• Župnik: Robert Erhard
• erratya@gmail.com
• Adresa: Trg Maršala Tita 3, 24210 Bajmok
• Tel: +381(0)24 762 281
• Arhiprezbiterat: Katedralni
• Dekanat: Subotica – Stari Grad

Povijest mjesta

Sudeći po arheološkim istraživanjima, mjesto Bajmak bilo je naseljeno još u srednjem vijeku, kao i doba turske vladavine na ovim prostorima. Nekoliko stoljeća kasnije, carica Austrijskog carstva Marija Terezija poslala je 1763. godine komornog savjetnika Antala Cothmanna u Bačku i Banat da izvrsi pripreme naseljavanja Nijemaca u ove krajeve. Krajem iste godine Cothman podnosi izvještaj s ovog putovanja u kojemu iznosi prijedlog da se bajmačka i ludoška pustara nasele, kako bi se olakšao budući transport vojnika. Naselje Bajmak oslobađanjem od Turaka ulazi 1702. u sastav Potiske vojne granice kao jedna od 12 subotičkih pustara koje zajedno s užim područjem grada otada čine tzv. povijesni atar Subotice. Krajem 1771. godine subotička gradska komisija vrsi premjeravanje naselja i određuje mjesto za izgradnju važnijih zgrada. Subotica je morala naseliti pustare Bajmak i Čantavir kako bi stekla i potom opravdala status slobodnog kraljevskog grada iz 1779. Proces ušoravanja završio je 1785. godine kada Bajmak postaje selom. U prvoj kolonizaciji završenoj 1783. naseljeni su Hrvati iz okolnih salaša, a zatim u više navrata Mađari i Nijemci, potom se doseljavaju i Srbi, posebice početkom 20. stoljeća, kao i nakon Drugog svjetskog rata (uglavnom iz Drežnice kraj Ogulina) uslijed kolonizacije nakon odlaska njemačkog stanovništva.

Nastanak župe i kronologija izgradnje

Populaciju Bajmaka od kolonizacije krajem 18. stoljeća pa sve do kraja Drugog svjetskog rata pretežito je činilo mađarsko, hrvatsko i njemačko stanovništvo te je ova župna crkva primjer zajedničke graditeljske baštine. Brojnost populacije varirala je između nekoliko tisuća sredinom 19. stoljeća do vrhunca 1961. godine kada je na popisu stanovništva ta brojka dosegla 11.000. Današnja župa broji oko 6000 vjernika a obuhvaća, osim Bajmaka, i naselja Mišićevo i Aleksa Šantić. Bajmačka župa ima i kalvariju koja je podignuta 1836. godine na ulazu u selo iz smjera Subotice. Kalvarija je obnavljana nekoliko puta – 1886. i 1910. i od tada značajnih radova na kalvariji nije bilo sve do 2014. godine. Osim kalvarije, bajmački vjernici podigli su i kapelu sv. Roka na bajmačkom centralnom groblju.

Bajmačkom župom su do 1775. upravljali subotički franjevci. Prvi župnik bio je 1780. János Millen kada započinje i vođenje matičnih knjiga. Prvotni sakralni objekat u Bajmaku izgrađen je 1772. godine i to kao nabijanica od zemljanog materijala. Uslijed protoka vremena trošni objekt je zamijenjen te je sagrađena nova crkva od čvrstoga materijala 1817. godine a nekoliko desetljeća kasnije i ona je obnavljana (1845.). Veliki požar izbio je 1889. godine na zapadnom dijelu tadašnje crkve, u predjelu glavnog oltara što je bio i glavni povod za obnovu koja je uslijedila. Nakon višegodišnjeg prikupljanja financija, župna crkva je restaurirana tijekom 1906. i 1907. godine kada se dograđuju transept i apsida (poprečni brod i svetište). Također je dograđen i novi zvonik na suprotnom (zapadnom) kraju crkve gdje se probija ulazni dio i oblikuje portal koji time postaje glavnim ulazom u objekt. Pri obnovi unutrašnjosti oltar je premješten sa zapadne na istočnu stranu crkve. U prostoru iznad prethodnog svetišta izgrađen je kor (pjevalište) s orguljama a i danas je vidljiv zidni oslik nad nekadašnjim oltarom.

Arhitektura

Arhitektura crkve svetih Petra i Pavla vuče svoje oblikovno podrijetlo iz repertoara kasnog baroka odnosno neobaroka i klasicizma. Istaknuti zvonik s lukovičastom kupolom nalik na luk, zaobljeni prozori i ukrasni elementi poput zabata na pročelju su sve karakteristike kasnobarokne arhitekture karakteristične za južne krajeve Austro-Ugarske. Crkva ima jednostavan, longitudinalni tlocrt s jednobrodnom lađom i poligonalnom apsidom na istočnom završetku uz koju se nalazi i sakristijski prostor. Glavni brod crkve je pravokutni volumen a sa svetištem formira oblik latinskog križa. Najdominantnija značajka objekta svakako je masivni zvonik kojeg čine tri etaže na zapadnom ulazu, koji je izgrađen na južnoj strani glavnog ulaza. Također je kvadratnog tlocrta, a na trećoj etaži ima velike lučne otvore koji omogućavaju širenje zvuka. Iznad njih smješteni su satovi sa svih strana. Kupola zvonika zasigurno je najupečatljiviji element razrade pročelja – ona izrasta iz s pravokutne baze, potom prelazi u konveksni zaobljeni element, a završava lanternom i šiljastim vrhom koji nosi križ. Glavno pročelje je izvedeno na dvije etaže, a visinom prati drugu etažu zvonika. Ulazni portal dekorativno je naglašen polustupovima s jonskim kapitelima koji nose arhitrav s timpanonom. Iznad njega nalazi se veliki prozorski otvor polukružnog završetka, dok je na gornjoj etaži primijenjen prozor elipsoidnog oblika. Nad atikom je u žbuci izveden latinski natpis Ego sum via, veritas et vita.

