Dr. sc. Dražen Živić, demograf - intervju

Objavljeno: 10.10.2022. Pregleda: 4

U Srbiji počinje popis stanovništva. Popis stanovništva važan je posao za državu, ali koliko je državi važno da prebroji svoje stanovništvo, toliko je popis važan i nacionalnim manjinama, pa svaka nacionalna zajednica vodi svoju kampanju za popis, ali nacionalna i vjerska pripadnost pitanja su na koja se ne mora odgovoriti popisivaču, što je i naznačeno na popisnici.

Može li dobro osmišljena kampanja utjecati na pad broja stanovnika, u ovom slučaju Hrvata, uvjetovan demografskim kretanjima da bude manji, zašto je nacionalna pripadnost važna pojedincu i zašto je Srbiji i Hrvatskoj značajno da se Hrvati u Srbiji izjasne slobodno? O tome smo s dr. sc. Draženom Živićem, demografom, pomoćnikom ravnatelja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Vukovara razgovarali u emisiji Hrvatska rič iz Vojvodine, koju realiziraju Plava vinkovačka televizija i NIU Hrvatska riječ.

Preliminirni rezultati popisa znat će se 30 dana nakon završetka popisa, odnosno 30. studenoga, dok će konačni rezultati biti objavljeni između travnja 2023. i svibnja 2024. godine. Dakle, na one konačne rezultate pričekat ćemo, kao i na podatke o broju pripadnika nacionalnih manjina. Zašto je popis važan i kakvi su statistički podaci iz dosadašnjih popisa; u kom razdoblju je u Srbije bilo najviše Hrvata i što se događalo nakon tog popisa?

Za svaku državu važno je da raspolaže podacima o broju stanovnika na njezinom teritoriju, jer to je statistička osnova za svaku vrstu planiranja, od društvenih odnosa, gospodarskog razvoja... Dakle, to je jedna neophodna statistička akcija kojom država prikuplja najvažnije podatke o svojim građanima. Ujedno, to je iznimno važna prigoda kada i pripadnici nacionalnih manjina uspijevaju doći do vjerodostojnih demografskih pokazatelja o vlastitim pripadnicima. Važno je, jer to ima svoje posljedice u participaciji pripadnika manjina u društveno-političkom i gospodarskom životu. Nije to samo da znamo koliko nas ima već to ima i posljedice na svakodnevno funkcioniranje nacionalnog kolektiva i svakog pojedinca pripadnika nacionalne manjine u određenoj državi. Tako je to u Hrvatskoj, tako je u Srbiji. Zato će predstojeći popis dati odgovore na mnoga pitanja i uspostavit će vjerojatno neke nove odnose u odnosu vlasti prema pripadnicima nacionalnih manjina, u ovom slučaju hrvatske nacionalne manjine.

Hrvati u Srbiji žive stoljećima, autohtono su stanovništvo, a najzastupljenije je na prostoru Vojvodine i kao posljedica brojnih demografskih i migracijskih kretanja kroz prošlost. Duga je i kontinuirana prisutnost Hrvata na ovim prostorima i to stanovništvo ne samo da je fizički bilo prisutno već je ostavilo značajan trag u kulturi, povijesti, politici, gospodarstvu, zapravo ukupnom životu toga prostora. Naravno da su Hrvati kroz povijest na tom prostoru prolazili kroz različite uspone i padove, što je bila posljedica različitih čimbenika. Prema rezultatima službenih popisa stanovništva koji su u bivšoj Jugoslaviji, a time i u Srbiji, održani nakon Drugoga svjetskog rata (počevši od 1948.), prigodom kojih se stanovništvo popisivalo i s obzirom na nacionalnu pripadnost, najveći broj izjašnjenih Hrvata zabilježen je 1961. godine. Tada je u Srbiji (uključujući i teritorij Kosova) popisano ukupno 196.409 osoba koje su se izjasnile Hrvatima, od kojih u Vojvodini njih 145.341 ili 74 %. Sigurno da je broj Hrvata po etničkom podrijetlu bio veći od onoga iskazanog na popisu 1961. godine.

Prema popisu iz 2011. godine Hrvata je u Srbiji bilo tek 57.900. Osim općih demografskih kretanja, što je još razlog tako drastičnog pada?

Brojni su razlozi. Neki su čisto demografski. Postoje određene zakonitosti. Naravno, ako se rađa manje djece više umire stanovnika, ako se više odseljava nego doseljava. Ali smanjenje broja pripadnika hrvatske zajednice nije samo posljedica demografskih zakonitosti, u ovom slučaju to su čimbenici vezani za političke prilike kojima su Hrvati u Vojvodini izloženi dulji niz godina, naročito od 1991. godine. Položaj Hrvata pojedinca, a naročito kolektiva u smislu nacionalne manjine u Srbiji je u najmanju ruku nepovoljnih obilježja, što je imalo posljedicu i na kretanje broja pripadnika hrvatske zajednice. Od 1991. godine u popisnicu se uključuju subetničke hrvatske skupine Bunjevci i Šokci, koje su na neki način afirmirane od srbijanske vlade, koja je željela dekroatizirati hrvatsko stanovništvo. Naravno da se onda smanjivao broj osoba koje su se izjašnjavali kao Hrvati. Prema tome, brojni različiti razlozi utjecali su na to da je broj Hrvata u Vojvodini 2011. godine svega trećina onoga broja koji je zabilježen 1961. godine. Možda još važniji podatak da su 1948. godine Hrvati činili više od 8 posto stanovništva, a 2011. to je palo ispod dva posto. Još su porazniji podaci kada su u pitanju demografske strukture, koja je neuravnotežena i po pitanju životne dobi, obrazovanja, ekonomske strukture. Problema ima puno, izazova još i više.

