Veliki hrvatski ban, austrijski general, nacionalni junak, Petrovaradinac Josip Jelačić Bužimski rođen je prije 225 godina u Petrovaradinu, 16. listopada 1801. godine.
Potječe iz plemićkoga roda čije se ime prvi put spominje 1381. Otad, naime, potječe spomen Stanoja Jelačića, službenika bosanskoga kralja Tvrtka, ali nema dokaza da je on u vezi s plemićkom porodicom. U ΧVI. st. Jelačići se pojavljuju u Pounju, a odatle se s prodiranjem Osmanlija sele u Liku, Turopolje i dalje. Među mnogobrojnim i znamenitim članovima porodice, koja je imala više loza, bio je i Josipov pradjed Stjepan, dožupan Zagrebačke županije, podban i dozapovjednik Banske krajine, koji je prvi počeo upotrebljavati plemićki pridjevak Bužimski, izveden od naziva utvrde Bužim u Lici kod Gospića. Naime, prvi je Jelačić početkom XVI. st. spomenut u vezi s tom utvrdom, no posrijedi je bila pogreška jer utvrda nikada nije bila u njihovu vlasništvu.
Sin je zapovjednika divizije Franje i Ane, rođ. Portner. Na dan rođenja 16. listopada 1801. godine u petrovaradinskoj župnoj crkvi sv. Jurja krstio ga je upravitelj župe Damianus Nützl. Rano djetinjstvo proveo je u Petrovaradinu, a 1809. stupio je u Theresianum, akademiju za upravna i vojna zvanja u Beču, gdje su se školovali sinovi plemića i velikaša. Tijekom deset godina školovanja, osim interesa za vojničke vještine, pokazao je i zanimanje za zemljopis, povijest, govorništvo i jezike. Bio je jedan od najboljih pitomaca Theresianuma. Završivši akademiju, u ožujku 1819. stupio je kao potporučnik u Treću konjaničku pukovniju u Galiciji.
Bavio se i pjesništvom te je u trenucima bolesti kao mladić spjevao svoje najbolje pjesme na njemačkom jeziku. Objavljene su 1825. u Zagrebu pod nazivom Eine Stunde der Erinnerung (Trenutak uspomene).
Njegova vojnička i politička karijera išla je uzlaznom putanjom, a kulminirala je u revoluciji 1848.-49. Nakon početka službovanja u svibnju 1825. imenovan je natporučnikom, zatim potkapetanom Treće graničarske pukovnije u Ogulinu i zapovjednikom 7. satnije u Drežnici, a 1831. imenovan je kapetanom. Na tom položaju bio je s pukovnijom u Italiji 1831.-35., a zatim u Ogulinu još dvije godine. Postao je major 48. pješačke pukovnije 1837., a iduće četiri godine proveo je obilazeći Dalmaciju, Crnu Goru i Hercegovinu. Nakon toga imenovan je potpukovnikom Prve banske pukovnije u Glini.
Tijekom 1840-ih angažirao se kao djelatnik hrvatske kulture i postao članom hrvatskih gospodarskih, književnih i muzičkih društava. Prijateljevao je s predstavnicima Ilirskoga pokreta i s mnogim intelektualcima i hrvatskim domoljubima. Osim materinskoga hrvatskoga, govorio je i pisao njemački, madžarski, francuski, a koristio se i talijanskim i latinskim jezikom. Svoju hrabrost i vojničko umijeće više je puta dokazao boreći se protiv turskih krajišnika u graničnim sukobima u bosanskoj Posavini i šire, napose 1845. i 1846. S nekim je turskim krajišnicima i prijateljevao, npr. s Mahmud-begom Bašićem iz Bihaća.
