Godina hrvatskih velikana u Vojvodini: 200 godina od rođenja Ambrozije Boze Šarčevića (1820. – 1899.) (I. dio)

Objavljeno: 15.04.2020. Pregleda: 2

ambrozije sarcevicPreko četiri stoljeća duga povijest Hrvata u Bačkoj ispunjena je borbama za biološki i nacionalni opstanak pod ugnjetačima i asimilatorima. Ta borba za „biti ili ne biti“ iznjedrila je mnogo velikana po oružju, ali i peru. Jedan od onih koji je branio interese svog roda perom je bio Ambrozije Boza Šarčević, subotički pravnik, sakupljač narodne baštine, suradnik preporoditelja Ivana Antunovića i pokretač društveno organiziranog života Hrvata u Subotici. 

Za nekoliko dana, točnije 30. ožujka, navršava se 200 godina od njegova rođenja. Živio je i stvarao u 19. stoljeću, obilježenom stvaranjem nacija i nacionalnih država, standardizacijom nacionalnih jezika i obrazovanja s jedne strane i političkim, jezičnim i gospodarskim imperijalizmom, nacionalnom netrpeljivošću, tj. šovinizmom i drugim negativnim pojavama s druge strane. Međutim, za razliku od većine nacionalnih ideologa, koji u svojim projekcijama nisu ostavljali prostor za druge nacije, Šarčević kao čovjek demokratskih i liberalnih nazora bio je korak ispred svog vremena, pa je tako govorio: „Šovinizam je velika zabluda. Bolest koja može zaraziti čitave narode, oslijepiti ih ili usmrtiti“.

Zastupljenost u odgojno-obrazovnoj kulturi

Kao jedan od najznačajnijih suradnika preporoditelja Ivana Antunovića Šarčević zauzima svakako značajno mjesto u povijesti bačkih Hrvata. Njegov značaj su prepoznali još njegovi mlađi suvremenici, kao npr. Ilija Kujundžić, Mijo Mandić, Babijan Malagurski i drugi. Ostavili su niz zapisa o njemu, koje su kasniji istraživači u dijelovima prenosili, ali ne i sabrali u sintezu, koja bi ga prikazala u punom svjetlu. Povjesničar književnosti bačkih Hrvata Ante Sekulić zabilježio je najznačajnije pokušaje sinteze života i djela Šarčevića: „O A. Šarčeviću ima članaka rasutih po časopisima, a pisci su bili njegovi zemljaci Mijo Mandić (Neven, XVII. /1900/, br. 3–7), Petar Pekić (Klasje naših ravni, II. /1936/, 3, 129–137), Joso Šokčić (samostalna brošura, Subotica, 1950), Blaško Vojnić Hajduk i dr.“.
Dosad najcjelovitiju sintezu života i djela A. Šarčevića dao je subotički novinar Joso Šokčić. Međutim, ona je ostala u rukopisu, koji se čuva u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu. Produkt rijetkog uma, kojem je danas teško naći pandana, te nestalog i gotovo zaboravljenog vremena, svakako zaslužuje širi osvrt. Nastala je, naime, kao plod dugogodišnjeg čitanja lokalnog subotičkog tiska (hrvatskog, mađarskog i srpskog), intervjuiranja preostalih suvremenika-poznanika A. Šarčevića, koji su ga dobro poznavali. Nažalost, ni nakon nekoliko redigiranja, rukopis nije pripremljen za tisak u Matici hrvatskoj. U tome je izvjesnu ulogu imao i arhivar Matice srpske Triva Militar, koji je Šokčića odgovarao od objavljivanja svoje knjige u Zagrebu. Pisao mu je 31. I. 1953.: „Knjigu o B. Š. trebali bi ovde u Subotici izdati, a ne u Z., jer Bozin pokret i rad nikakve veze nije imao sa Z.“. Tako su potonje generacije bačkih Hrvata ostale uskraćene za jednu prosvjetljujuću sintezu. A uslijed nepristupačnosti odgovarajućeg sadržaja odrasle su u uvjerenju da im njihovi pretci na kulturnom i društvenom planu nisu ostavili ništa vrijedno pamćenja, osim folklora, te da školski sustav s pravom ustupa mjesto velikanima poput Svetog Save, Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića i drugih, koji sa Suboticom nemaju mnogo veze.

Obrazovanje

Šarčević je rođen 1820. u siromašnoj zemljoradničkoj obitelji u Subotici, gdje je proveo sa svojim roditeljima i bratom Martinom djetinjstvo, stekao osnovno i srednje obrazovanje u Latinskoj gimnaziji (1830. – 1836). U 11. godini je ostao bez oca. Međutim, zahvaljujući požrtvovnosti svoje majke, nastavio je dalje školovanje. Studirao je filozofiju u Budimpešti, te pravo u Velikom Varadinu (Oradea, Rumunjska) i Pečuhu, a diplomirao je 1842. na Pravnom fakultetu u Budimpešti. Godinu dana prije diplomiranja, 1841. postao je građanin (civis) zajedno sa svojim bratom Martinom, koji je također završio pravo i postao odvjetnik u Subotici. Šarčević je bio jedan od prvih mađarskih stenografa. Poznavanje mađarske stenografije (brzopisa) pomoglo mu je da s lakoćom prati predavanja i završi studije, a poslije i da nađe posao stenografa u ugarskom saboru u Požunu (Bratislava, Slovačka) (1842. – 1843.) i erdeljskom saboru u Koložvaru (Cluj, Rumunjska) (1843. – 1844.). 