Bočni portal crkve s južne strane istaknut je u odnosu na zidno platno, jednostavno oblikovan s polukružnim portalom te zabatnim završetkom. Prozori bočnih pročelja duž lađe identično su oblikovani i segmentno završeni pri vrhu. Zidovi su ravni i ožbukani sa plitkom kvadratnom profilacijom koja raščlanjuje fasade te uokviruje prozore. Glavni brod crkve ima strmi dvostrešni krov od lima a na transeptu, križištu glavnog broda i apside, smještena je poligonalna lanterna.

Interijer

Zidovi crkve su oslikani po predlošcima od strane majstora iz radionice Károlya Jakobeya (1826. – 1891.) slikara rođenog u Kuli a većinu života je živio i radio u Budimpešti. Za studij slikarstva pripremao ga je Jakab (Jacopo) Marastoni, peštanski slikar podrijetlom iz Venecije, a od 1845. Jakobey je studirao na bečkoj akademiji nakon čega se usavršavao u školi Ferdinanda G. Waldmüllera. Početkom 1850-ih nastanio se u Pešti a od 1852. redovito se pojavljuje na izložbama Peštanskog umjetničkog društva, uglavnom sa svojim portretima. Bio je jedan od utemeljitelja Mađarskog nacionalnog društva likovnih umjetnosti, osnovanog 1861. godine te član do svoje smrti. Od 1860-ih Jakobey slika sve više oltarnih pala za crkvene narudžbe. Također se bavio oslikavanjem i restauracijom zidnih oslika. Od 1870-ih intenzivno je radio kao crkveni slikar s Henrikom Altenbuchnerom i Károlyem Greinerom. Njegovi radovi čuvaju se uglavnom u budimpeštanskim zbirkama: nekoliko njegovih pejzaža nalazi se u Mađarskoj nacionalnoj galeriji, portretni radovi u Mađarskoj povijesnoj galeriji, a jedan crtež nalazi se u Ernst Museumu. Treba spomenuti i da se njegova oltarna slika Žalosna gospa iz 1877. nalazi u kapelici subotičke kalvarije.

Oltari bajmačke crkve, kako glavni tako i sporedni te pripadajući im kipovi, pribavljeni su od strane poznate tirolske radionice obitelji Stuflesser. Vitraji sa likovima svetaca napravljeni su u peštanskoj radionici Imrea Zselléra (1878. – 1959.) čija se djela nalaze u brojnim važnim objektima tadašnje monarhije, pa tako i u subotičkoj Gradskoj kući. Imre Zsellér rođen je 1878. godine u Budimpešti, učio je u radionici Mikse Rótha a 1903. godine otvara vlastitu radionicu. On je autor vitraja na brojnim javnim zgradama i na više od stotinu crkava, a najpoznatiji rad je svakako izrada prozora za koncertnu dvoranu Nádor u Pešti. Značajna djela ostvario je i kao mozaičar. Izradio je 1917. godine najveći mozaik u srednjoj Europi za župnu crkvu Svete Obitelji u Zugligetu. Izvan Budimpešte, većinu radova ostvario je u kaločkoj nadbiskupiji a radio je skupa s Gyulom Petrovczem, koji je dvadeset i pet godina bio glavni arhitekt nadbiskupije. Zsellér je, gotovo bez iznimke, izradio prozore za sve crkve izgrađene ili obnovljene u biskupiji tijekom ovih godina.

Oslik svodova iznad svetišta i transepta izradio je Stipan Kopilović, rođeni Bajmačanin, prvi školovani slikar iz redova bunjevačkih Hrvata i jedan od prvih impresionista ovoga podneblja. U periodu 1907. – 1908. on je bio angažiran za oslikavanje novo dograđenog dijela crkve – transepta i apside. On je također autor dvije štafelajne slike koje nam pokazuju izgled bajmačke crkve prije dogradnji: Bajmačka crkva (1896.) i Bajmačka crkva s plebanijom (1904.) pokazatelj su njegovog samoukog pristupa gdje do izraza dolazi pučka jednostavnost realističkog prikaza. Stropne slike s prizorima iz Kristova života – Propovijed na Gori, Isus hoda po vodi, Posljednja večera i Uzašašće Isusovo (sve naslikane tijekom 1907. – 1908.) – pokazuju kako je Kopilović pri ovom zadatku prilagodio svoj izričaj imajući u vidu kako se radi o zasebnoj slikarskoj kategoriji sa pripadajućim specifičnostima slikanja na ožbukanoj podlozi. Njegova paleta ovdje je posve otvorena, on upotrebljava jarke boje a stilski gledano, ove kompozicije su jednostavne ali dojmljive u svomu likovnom izrazu. One su preciznog crteža, ali u kompoziciji i koloritu ostaju u granicama konvencionalnosti utvrđenima postulatima nazarenskog slikarstva 19. stoljeća čije kasne odjeke nalazimo u oslikanim župnim crkvama širom Austro-Ugarske Monarhije sve do Prvoga svjetskog rata pa i kasnije.

Izvori:

bajmok.co.rs

Bela Duranci, Slikar Stipan Kopilović 1877-1924, NIP Subotičke novine, Subotica, 1991.

Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca 2, B-Baž, (ur. S. Bačić), Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2004.

kieselbach.hu/muvesz/jakobey-karoly_616

zkvh.org.rs/godisnjak-post/vijesti/dva-stoljeca-od-izgradnje-crkve-u-bajmaku

Foto:

Attila Kovács (Subotička biskupija)

catholic-su.rs/hr/sv-petar-i-pavao-bajmok/