U predvečerje revolucije 1848. car Ferdinand Habsburški imenovao ga je 23. ožujka bez znanja ugarske vlade generalom i banom Hrvatske, zapovjednikom Prve i Druge banske graničarske pukovnije. Neovisno o tom imenovanju, njegova je kandidatura za bana istaknuta u pripremama za Narodnu skupštinu u Zagrebu 25. ožujka, gdje su najvažniji zahtjevi bili: uvođenje narodnoga jezika, ukidanje kmetstva, saziv Hrvatskog sabora, osnivanje narodne vojske, opće pravo glasa i sloboda tiska. Proglasom je ukinuo kmetstvo, hrvatski jezik proglašen je službenim, a osnovano je i Bansko vijeće kao svojevrsna vlada Trojedne Kraljevine. Budući da ugarska vlada nije priznavala ustupke Hrvatskoj te se smatrala jedinom zakonitom vlašću nad Hrvatskom, prekinuo je sve odnose Hrvatske i Slavonije s Peštom. Ferdinand I. u kraljevskoj diplomi od 23. ožujka 1848., kojom je Josipa Jelačića imenovao banom, izrijekom određuje da za bana „umeštjenje (instalaciju) u nazočnosti vaših vernostih osobito smo odredili našega takodjer vernoga, nam iskreno miloga, častnoga Jurja Haulika, zagrebačkoga biskupa, za pravog i zakonitog rečenih kraljevinah bana priznati«. No zbog političkih okolnosti Juraj Haulik odbija povratak iz Beča u Zagreb do kraja Sabora zbog bojazni da će izazvati nemire, ali i zbog toga što je pravoslavni karlovački mitropolit dobio prvo mjesto do bana u Saboru, čime je zagrebačkomu biskupu nanesena uvreda. Zbog toga je Haulika Hrvatski sabor htio „pozvati na odgovornost“.
U novonastalim okolnostima ban Jelačić obratio se mitropolitu Karlovačke mitropolije Josifu Rajačiću, koji se 1. svibnja 1848. proglasio srpskim patrijarhom na Svibanjskoj skupštini u Srijemskim Karlovcima, kada je i proglašen savez samoproklamirane Srpske Vojvodine s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Takva odluka imala je političko značenje u skladu s preporodnom idejom o južnoslavenskoj solidarnosti, ali i zbog raspoloženja srpskoga pravoslavnoga stanovništva u Vojnoj krajini. Tim činom je za hrvatsku stvar htio pridobiti i Srbe u Hrvatskoj i južnoj Ugarskoj. U tom kontekstu treba promatrati i to što je obavijest o imenovanju za bana dao tiskati ne samo na latinici nego i na ćirilici crkvenoslavenskim jezikom.
Na Trgu sv. Katarine u Zagrebu 5. lipnja 1848. ban Jelačić svečano je ustoličen. Zakleo se pred raspelom i dvjema svijećama pred patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Josifom Rajačićem. Zbog položaja Srba u južnoj Ugarskoj i započetih većih borba kod Szent-Tamása (današnji Srbobran) 14. srpnja 1848. Rajačić je činio pritisak na Jelačića te ga je 31. srpnja 1848. pozvao da smjesta krene na Madžare jer će u protivnome raskinuti savez s Hrvatima. Jelačić je u rujnu 1848. pokrenuo rat protiv ugarske vlade, tijekom kojega je pripojio Međimurje Hrvatskoj. Kao časnik Monarhije i Bečkoga dvora, uime hrvatskih nacionalnih i narodnih interesa te uime interesa ostalih Slavena, diljem Slavonije, Vojvodine i Madžarske borio se hrabro i odlučno protiv madžarske revolucije s promjenljivom ratnom srećom i uspjehom. Vojno je pomagao srpski pokret u južnoj Ugarskoj protiv ugarske vlade, no poslije će se pojaviti razmimoilaženja Hrvata i Srba oko djelokruga civilnih i vojnih vlasti u Srijemskoj županiji i Petrovaradinskoj regimenti. Trzavice je stišavao radi suradnje sa Srpskom Vojvodinom u borbi protiv ugarske vlade. Ipak, usprotivio se Rajačićevu zahtjevu da se Srijem proglasi dijelom Srpske Vojvodine pa se na terenu uspostavlja svojevrsni kondominij sa srpskim vojvođanskim pokretom.
Zbog ratnih zasluga Franjo Josip, novi car i kralj, imenovao je Jelačića namjesnikom Rijeke, građanskim i vojnim namjesnikom Dalmacije, a kako je istodobno bio i zapovjednik u banskoj Hrvatskoj te vojni zapovjednik Hrvatsko-slavonske vojne krajine, činilo se da je došlo do ujedinjenja hrvatskih zemalja pod vlašću jedne osobe. Kao ban koji je nakon više stoljeća okupio većinu hrvatskih zemalja postao je simbolom obrane hrvatske državnosti i nacionalnih interesa.
