Hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac, kritičar i polemičar Antun Gustav Matoš ovako piše o svom rođenju u autobiografiji:
„Rođen sam u Srijemu, u Tovarniku, u petak, 13. lipnja 1873. Dijete ostarjelog devetnaestog i starac dvadesetog još djetinjastog vijeka. (…) Moj otac August je poznati zagrebački učitelj i orguljaš kod Sv. Marka. Moja majka s lijepim imenom Marija je Našičanka iz stare porodice Schams, nekad vlasnice ljekarna u Petrovaradinu i Našicama. (…) Ja sam dakle Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.“ (Ulomak autobiografije, Vedrina, I, br. 1, 1923.).
Matoševa majka Marija svjedoči kako je babica, primivši Augustina kao novorođenče, rekla: „Ovaj Vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo će se ime mnogo spominjati, ali – mnogo će i trpjeti.“
Život ovog velikog čovjeka bio je kratak, pun događaja, obilježen putovanjem. Pođimo na početak životnoga puta Antuna Gustava Matoša. Njegov djed Grgur bio je iz Kaćmara (bunjevački kraj, danas u Mađarskoj) u koji se obitelj Matoš doselila u 18. stoljeću iz mjesta Turjaka kod Sinja. Obitelj Matoš korijene vuče iz mjesta Rame koje se nalazi u Hercegovini. Djed Grgur radio je kao učitelj u mjestu Plavni u Bačkoj, gdje je oženio Mađaricu Erzsébeth Orovecz. Tamo su dobili sina Augusta koji je završio školu za učitelje u Đakovu. Prvi posao dobio je u Našicama gdje se vjenčao Marijom Schams porijeklom iz Njemačke. Potom August dobiva premještaj u Tovarnik, gdje mu se rađaju sinovi Feliks (umro 1877.) i Antun. Sa samo dvije godine života (1875.) Antun s ocem i majkom te djedom Grgurom odlazi u Zagreb. U Zagrebu su August i Marija dobili kćer Danicu, koja je kasnije postala poznata operna solistica i pijanistica te profesorica u glazbenoj školi, sina Leona koji je radio kao profesor zemljopisa te sina Milana, financijskog činovnika.
Školovao se u Zagrebu, ali kao učenik gimnazije nije položio fiziku i propedeutiku (uvodna nastava), a nedovoljan je imao i iz hrvatskoga jezika (!) te ga roditelji šalju u Beč na Vojnu veterinarsku školu koju nije završio. Vojsku je služio u Petrovaradinu i Zagrebu 1894., ali je, ne podnoseći vojnu disciplinu, dezertirao te emigrirao u Beograd, gdje je bio čelist u kazališnom orkestru, te slobodni novinar i književnik. Godine 1898. odlazi u Ženevu u kojoj ostaje godinu i pol dana, potom pet godina živi u Parizu, vraća se u Beograd, gdje boravi do 1908. Iste je godine amnestiran te se preselio u Zagreb. Svoj životni put Antun Gustav Matoš završio je u Zagrebu, 17. ožujka 1914. godine.
Antun Gustav Matoš je književnik profesionalac, od nužde novinar, koji nije imao stalnog zaposlenja. Baveći se različitim poslovima, od sviranja, pisanja za novine, 1910. je položio ispit za nastavnika njemačkog, hrvatskog i francuskog jezika, ali nije radio kao nastavnik. Živio je teško, često mijenjajući mjesto boravka, u neimaštini, boemski, zbog čega je nosio masku cinika baratajući riječima kao opasnim oruđem. Živeći gotovo isključivo od književnoga i novinarskog rada, Matoš je stvorio vrlo opsežan opus, u kojem nalazimo pjesme, novele, drame, putopise, feljtone, književne, kazališne, glazbene i likovne eseje i kritike, te političke eseje i članke. Za života je objavio desetak knjiga i knjižica, od kojih su neke poslije zasebno pretiskivane, a skupljene su i u dvama izdanjima njegovih sabranih djela (1940. i 1973.), u koje su, uz njih, ušla i sva Matoševa djela neobjavljena u knjigama za njegova života, kao što su, primjerice, njegove pjesme.
Matoš slovi kao prvi hrvatski profesionalni književnik, pjesnik, pripovjedač i putopisac, esejist i feljtonist, kritičar i polemičar, najvažniji pisac hrvatske moderne, integrirao je u svojemu djelu bitna obilježja europskog modernizma.
Zastupao je i branio umjetnost svojim životom, nepotkupljiv, boreći se često kritički poput fanatika. Stoga se za njega i danas kaže da je prvi na hrvatskom jeziku progovorio o mnogim estetskim pojavama, lapidarno, koncizno, sugestivno i stilistički fascinantno. Među mnogim strančarskim i političkim fanaticima, bio je fanatik umjetnosti (Matković), legendarna ličnost i „stvaralac koji je svoj nemir i svoju krv sahranio u ritmu, u snazi misli i otpornosti riječi, u stilu koji je dobio nedvosmislen i nezamjenjiv naziv – matoševski“ (Kaštelan).
U književnost je ušao 1892. pripoviješću Moć savjesti, koja naznačuje početak perioda moderne. Polemički duh čini ga oštrim kritičarom, a kritikom se nerijetko služio u obračunavanju sa svojim suvremenicima. Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti te se može reći kako bez njegova stvaranja na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu poznajemo, trgnuvši je iz letargije i uvevši ju u maticu svjetske njiževnosti.
Antun Gustav Matoš je književno ime koje spaja književnike, kulture, države, koji otvara razgovore i polemike, o kojemu treba čitati i čije djelo treba čitati, o kojemu će se govoriti i pisati.
Objavljena su mu djela: Iverje, skice i sličice (Mostar, 1899.), Novo iverje, skice i sličice (Zagreb, 1900.), Ogledi, studije i impresije (Zadar, 1905.), Vidici i putovi, eseji i impresije (Zagreb, 1907.), Za Kranjčevića (Zagreb, 1908.), Umorne priče (Zagreb, 1909.), Tri humoreske (Zagreb, 1909.), Naši ljudi i krajevi, portraiti i pejsaži (Zagreb, 1910.), Moralista i druge satire (Zagreb, 1911.), Život za milijune (Zagreb, 1912.), Pečalba, kaprisi i feljtoni (Zagreb, 1913.), Djela, I-XVII (Zagreb, 1940.), Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, sv. 64, 65, 66 (Zagreb, 1967.), Sabrana djela, I-XX (Zagreb, 1973.).
Priredila: Katarina Čeliković