Govorili ste o nepovoljnim političkim okolnostima koje su jedan od dodatnih razloga pada broja Hrvata u Srbiji. U popisu 2011. godine 300.000 ljudi popisano je kao ostali, neizjašnjeni... Može li to biti mogućnost da se popravi demografska slika Hrvata u Srbiji?

Ljudi koji su se u dosadašnjim popisima izjašnjavali anacionalno činili su to iz nekih razloga. Te razloge teško je egzaktno utvrditi i mi možemo samo pretpostavljati koji su njihovi razlozi, ali sigurno da su oni vezani za jedan strah ili bojazan da će otvoreno nacionalno izjašnjavanje u popisu stanovništva, ne radi se tu samo o Hrvatima, imati za njih određene negativne implikacije. Važno je u toj demografskoj rezervi, a ne možemo reći je li to 5.000 ili 10.000, kod tih osoba ukloniti bojazan da bi njihovo pravo nacionalno izjašnjavanje za njih predstavljalo bilo kakvu opasnost. Tu su dva pravca. Jedno je Hrvatsko nacionalno vijeće i kampanja za popis koju vodi, a s druge strane država Srbija bi trebala imati interes da broj osoba koje se izjasne kao Hrvati ili neka druga nacionalna manjina bude što realniji, jer onda i država može pokazati da je uključivo društvo, da prihvaća svoje manjine i na taj način pokazati dostignutu razinu demokratičnosti. Dakle, i jedni i drugi, i Hrvati i srpska država, trebali bi imati interes da se ljudi mogu slobodno izjasniti. Hrvati će dobiti realnu brojku i svijest da se mogu slobodno izjasniti, a srpsko društvo se može legitimirati u međunarodnoj zajednici kao društvo koje poštuje, afirmira i njeguje dobre odnose s pripadnicima nacionalnih manjina koje žive u Srbiji.

Hrvatsko nacionalno vijeće vodi kampanju Znam tko sam. Želja je pobuditi i ljudima ponos i potaknuti ih da se izjasne na popisu. Koliko ste uspjeli pratiti ovu kampanju i kakvi bi mogli biti efekti te kampanje?

Kada podaci budu dostupni, znat će se u kojoj mjeri je kampanja bila uspješna. Čak i neovisno o tome kakve će rezultate pokazati popis, čak neovisno hoće li se nastaviti smanjivati broj Hrvata, jer na to utječu demografske zakonitosti na koje nikakva kampanja neće moći utjecati, dakle kada imamo da je tolika neravnoteža u dobnom i spolnom sastavu stanovništva, da je ta jedna biološka osnovica reprodukcije hrvatske zajednice u Srbiji na niskim i zabrinjavajućim razinama da to zahtijeva akciju ne Hrvatskog nacionalnog vijeća već prije svega srpske države koja mora provoditi pronatalitetnu politiku koja onda može imati pozitivan efekt i na hrvatski narod koji živi na tom prostoru. Ali je važno nešto drugo. Ova kampanja pokazala je, unatoč svim ovim poteškoćama od demografskih, političkih i društvenih vitalnost zajednice koja je odlučila puno smislenije, vitalnije, organiziranije i rekao bih utemeljenije, dakle na pravi način promovirati interese vlastite nacionalne zajednice, kao sastavnice dvije stvari: srpskog društva i srpske države i s druge strane okrenutost prema matičnoj domovini, da ta matična domovina vidi da zajednica ima potencijale i resurse u koje valja ulagati. Da to nije samo davanje novca za manifestacije koje budu i prođu već da zajednica ima kapacitete osmisliti i organizirati aktivnosti i programe za cijelu zajednicu kojima će se predstaviti srpskom društvu. Ovo je jedna scena u koju hrvatska zajednica ulazi s jednom novom, suvremenom predstavom koja će pobuditi veći ili manji interes. Ova kampanja neće ništa pokvariti, može donijeti samo dobrih stvari. Već bi značajan uspjeh bio da se broj Hrvata ne smanji onoliko koliko pokazuju dosadašnji trendovi, ali bio bi to i dobar temelj za različite aktivnosti u budućnosti, koji trebaju pokazati da zajednica nije remetilački već integrativni dio srpskog društva i države, zajednica koja doprinosi i Srbiji i domovini Hrvatskoj, kako na razini pojedinca, obitelji tako i na razini cijele zajednice.

