Marjan Kiš jedan je od najplodnijih autora i redatelja amaterske dramske scene u Subotici, ali i u Vojvodini. Naime, tijekom 45 godina stvaralačkog rada napisao je i režirao brojne predstave za odrasle i djecu, među kojima su i Tri puta Bog pomaže, Č’a Grgina huncutarija, Tamburaški oproštaj ili Skupština na ćoši. Kao autor prepoznatljiv je po humorističnim sadržajima nadahnutim životom, mentalitetom i govorom bunjevačkih Hrvata sa sjevera Bačke. Njegov stvaralački opus obuhvaća i radijske i televizijske emisije, među kojima su Gazdačka familija, Mali jendek, Škripi đeram, Divani pod tornjem i Čičak.
Dramski tekstovi izvođeni su mu i izvan Subotice, među ostalim u kulturno-umjetničkim društvima u Lemešu i Somboru te u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu. Skoro desetljeće i pol vodi Dramski odjel HKC-a Bunjevačko kolo iz Subotice, u okviru kojega je realizirao četiri predstave i niz prigodnih igrokaza za djecu. Prije toga surađivao je i s Malom scenom Hrvatske čitaonice u Subotici, a u okviru Bunjevačkog kola organizira Međunarodni festival amaterskog dramskog stvaralaštva DRIM fest.
Ove godine obilježava 45 godina rada, a tim je povodom Hrvatska čitaonica iz Subotice objavila njegovu knjigu dječjih igrokaza, naslovljenu Kanda imam talenat. Još jedno priznanje za njegov dugogodišnji angažman stiglo je nedavno, kada mu je dodijeljena plaketa Đorđe Damjanov Đekša za izuzetan doprinos dramskom amaterizmu u Vojvodini. Ovo priznanje dodjeljuju Savez amaterskog stvaralaštva Vojvodine i Festival amaterskih pozorišta Vojvodine (FETRA) u Jaši Tomiću.
Nedavno vam je na FETRA-i u Jaši Tomiću uručena Povelja Đorđe Damjanov Đekša za doprinos dramskom amaterizmu u Vojvodini. Što Vam znači ovo priznanje i kako ga doživljavate?
Ovo priznanje me je iznenadilo, puno ljudi je aktivno u području dramskog amaterizma. Povelja Đorđe Damjanov Đekša dodjeljuje se od 2012. godine, dodjeljuju je kolege, jednom godišnje i jednoj osobi. Prvi sam iz Subotice i iz hrvatske zajednice koji je dobio ovo priznanje. Povelju nisam doživio samo osobno već i kao priznanje mnogim suradnicima s kojima sam tijekom svih ovih godina stvarao za kazalište, radio ili televiziju. Svaka nagrada je priznanje za rad, ali i poticaj za dalje.
Kako ste ušli u svijet dramskog teksta i kazališta, kako su izgledali vaši počeci
Po povratku iz vojske, krajem 70-ih godina, bio sam aktivan u Mjesnoj zajednici Mali Bajmok. Tamo smo imali dramsku, folklornu, tamburašku sekciju. Tamo sam napisao svoj prvi komad, jednočinku Antuši na moru, o dvojici susjeda koji su prvi puta otišli na more. To je igrano u MZ Mali Bajmok i pozitivne kritike su me potaknule na daljnji rad. Kasnije smo sa sličnim komadom nastupili na Paliću, u sklopu omladinske radne akcije, gdje nas je vidio Toni Bedalov iz Omladinskog programa Radio Subotice. Bedalov nas je tada pozvao da radimo za taj program i tako je nastala parodija popularne TV serije Dinastija s likovima iz bunjevačkog miljea. Taj radijski serijal zvao se Gazdačka familija, a među slušateljima Bunjevačka dinastija. To je „eksplodiralo“ koliko je bilo slušano, emitirano je subotom u 11.30 sati. Poslije je došla emisija Mali jendek također na Radio Subotici.
Kasnije svoje komične tekstove selite u medij televizije. Poznati ste po serijalu Škripi đeram koji je bio emitiran i na TV Novi Sad, a tu su i novije kraće forme poput Divana pod tornjem...
Humorističnu seriju Škripi đeram snimali smo početkom 2000-ih na jednom starom salašu u Kaponji, a u serijalu su igrali i profesionalni glumci, poput Katarine Bačlija i Đorđa Rusića. Serija je bila emitirana na lokalnoj televiziji, ali i na TV Novi Sad i bila je dosta gledana; gledali su je svi, ne samo Bunjevci. Kada je riječ o televiziji, kasnije sam na TV Subotica snimio sedam stotina nastavaka 5-minutnih Divana pod tornjem, gdje sam kroz humor pričao o povijesti Subotice i pravio neke poveznice s današnjim vremenima. Autor sam i oko dvije stotine emisija Čičak koja je bila vrlo satiričnog karaktera. U ovom projektu na TV Subotica pisao sam tekst, a glumio je Marinko Vujković Lamić.
Prepoznatljivi ste po humorističnim sadržajima nadahnutih životom bunjevačkih Hrvata sa sjevera Bačke. Kako ste se vezali za tu zajednicu kao autor?