Bački su Hrvati tijekom revolucije 1848.-49. uglavnom bili na strani ugarske vlade, zbog tradicionalne lojalnosti uglednih bunjevačkih Hrvata ugarskoj državi i zbog suprotstavljenosti srpskomu pokretu – istaknuti je primjer za to Karlo Latinović, veleposjednik i bački podžupan. Naime, tijekom 1848. našli su se bez političkoga vodstva i nespremni za događaje koji su slijedili. Pojedini bački Hrvati ipak su bili Jelačićevi simpatizeri: biskup Ivan Antunović, župan Josip Rudić, Vince Zomborčević, Ambrozije Boza Šarčević. Malobrojni predstavnici bunjevačke inteligencije koji su imali kontakte s Ilirskim pokretom i koji su se bavili mišlju da Bunjevce povežu s Hrvatskom i sa srpskim ustanicima bili su bez stvarna utjecaja među širim slojevima hrvatskoga stanovništva. Primjerice, Josip Rudić Aljmaški bio je među rijetkim predstavnicima bunjevačke inteligencije koji su bili rezervirani prema madžarskomu revolucionarnomu pokretu. Njegova smjena s položaja bačkoga velikoga župana u revolucionarnoj 1848. tumačila se njegovom prijašnjom povezanošću s bečkim dvorom, ali i vezama s Hrvatskom – zahvaljujući lojalnosti dvoru stekao je naslov austrijskoga baruna 1854.
Madžarska revolucija 1848. zatekla je Ivana Antunovića na položaju aljmaškoga župnika, a iste je godine postao bilježnikom aljmaškoga dekanata. Madžarski povjesničar József Thim tvrdi da je Antunović bio utamničen kao protivnik Kossutha, a pristaša bana Jelačića, što autor Antunovićeve biografije Matija Evetović nastoji osporiti jer je Antunović 1869. posjetio Kossutha u Torinu. Da je Antunović simpatizirao Jelačića, ako ne otvoreno tijekom revolucije, onda u poslijerevolucionarnim desetljećima, potvrđuje njegova Razprava (1882., 44), u kojoj ga naziva „neumrlim banom Jelačićem“.
Srbi su za svoj pokret tijekom srpnja 1848. nastojali pridobiti „Rumune, Bunjevce i ostale zapadne veroispovesti u Vojvodini“. Svakako da su pri opredjeljenju za stranu u sukobu važnu ulogu imale naslijeđene suprotstavljenosti između katolika i pravoslavaca te prijetnje bačkim Bunjevcima da će im u slučaju svrstavanja na madžarsku stranu biti oduzeti posjedi i druga imovina, a neki motivi korijene vuku i iz XVIII. stoljeća. Svrstavanje Bunjevaca u tim događajima na stranu madžarske revolucije srpski povjesničari ocjenjivali su u pravilu negativno (Ivan Ivanić, Aleksa Ivić, Stefan Ilkić, Fedor Nikić i dr.), a razloge distanciranosti od Srba nalazili su u konfesionalnoj pripadnosti i inteligenciji Bunjevaca, koja je tradicionalno bila usmjerena na Ugarsku. Staleški interesi također su mogli utjecati na usmjeravanje prema madžarskoj revoluciji.
Takav je slučaj bio kod banatskih Hrvata, plemića u Hrvatskoj Boki, Hrvatskoj Neuzini i Hrvatskoj Klariji. Među njima su prevagnuli staleški interesi te su pristali uz Lajosa Kossutha nadajući se da će ih razriješiti vazalskoga odnosa prema zagrebačkim biskupima, ali i da neće provesti ukidanje kmetstva u Ugarskoj, što je naložio car iz Beča. S druge strane, Hrvati u Novom Sadu te južnoj Bačkoj (Titel, Žabalj, Šajkaš), koji su bili uključeni u Šajkaški bataljun, bili su na strani Srba, a jednako je tako bilo i s Hrvatima u Perlezu te s onima iz južnoga Banata u Banatskoj vojnoj granici (Starčevo, Opovo i dr.).
Hrvati u šokačkim naseljima uz Dunav prema dostupnim izvorima najvećim su dijelom tijekom revolucije bili pasivni te se nisu otvoreno svrstavali ni uz jednu od sukobljenih strana. Nakon pristizanja pomoći u opremi i ljudstvu iz Kneževine Srbije srpske snage počele su postizati znatnije vojne uspjehe. Postrojbe sa srbijanskim dobrovoljcima, koje je predvodio Stevan Knićanin, zauzele su 29. siječnja 1849. Sombor. Bunjevci, napose oni u Somboru i njegovoj okolici, nakon borba bili su izloženi nasilju i pljački srpskih dobrovoljačkih postrojbi, ali i mjesnih Srba, što će loše utjecati na buduće bunjevačko-srpske odnose. Stradanja za revolucije opisao je somborski senator Ivan Nepomuk Ambrozović (Sombor, 1789. – Sombor, 1869.) u djelu Žalostica žalostna Ivana Nep. Ambrozovića, u zomborskoj kralj. varoši penzioniratog senatora, bižajućeg od kuće pak do Kalacse, kad su raci-serbianci u medjuboju madžarskom 1848-49. progonili katholike, po njemu istom ispivana u Zomboru god. 1850. Ti su događaji Bunjevce još čvršće vezali uz madžarsku revoluciju.