Između ljubavi i nacionalizma

U Koložvaru je upoznao svoju buduću suprugu Anu Vojnić Tunić iz mađarizirane obitelji Subotičanina Đure Vojnića Tunića, a u Požunu prvake ilirskog (hrvatskog) pokreta Ivana Kukuljevića Sakcinskog i druge, koji su se borili za uvođenje hrvatskog jezika u službenu uporabu. Tako se mladi Šarčević našao rastrzan između ljubavi i nacionalnog poziva. Međutim, prevagu je odnijela ljubav: „Ilirizam je zapalio sveti plamen u duši mladog subotičkog Bunjevca, ali velika ljubav prema Ani Vojnić Tunić, koja je završavala svoje školovanje stavila je u pozadinu sve druge osjećaje“, zaključuje J. Šokčić. Konačno, A. Šarčević i Ana V. T. vjenčali su se u župi sv. Terezije Avilske 1845. u Subotici. Nešto poslije ovog vjenčanja, Skupština Bačko-bodroške županije izabrala je Šarčevića za počasnog županijskog pododvjetnika. 

Držanje prema nacionalnim pokretima

Brak s Anom umnogome je odredio sudbinu A. Šarčevića. Vjerojatno bi i sam, poput svog punca, bio asimiliran da se sredinom 19. stoljeća na javnoj pozornici nisu pojavili nacionalni pokreti: u Budimpešti, a zatim u Novom Sadu i Zagrebu. Iako izvori, koje je Šokčić proučio, ne rasvjetljuju jasno Šarčevićevu ulogu u vrijeme Mađarske revolucije 1848. – 1849., posredno se ipak može zaključiti da kao činovnik mađarske Bačke županije (okružni podnačelnik u Bačalmašu) nije mogao gajiti prevelike simpatije prema nacionalnim pokretima u Novom Sadu i Zagrebu, čak i da je htio, a s druge strane kao čovjek liberalnih i demokratskih načela bio uzdržan prema mađarskom pokretu Lajosa Kossútha, koji je osim liberalnih socijalnih ideja izbacio na površinu i nacionalnu netrpeljivost.

Susret s Garašaninom

Tek nakon susreta s Ilijom Garašaninom, budućim predsjednikom srbijanske vlade, koji je javnosti poznatiji kao autor čuvene knjige Načertanije, u Budimpešti 1859., gdje se obreo radi liječenja vida i sluha, koji su ga počeli izdavati, Šarčević je postao svjesniji značaja društvenog i političkog udruživanja oko jezika i ideje nacionalizma. Garašanin je, naime, objasnio Šarčeviću da u osnovi svih liberalnih ideja kao što je pravo na materinski jezik zapravo leži nacionalizam. Međutim, za razliku od Garašanina, koji je u svojim nacionalnim projekcijama pokazivao elemente hegemonizma, Šarčević je kao iskreni demokrat zagovarao drukčije principe rješavanja nacionalnih pitanja, koji umnogome podsjećaju na današnju teoriju i praksu međunacionalnih odnosa.

Početak kulturnog i društvenog rada

Gotovo potpuno usamljen u svojim naporima, Šarčević je počeo krčiti teren za nacionalni preporod bačkih bunjevačkih i šokačkih Hrvata. Do pojave kalačkog kanonika Ivana Antunovića u Subotici 1869. postigao je vidljive rezultate na polju javnog rada, koji međutim u historiografiji nisu prepoznati, niti vrjednovani. Kao iskreni pristaša ideje jugoslavenstva, koju je zastupala Narodna stranka na čelu s nositeljima tradicije ilirizma – đakovačkim biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom i kanonikom Franjom Račkim, Šarčević je počeo odlaziti u Beograd, gdje je stupio u suradnju s urednikom tamošnjeg lista Vidovdan Milošem Popovićem, koji je i sam bio rodom iz Ugarske.
Smatrajući da su srpski interesi identični interesima svih južnih Slavena, pa i bačkih Hrvata, Šarčević se prihvatio prevođenja Popovićeve brošure o Srbima u Ugarskoj Nacionalno pitanje u Mađarskoj sa srpskog stanovištva – na mađarski jezik. Prijevod pod naslovom A nemzetiségi kérés Magyarországban szerb szempontból obima od 153 stranice objavljen je kod udovice Dragutina Bittermana u Subotici 1865. Sadrži posvetu A. Šarčevića njegovom dobrom prijatelju i šuraku Vladislavu Markoviću. 
„Prijevod Popovićeva rada bila je koliko se do sada zna prva Šarčevićeva knjiga“, zaključuje Šočkić. Tako je u duhu ideje jugoslavenstva, te tolerancije između južnih Slavena i Mađara A. Šarčević započeo svoj javni rad, koji će po dolasku kalačkog kanonika Ivana Antunovića na javnoj pozornici u Subotici prerasti u otvorenu borbu za pravo bunjevačkih Hrvata na uporabu jezika u školama i uredima, te na društveno udruživanje.

Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)

Aktivnosti Zavoda

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2022
    Najave i kalendar
  • Književna večer - Dužijanca 2022
  • Prijave za XV. Etnokamp Hrvatske čitaonice
  • Izložba radova od slame - Dužijanca 2022
  • Tamburaška večer - Dužijanca 2022
  • Umjetnička kolonija Stipan Šabić 2022.
Pogledajte sve