Odrastao sam u Malom Bajmoku, nisam imao dodirnih točaka sa salašarskim životom. Bunjevački se govorilo u obitelji, dvije majke i jedan dida, neki moji poznanici iz kvarta su tako govorili. Ali s nekim već urbanim elementima. Želja mi je bila da se bunjevački govor čuje i očuva. Naime, u to su vrijeme u školama djeci praktično branili govoriti bunjevački, čak su neki dobivali i jedinice zbog toga, učiteljice su zvale majke na razgovore. I tako od Bunjevačke dinastije do danas imam tu svoju misiju – u medijima i kazalištu popularizirati našu ikavicu i tradiciju. U tom smislu, ne zanimaju me političke i identitetske podjele među Bunjevcima. Jedini sam koji je 45 godina, gotovo u kontinuitetu, prisutan u medijima, radiju i televiziji, s dramskim sadržajima na ikavici. Drago mi je da sam kroz svoj rad bunjevački govor i teme približio narodima s kojima živimo – Srbima, Mađarima i drugima.
Koju Vašu predstavu smatrate najuspješnijom?
Predstava Dramskog odjela HKC-a Bunjevačko kolo Ča Grgina huncutarija izvedena je pedesetak puta, a zbog bolesti glavnog glumca nismo je igrali i više. Igrali smo je više puta i na sceni Narodnog kazališta u Subotici i svaki put bilo je prepuno, jednom smo prodali 309 karata, a dvorana ima 266 sjedala. Na ovaj način izašli smo izvan okvira naše nacionalne zajednice, ovu predstavu gledali su i drugi. Inače, žao mi je da više od četrdeset godina nije bilo predstave na bunjevačkom govoru u subotičkom Narodnom kazalištu. Tako da mi na neki način održavamo sadržaje na ikavici, kojih je u jednom periodu subotičkog kazališnog života bilo više.
S kojim se izazovima danas suočavaju amaterska kazališta u Vojvodini? Koliko su mladi zainteresirani za ovu vrstu kreativnog izražavanja?
Teško je okupiti skupinu amaterskih glumaca, i puno vremena je potrebno da se dođe do rezultata, odnosno do predstave. Nije lako održati sve te ljude na okupu, naći vremena za probe i gostovanja s obzirom na to da svatko ima svoje privatne obveze. Također, za razliku recimo od folklora, u kazalištu nemate veterana, potrebne su vam uglavnom sve generacije za likove u predstavi.
Javni rad prate i kritike, koje nisu ni Vas zaobišle. Naime, ima onih koji smatraju da Vaši komadi Bunjevce prikazuju prostima i naivnima, da njima stvarate jedan negativan stereotip o toj zajednici?
Ja volim kritiku, ali argumentiranu. A ima i takvih kritika da vam u predstavi od dva i pol sata netko zamjeri jednu riječ. Cijenim svakog tko nešto radi, jedino je pitanje ima li netko kapaciteta za to. Dakle, u mojim komadima ima dvosmislenosti, ali nema psovki i vulgarnosti. Smatram da nisam umišljen; kako nisam dobar poznavatelj bunjevačke tradicije, nošnje, crkvenoga života, nije mi problem pitati onog tko to zna. Kada mi je rečeno u Škripi đeram da majke nisu uvijek nosile sefir, ja sam to promijenio. Isto bih dodao, da autor ne može stvoriti humor ni iz čega, često to polazi od neke mane. Pogledajte samo serije Ljubav na seoski način, Đeknu ili Gruntovčane. Kada je riječ o stereotipima, nikada mi nije palo na pamet ismijavati moje majku i didu, nije mi bilo ni na kraj pameti Bunjevce prikazivati kao naivne. U svakom narodu imate i doktore znanosti i osobe s niskom inteligencijom. Među ostalim, dobitnik sam Srebrnog znaka Crvenog križa Srbije, a to priznanje ne dobijate ako ne vrednujete ljude i ako u vašem radu nema humanizma.
U petak, 23. listopada počinje 6. po redu Međunarodni festival amaterskog dramskog stvaralaštva DRIM fest s programom od pet predstava iz Srbije i Hrvatske. Kažite nam više o festivalu, onim što je do sada ponudio publici?
Dosad smo ugostili predstave iz više država, među kojima su bile i najbolje godišnje amaterske predstave u Srbiji i Hrvatskoj. DRIM fest je danas jedini festival amaterskog dramskog stvaralaštva u gradu, mislim da je važno da Subotica ima i jedan takav program. Dramski amaterizam je često osnova za kasniji profesionalni put glumaca ili redatelja. Inače, nakon DRIM festa u HKC-u Bunjevačko kolo imat ćemo i gostovanja Gradskog kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca te jedne koprodukcije Hrvatskog kazališta Pečuh i Srpskog pozorišta iz Budimpešte.
Pišete i pjesme za djecu i odrasle s kojima ste sudjelovali na glazbenim festivalima u Subotici i Novom Sadu. Objavljen vam je i CD Klincijada u izdanju subotičke PU Naša radost...
Iako ne znam note, smislim melodiju i odsviram je na sintisajzeru. Moje kćeri, koje su završile muzičku školu, onda to notno zapišu. Tekst već mogu uraditi sam. Drago mi je da sam nagrađivan na Zlatnoj tamburici u Novom Sadu, pored velikih i poznatih autora i u velikoj konkurenciji, a to je opet bio iskorak s bunjevačkom ikavicom izvan Subotice i hrvatske zajednice. Pjesma Kad snig padne uvrštena je na CD s 20 najboljih vojvođanskih kompozicija svih vremena u izboru Joce Adamova. Također, radio sam i za Smotru dječjih pjevača i zborova i Festival bunjevački pisama u Subotici. Pjesma sa Smotre Al‘ sam rđav postala je evergreen. Ona je autobiografska velikim dijelom. Nagrađena je na festivalu Mali Split za najljepšu tradicionalnu pjesmu.
Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)