Preokret se događa s napredovanjem madžarskih snaga tijekom ožujka i travnja 1849. pod zapovjedništvom Móra Perczela. Bunjevci su sudjelovali u bici kod Kaponje (između Tavankuta i Bajmaka) 4. ožujka 1849., nakon čega su se poražene srpske postrojbe povukle do Titelske visoravni. Sa subotičkoga područja Bunjevci su sudjelovali u napadu na srpske snage iz Stare Kanjiže (danas: Kanjiža) i Sente 23. ožujka 1849. Promjene na terenu pratio je i veliki broj srpskih izbjeglica. Oslabljeni vojni položaj Srba Jelačić je popravio operacijama svoje vojske u Bačkoj u ljeto iste godine. U početku lipnja 1849. prešao je s vojskom iz Srijema kod Slankamena u Bačku, a vojsku je rasporedio u Titelu, Mošorinu, Loku i Vilovu. Glavni stan je postavio u Titelu. Nizao je pobjede kod Kaća 7. lipnja 1849. i kod Starog Bečeja 24. lipnja 1849., gdje je pobijedio madžarske postrojbe pod vodstvom generala Perczela. Tijekom tih borbi zauzeti su Novi Sad, Sombor i najveći dio Bačke. Vijest o veliku madžarskom porazu kod Kaća u dijela Bunjevaca potaknula je promjenu raspoloženja, na što su Madžari radi zastrašivanja poslali dvije konjičke postrojbe u Sentivan (madž. Felsőszentiván). Selo je bilo opljačkano, strijeljan je brijački pomoćnik Ivan Radić kao vođa tamošnjih Hrvata, a svi su sumnjivci internirani u Segedin.
Hrvatske i srpske snage povukle su se iz Bačke oslabljene epidemijom kolere i pred brojnijom madžarskom vojskom. Jelačić iz Srijema ponovno prelazi Dunav 31. srpnja 1849., nakon početka opće ofenzive austrijskih i ruskih postrojba, te sa svojim snagama sudjeluje u bitkama koje su završile predajom madžarske vojske 13. kolovoza 1849. kraj Világosa (rum. Şiria). Slom revolucije 1849. i nastupajući Bachov apsolutizam iznevjerili su očekivanja slavenskih naroda, a donekle fizički i duhovno slomile banovu ličnost.
Tijekom života bio je osjetljiva zdravlja. Više je godina patio od bolesti grla, a u kasnoj životnoj dobi i od bolova u želucu, grčeva, nesanice, paralize, živčanoga, a donekle i duševnoga rastrojstva. Liječio se po cijeloj Europi, od Londona, Pariza i Ostendea do Beča i Zagreba. Zanimljiva je njegova izjava: „Ja sam zdrav, imam potpunu snagu tijela, a opet umirem. Austrija, kojoj sam vjerovao, ubila me je!“.
Svečan sprovod obavljen je 26. svibnja 1859. godine u nazočnosti zagrebačkoga nadbiskupa Jurja Haulika i hrvatskih grofova Dragutina Erdödyja i Stjepana Draškovića. Posljednje počivalište nalazi se na njegovu obiteljskom imanju Novi Dvori u Zaprešiću, gdje je pokopan u kapelici sv. Josipa.
Poslijerevolucionarno razdoblje za Hrvate u Bačkoj donijelo je neke promjene. Nakratko su odgođeni madžarizacijski pritisci zbog političkih promjena te promjena u gradskim upravnim tijelima. U hrvatskim bačkim naseljima zapisnici su vođeni na mjesnoj hrvatskoj ikavici, a umjesto naziva Dalmatinac ili Ilir sve je češća službena uporaba imena Bunjevac.
