kao nosače balkona ili kao akcent. Uobičajeno, na centralnim dijelovima naglašenoga rizalita, kao sekundarni element, za naglašavanje vertikala koristio je i pilastre, a samo na jednom i dvije karijatide – najamna palača Petra Radišića (1882. – 1883.), danas ul. Matka Vukovića 9.
Sekundarna plastika na njegovim objektima izvedena je u malteru u obliku profilirane ornamentike, projektirane u spomenutim stilovima (Zlatna dinja, kuća Károlya Bíróa...), a gipsana je plastika rađena prema tadašnjim katalozima (konzole na balkonima i strehama). Na njegovim originalnim projektima jasno je vidljiva geometrijska podjela tzv. svijetlih otvora – prozora i vrata, koja proistječe iz proporcija objekta. Na projektima fasada davao je precizan linearni crtež građevinske stolarije, a samu obradu detalja povjeravao je izvođaču. Može se pretpostaviti da je za izvođenje svih zanatskih radova (stolarskih, gipsarskih, krovopokrivačkih, limarskih, teracerskih, soboslikarskih, kovano željezo...) imao svoje ekipe kao poduzimač, projektant i nadzor. Izdavao je časopis Jelen és jövő (Sadašnjost i budućnost) 1908. – 1910., stručni mjesečnik iz područja tehničkih znanosti, u kojem je vizionarski iznosio svoja viđenja o razvoju Subotice. U lokalnom tisku (Bácskai Ellenőr, Szabadka, Közvéleméy, Szabadság i Szabadkai Hírlap) objavio je velik broj stručnih i polemičkih članaka o Subotici. Studiju o izgradnji vila, parkova i vinograda na Paliću napisao je 1904. Bio je dugogodišnje predsjednik Udruge građevinara Subotice. Radio je i stvarao, osmišljavajući grad, gotovo punih 30 godina, i u tom razdoblju izrastao je u istinskoga gradotvorca. Više njegovih objekata danas su važni kulturno-arhitektonski spomenici. Subotički pisac Géza Csáth nazvao je Mačkovićeve zgrade najljepšim zdanjima Subotice.
Priređeno prema:
A. Rudinski i M. Grlica, „Mačković, Titus“, u: Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, sv. 15. (L - Mal), ur. Slaven Bačić, Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2021., str. 97-100.
Foto:
www.maglocistac.rs
catholic-su.rs/hr/ordinarijat
grdsubotica.co.rs
