U nakladi Društva povjesničara umjetnosti Rijeke krajem 2024. godine objavljena je monografija akademskog slikara Ivana Balaževića (podrijetlom iz Tavankuta), čiji je autor Berislav Valušek. Knjiga je nadavno predstavljena u Novom Vinodolskom, gdje Balažević već dulje vrijeme živi. Kako je istaknuo recenzent izdanja Ervin Dubrović, monografija je uslijedila nakon niza ovećih publikacija što ih je sam Balažević već objavio tijekom svoga plodnog višedesetljetnog umjetničkog rada, objavio je riječki Novi list.
„Ova je monografija prvi cjelovit, kritički prikaz njegova opusa. Berislav Valušek najpogodniji je pisac i priređivač monografije, najbolji poznavatelj Balaževićeva rada, koji njegov opus prati više od četrdeset godina. Pisao mu je niz kritičkih prikaza, otkad je početkom 1980-ih redovito prikazivao likovna zbivanja u Novom listu i drugim publikacijama, te je napisao i više predgovora za Balaževićeve kataloge i surađivao na njegovim brojnim izložbama“, istaknuo je Dubrović.
Raznolikost opusa
Dubrović je naveo i da se tijekom više desetljeća može pratiti razvoj, mijene i autorska traženja u opusu koji se čini iznimno cjelovitim i koherentnim, no u tom se dugom periodu očituju neizbježne i nužne mijene i rukavci, koji će prikazani u monografiji ocrtati svu raznolikost njegova opusa:
„Ivan Balažević, Vojvođanin rodom, Primorac izborom, radio je u mladosti, sedamdesetih godina, akvarele i gvaševe, no kasnije ga je potpuno privukao pastel. Balažević je uporno slikao u pastelu i već je po tome izniman u hrvatskom suvremenom slikarstvu. Njegovu tehniku ne ističem slučajno – ona ističe tu Balaževićevu posebnost, vlastitost njegova puta, koji je prije svega potaknut upijanjem okolnih poticaja, na početku zavičajnih, vojvođanskih, potom mediteranskih, a onda i ratnih i religioznih“.
Duboki potresi u društvu, rasulo socijalističkog svijeta, ratne tragedije, povratak građanskom društvu i okrilju vjere, prouzročili su niz slika i ciklusa kojima je Balažević nastojao ostvariti vlastiti doprinos novim vremenima. I, na kraju, ustrajni je slikar realističnog svijeta zaogrnutog začudnim i nadrealnim postao apstraktni slikar, te već odavna u svoje slikarstvo uveo i akril, kojemu se u novije doba češće priklanja nego pastelu“, kazao je Dubrović.
Autorska individualnost
Od onoga što je likovna kritika tijekom više desetljeća prepoznavala u Balaževićevu opusu Valušek je oblikovao nekoliko grupa stručnih i/ili opisnih termina koji određuju Balaževićevo slikarstvo i crtež.
„Na prvome će mjestu svakako biti osebujnost (autorska individualnost, izričajna prepoznatljivost, stvaralačka radoznalost, dosljednost, kultivirano istraživanje jezika, težnja za apsolutnom idejom), jer teško da s bilo čime i bilo kime unutar suvremene hrvatske umjetnosti i svjetske produkcije možemo usporediti Balaževićev izraz. On je jednostavno ‘svoj’, neponovljiv i neusporediv. Slijedi hedonizam (epikurejsko slikarstvo, putenost, suptilnost, čuvstvenost, kult forme i ljepote, stilizacija, dekorativnost, svečano i raskošno slikarstvo), uživanje u životu i slikanju koje donosi poetičnost (poetski realizam, liričnost, metaforičnost). No, treba znati da hedonizma i poetičnosti ne bi bilo bez strasti (temperamenta, ludičke komponente, senzualnosti, erotičnosti) s jedne strane i meditativnosti (kontemplativnosti, refleksivnosti) s druge. Metafizika i metafizičnost (transcendencija, intuitivnost, aluzivnost, sugestija privida, dematerijalizacija, poluapstraktne životnosti, tihost nestvarnog), kao antipod znanosti i pokušaj razjašnjenja ‘pojmova’ putem kojih ljudi razumiju svijet, važna su komponenta Balaževićeva stvaralaštva što nas dovodi do pojma mističnosti (začaranosti, fantastičnosti, eteričnosti, snovitosti). Sve navedeno od hedonizma nadalje čini propileje kojima se dolazi do duboko intimističkog slikarstva kao prilaza individualnom, tajnovitom i tihom unutrašnjem, a što možemo svesti pod duhovnost“, istaknuo je Valušek.
Izvor: Hrvatska riječ