Kao posljedica revolucije u Ugarskoj, napose vojne i političke pomoći bana Jelačića i Hrvatske Srbima, nakon početne konfrontacije i suprotstavljenosti slijedilo je postupno zbližavanje Hrvata i Srba u južnoj Ugarskoj. Tako biskup Antunović u preporodnom razdoblju veliča „neumrloga“ bana Jelačića, kojemu se posvećuje prostor i u Bunjevačkim i šokačkim novinama. Neki somborski Bunjevci to su odbijali prihvatiti te su bojkotirali i Novine i Antunovića. Na somborskom području u to vrijeme još su bila svježa sjećanja na progon katolika u doba revolucije, a s time se povezivao i ban Jelačić kao saveznik Srba.
Madžarska historiografija prenaglašeno je potencirala ulogu bana Jelačića kao gušitelja madžarskih snova o samostalnoj državi, a tu je interpretaciju prihvatio i dio bačkih Bunjevaca. Marksisti su ga također prikazivali kao reakcionara, što će se odraziti i na odnos jugoslavenskih vlasti nakon 1945. prema njegovoj ulozi u povijesti.
Hrvatski ban Josip Jelačić bio je jedna od najvažnijih osoba hrvatske povijesti. Hrvat – Ilirac – narodnjak, koji je interese habsburške dinastije znao spojiti s interesima slavenstva. Među hrvatskim pukom bio je omiljen zbog svojega domoljublja i poštivanja svega narodnoga, a osobito među seljaštvom zbog proglasa o ukidanju kmetstva. Već u XIX. st. narod je spoznao i osjetio njegovu povijesnu veličinu. Posmrtne počasti i popularnost nakon smrti najbolje se zrcale u pokliču „Ustani, bane, Hrvatska te zove!“, koji je prvi put zabilježen 1867. godine, a sastavni je dio pjesme Ustaj, bane iz 1906. Skladatelji Vatroslav Lisinski, Ivan Zajc i Ferdo Livadić stvarali su mnoga glazbena djela nadahnuta Jelačićem. Uspomena na njega sačuvana je i u brojnim djelima hrvatskih slikara. U zagrebačkoj katedrali 1985. postavljen je brončani stojeći kip Josipa Jelačića, a u zgradi Hrvatskoga sabora 1997. postavljeno je banovo brončano poprsje. Lik bana našao se i na poštanskim markama 1992. i 2001. te na novčanici od 20 kuna, koja je puštena u optjecaj 1993. Njegovo ime od 1998. nosi i Ratna škola Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Na glavnom zagrebačkom trgu postavljen mu je spomenik potkraj 1866., djelo Antona Dominika Frenkorna. Za komunističkoga režima 1947. spomenik je demontiran, a trg je preimenovan u Trg republike. Spomenik je 1990. vraćen na staro mjesto, no okrenut prema jugu umjesto – kao prije – prema sjeveru, a trgu je vraćen stari naziv.
U Petrovaradinu su još za Austro-Ugarske, središnja ulica i jedan trg uz Dunav nosili njegovo ime sve do 1948., kada su socijalističke vlasti preimenovale ulicu u Matije Gupca, a trg u Tomislavov. Od vremena režima Slobodana Miloševića ulica nosi ime Beogradska, a trg Vladike Nikolaja (Velimirovića). U Subotici je jedna od središnjih gradskih ulica između dvaju svjetskih ratova nosila naziv Jelačićeva ulica. Socijalističke su je vlasti preimenovale u Ulicu Matka Vukovića, ali su u postsocijalističkome preimenovanju subotičkih ulica madžarski članovi gradskoga Povjerenstva za davanje naziva ulica i trgova odbili mogućnost da ulica ponovno nosi Jelačićevo ime. Na 200. obljetnicu rođenja bana Josipa Jelačića 16. listopada 2001. u Petrovaradinu, Odbor za proslavu organizirao je svečanu misu za bana Jelačića, izdao prigodnu publikaciju i obnovio spomen-ploču na njegovoj rodnoj kući postavljenu 1901., koja je prefarbana početkom 1990-ih. Proslavi su nazočili mnogobrojni Petrovaradinci, drugi Srijemci, mjesne vlasti, Hrvati iz Bačke i gosti iz Hrvatske. Odlukom Hrvatskoga nacionalnoga vijeća u Republici Srbiji iz 2005. njegov dan rođenja obilježava se kao jedan od četiriju službenih praznika hrvatske zajednice u Republici Srbiji. Proslava se održava u crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu, gdje je Josip Jelačić kršten. U spomen na njega u Petrovaradinu je 25. studenoga 2003. obnovljeno Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Jelačić.
Članak preuzet iz Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, svezak 11.
autori: D. Deman i M. Bara