Dugoročno gledajući, izazova će biti, ali ova kampanja je pokazala da zajednica ima kapacitete da osmišljava i druge vrste projekata, pa i političkih i drugih pritisaka kojima bi mogli utjecati da se ta atmosfera u kojoj žive Hrvati u Vojvodini odmakne od, možda je grub izraz, ali ja ću ga reći, neprijateljske ka manje neprijateljskoj ili potpuno prijateljskoj atmosferi. Tu su naravno važni i odnosi koje će imati Srbija i Hrvatska kao države. To nikako ne ide bez toga, ali je jedan dio priče koji ide ka izlasku iz atmosfere koja je priječila da se Hrvati u Srbiji, barem u posljednjih 30 godina, ne mogu ili ne žele slobodno izjasniti Hrvatima.

Nacionalna i vjerska pripadnost pitanja su na koja se ne mora odgovoriti. Što bi moglo motivirati ljude da se kada im dođe popisivač izjasne što su, u ovom slučaju Hrvati?

Cijeli čovjekov život je život u zajednici. Kao pojedinci, samci teško možemo u životu napredovati i razvijati se. Mi u svom životu prije svega pripadamo obitelji iz koje smo došli na svijet. Ta obitelj, ta naša mala zajednica je ključ. Ali ni ona ne može živjeti sama, i njoj su potrebne druge obitelji. Kada imamo, u jednom povijesnom kontinuitetu, život tih zajednica obitelji koje su se udruživale, koje surađuju formirajući određene nacionalne, religijske i druge identitete, onda mi osjećajući se pripadnicima te zajednice dobivamo potvrdu i našeg vlastitog, ne samo pripadanja nekome ili nečemu već i smisao života i razvoja. Naravno, tu potrebu izjašnjavanja pripadnicima nekog naroda nemaju svi, ali kada vi pripadate nekom narodu vi zapravo baštinite sve ono što su generacije prije vas pripadajući tom istom narodu radile. I u smislu političke ili neke druge borbe za vlastitim opstankom, ali i kao doprinos kulturi, znanosti, ne samo hrvatske već i svjetske znanosti i kulture. Osjećaj pripadanja jako je dobar osjećaj, jer ste vi također baštinici onoga što je bilo prije, a u isto vrijeme se i legitimirate kao temelj budućeg razvoja na koji se ta zajednica može osloniti.

Svijest o tom pripadanju se može razvijati na različite načine. Nije to samo popis stanovništva, ali je popis stanovništva zgodno mjesto gdje to možete iskazati. A to što ste iskazali imat će određene implikacije i na život zajednice, ali i vaš osobni život kao pripadnika te zajednice. Netko ne mora imati taj osjećaj. To je prepušteno vašoj emociji, ali je jako važno da u iskazivanju te emocije nemate straha i pritiska da će ta vaša emocija imati bilo kakve negativne posljedice po vas i vašu zajednicu. Kao kada se zaljubite i iskažete ljubav prema dragoj osobi na različite načine. Ako smo zaljubljeni u svoju hrvatsku pripadnost, svoj identitet, kulturu, znanost u sve ono što je baština postojanja Hrvata do danas, onda kroz popis stanovništva i danas možemo iskazati tu ljubav prema vlastitom narodu.

Hrvatski narod je raspršen iz raznih razloga, živi u različitim zemljama, na različitim kontinentima. Sve procjene kažu da puno više Hrvata živi izvan nego u Hrvatskoj. Ali to je bogatstvo jedne zajednice, jer svi smo mi jedno. Možda netko govori drugačijim narječjem, drugačiji su mu običaji, navike života su drugačije, jer preuzimamo naslijeđe sredina u kojima živimo, ali smo dio jednog nacionalnog bića. I koliko je važno da se Hrvat u Vojvodini i Srbiji slobodno izjasni Hrvatom toliko je isto hrvatskoj domovini važno da zna gdje Hrvati žive, o kojem broju je riječ, s kakvim se problemima te zajednice suočavaju, jer je stalna briga domovine za sve svoje sunarodnjake trajna i ona se može i treba manifestirati u različitim poljima. Potpora koju su Hrvati u Srbiji imali od matične domovine tijekom ove kampanje pokazuje da postoji prostor kada se to može vrlo kvalitetno odraditi. Hrvati u Srbiji trebaju biti ponosni na svoju etničku pripadnost, na svoju prošlost, na sve one koji su živjeli i umirali za taj hrvatski identitet i moraju biti ne samo hrabri već i slobodni to pokazati na ovom popisu.

Izvor: Hrvatska riječ (Zlata Vasiljević)

Najave i kalendar

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2022
    Najave i kalendar
  • Godišnji koncert Jelačića
  • Godišnji koncert ŽPS HKUPD-a Stanislav Preprek
  • 86. Godišnjica osnutka HKUD Vladimir Nazor iz Sombora
  • Koncert Lucije Vukov i Kristine Stankov
  • 26. Izložba božićnjaka i predstavljanje monografije
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima