Prilozi za povijest osnutka ZKVH-a – prve profesionalne institucije u području kulture

Objavljeno: 17.04.2024. Pregleda: 194

Povijest kulture, kulturne prakse i potreba osnutka profesionalne ustanove

Nanovo ćemo istaknuti kako su Hrvati u Vojvodini u velikoj većini višestoljetno domicilno stanovništvo u sjevernoj srbijanskoj pokrajini i predstavljaju relativno heterogenu nacionalnu zajednicu. Vlastit im je domicil na ovome području posljedica složenih migracijskih procesa u južnim krajevima Srednje Europe i zapadnoga dijela Balkana u relativno dugoj povijesti. Naime, u različitim su razdobljima – još od poznog srednjeg vijeka, zbog različitih razloga i s različitih su područja današnjih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine Hrvati naseljavali teritorij Bačke, Srijema i, u manjem broju, Banata. Na ovim prostorima oni žive i postoje, izuzmu li se malobrojne skupine Hrvata u rumunjskom dijelu Banata, kao najistočniji, rubni dio hrvatskoga etničkog prostora, koji je sve do danas, istina u različitim omjeru i stupnju, sačuvao svoju nacionalnu opstojnost.

Važno je istaknuti kako su subetnički dijelovi Hrvata u Srbiji – Bunjevci i Šokci u Bačkoj, skupine Hrvata u Banatu, te Hrvati u Srijemu, živeći u različitim državno-pravnim sustavima, tijekom povijesti imali zasebne, među sobom čak i različite, nacionalno-integracijske procese, kao i uopće procese društvenoga razvoja, što je sve ostavljalo posljedice i na njihov društveni život u sadašnjosti. Budući da su kroz povijest bili na hrvatskoj etničkoj i zemljopisnoj periferiji te pod utjecajem asimilacijskih politika koje su vođene prema njima, njihova integracija u modernu hrvatsku naciju, osim što je zakašnjela, nije bila potpuna, zbog čega se nekim skupinama hrvatskog naroda i danas hrvatski nacionalni identitet čini krhkim i znade dovoditi u pitanje, pa čak i osporavati.

Hrvati u Vojvodini su stara zajednica… 

Kada je riječ o novijoj povijesti, Hrvati u Vojvodini su u vrijeme socijalizma imali status „konstitutivnoga naroda“, što je sa sobom donosilo Hrvatima u SFRJ izvan SR Hrvatske, izuzme li se vrijeme neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, i nepostojanje vlastitoga identitetskog i nacionalnoga institucionalnog okvira. Posljedica takva statusa jest da u Vojvodini za vrijeme socijalizma Hrvati nisu imali veći broj prepoznatljivih atributa manjinske nacionalne zajednice, kao što su institucije, profilirana elita, zajedničko i organizirano djelovanje, vlastita javnost, niti su imali priliku, izuzme li se djelovanje Katoličke Crkve, ostvarivati manjinska prava unutar suvremenih institucija koje formiraju nacionalnu svijest ni u jednom području – obrazovanje i informiranje na materinjem jeziku, te mogućnost organiziranoga rada na očuvanju i razvoju vlastitoga kulturnog naslijeđa i kulturnoga stvaralaštva uopće.

S druge strane, novi politički i državni projekt Srbije, koji se počeo stvarati koncem osamdesetih godina, a realizirati početkom devedesetih godina XX. stoljeća na čelu s neprikosnovenim srbijanskim političkim vođom Slobodanom Miloševićem, nije pokazivao nimalo razumijevanja, niti pak spremnost, unatoč postojanju inicijativa od strane pojedinih hrvatskih institucija – prije svega političke stranke Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, da nešto učini na planu uspostave manjinskih institucija za građane hrvatske nacionalnosti u Vojvodini, kao ni za mogućnost ostvarivanja manjinskih prava unutar od strane države osnovanih institucija. Istodobno, u to je vrijeme bilo najmasovnije kršenje ljudskih prava i etnički motiviranog nasilja spram Hrvata u novijoj povijesti.

… mladih, novoosnovanih institucija

I tek je nakon više od deset godina, koliko je postojalo od strane političkih i drugih institucija Hrvata u Vojvodini, zalaganja za rješavanje njihova statusa i položaja, formalno bio priznat status nacionalne manjine – to se dogodilo nakon pada Miloševićeva režima u vrijeme vladavine Zorana Đinđića (2001. – 2003.) u Srbiji. Naime, nakon promjene vlasti u listopadu 2000. godine učinjeni su značajni pomaci glede unaprjeđenja društvenog položaja i ostvarivanja manjinskih prava Hrvata u Vojvodini. To se odnosilo kako na suobličavanje normativnoga okvira europskim standardima donošenjem tzv. saveznog Zakona o pravima i slobodama nacionalnih manjina, tako i na planu izgradnje pratećih institucija manjinske zajednice i primjene novog zakonodavnoga okvira.

Spomenuti je zakon za posljedicu imao, s jedne strane, početak ostvarivanja manjinskih prava Hrvata u državnim institucijama, prije svega obrazovanje od školske 2002./03. godine, proračunsko financiranje ostvarivanja manjinskih prava, npr. izdavanje tjednika Hrvatska riječ te razvitak institucionalnog okvira – Hrvatsko nacionalno vijeće je utemeljeno 2002., Novinsko-izdavačka ustanova Hrvatska riječ također 2002., u području kulture osnovano je dvadesetak hrvatskih udruga nakon 2000., a vrhunac je bio formalno-pravni osnutak Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u prvoj polovici 2008. godine. Sam početak rada, nakon provedenih svih potrebnih radnji za konstituiranje (izbor Upravnog odbora, donošenje Statuta i drugih pravnih akata, osiguranje prostora za rad, imenovanje inokosnog tijela, donošenje prvog Programa rada…), bio 1. siječnja 2009.

Osnovno o kulturi i kulturnim praksama

Da bismo bolje razumjeli potrebu za osnutkom, ali i svrhu i važnost djelovanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, najprije trebamo pojasniti samo značenje pojma kulture, zatim narav njezinoga postojanja i užljebljenje u društveni život hrvatske zajednice u Vojvodini tijekom povijesti te aktualno stanje u vrijeme pred osnutak prve profesionalne ustanove u području kulture među Hrvatima u Srbiji.

Pod kulturom se uobičajeno u literaturi razumijeva izuzetno složena povijesna i društvena pojava, koja u sebi uračunava »cjelinu vrijednosti, predodžaba, praksi i institucija koje određuju i čine život svake ljudske grupe«. Iste se onda prenose i prihvaćaju u procesima učenja i drugih vrsta socijalnoga prenošenja. U svojemu, pak, užem značenju kultura se odnosi na »individualno duhovno stvaralaštvo« i njegove materijalne i nematerijalne tragove kao posljedica u područjima znanosti, umjetnosti i tvoračkih umijeća, od čega se onda dio ustaljuje u onome što se naziva običaji.

Kada je riječ o mjestu i važnosti kulture za život nacionalnih zajednica, napose onih u manjinskom položaju i njihov kolektivni identitet, tada se prije svega misli na njezino uže značenje: razgranata mreža ljudskih nastojanja u područjima znanosti (ponajprije društvenih i humanističkih), umjetnosti (književnost, glazba, vizualne umjetnosti, kazalište, film i dr.), tvoračkih umijeća (graditeljstvo, odijevanje, ishrana…) i među običajima u životu (tradicijska kultura). Ista se onda ostvaruje u pratećem institucionalnom okviru (kulturne ustanove i organizacije) i praksama u kojima i putem kojih živi. Kao takva, ona posjeduje snažne identitetske resurse po čovjeka, gdjekad i presudne, kada je u pitanju očuvanje i razvoj nacionalnog identiteta, što je povijest potvrdila tijekom XIX. i XX. stoljeća. Ovo iskustvo imali su i Hrvati u Vojvodini – kulturno djelovanje, uz prosvjetu, bilo je presudno za naše narodnosno trajanje u povijesti i opstanak u konačnici.

Hrvati u Vojvodini i kultura u sadašnjosti      

S obzirom na narav kulture i njezino trajanje kroz povijest jasno je onda zašto njezina neposredna ili posredna navezanost, to jest užljebljenje među Hrvatima u Vojvodini ima svoje nanose u povijesti (kulturno naslijeđe, kulturna baština), ali i u suvremenosti (kulturne prakse koje se ostvaruju u određenim prikladnim institucionalnim aranžmanima ili su djelo stvaralaštva pojedinca). Pri tomu se kulturne prakse u sadašnjosti razumijevaju u svoj svojoj složenosti – ono računa na rad na očuvanju tradicijske kulture i aktivnosti u područjima kulturnoga amaterizma, preko jezika, umjetničkog stvaralaštva i inicijativa u znanosti, do uspješnoga memoriranja i prezentacije kulture Hrvata u Srbiji te zaštite materijalne i nematerijalne kulturne baštine.

Glede posljednje iznijetog, može se reći kako smo baštinici izuzetno bogate i raznorodne kulturne povijesti – i kod Hrvata u Bačkoj i u Srijemu i u Banatu kulturno naslijeđe gotovo je neizmjerno. Pa ipak, ono još uvijek nije u cijelosti istraženo (najbolje je istražena tradicijska kultura!), a još manje je prezentirana (ne postoji kritički prikaz niti jednog segmenta kulturne povijesti!), dok su se programi zaštite kulturnog naslijeđa tek u posljednje vrijeme počeli kreirati (najviše je učinjeno u području nematerijalne kulturne baštine!), s neznatnim brojem realiziranih aktivnosti. Naravno, to je posljedica, s jedne strane, nepostojanja još uvijek vlastitih primjerenih kulturnih institucija i malog broja za tako što obrazovanih ljudi unutar hrvatske zajednice, a s druge strane razlozi su situirani u politike prešućivanja i/ili u odsustvo interesa kulturnih institucija za kulturu Hrvata u Vojvodini čiji su osnivači tijela javne uprave.

Kulturne prakse na prijelazu tisućljeća

Što se tiče kulturnih praksi u području stvaralaštva i prijenosa kulturnog naslijeđa u sadašnjost, izuzmu li se aktivnosti na planu kulture za vrijeme socijalizma koje su jedino razvijenije bile u okrilju Katoličke Crkve, neposredno nakon 1990. godine postojao je mali broj hrvatskih udruga kulture koje su realizirale neveliki broj aktivnosti. Usto, one nisu imale jednaku teritorijalnu pokrivenost – izdvajala se Subotica kao grad s najraznovrsnijim i najbogatijim produciranim kulturnim sadržajima.

Situacija se znatno mijenja nabolje nakon 2000. godine, napose kada je riječ o broju hrvatskih kulturnih udruga, vrsti kulturnih praksi, broju kulturnih manifestacija i proizvoda te pokrivenosti područja u Vojvodini gdje su one djelovale. U tom smislu ćemo reći kako je više od dvije trećine hrvatskih udruga kulture osnovano neposredno nakon 2000. godine, što se tumači povećanjem prostora slobode i osjećaja veće sigurnosti kod građana hrvatske nacionalnosti u Srbiji nakon pada režima Slobodana Miloševića te demokratizacije srbijanskoga društva.

Pa ipak, institucionalna nedovoljna izgrađenost kulturne scene hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji i isključenost hrvatskih sadržaja iz rada kulturnih ustanova čiji su osnivači tijela državne uprave za posljedicu su imale brojne deficite – kulturna elita se međusobno nije poznavala, mala količina financijskih sredstava je bila na raspolaganju, slaba vidljivost u prostoru javnosti hrvatskih kulturnih sadržaja, manifestativna narav kulturnih praksi, odsustvo programa rada trajnijeg karaktera (npr. istraživanja), kontinuiran odljev kadrova, napose mladih i obrazovanih i dr. Ove slabosti kulturne scene posljedično su imale negativnosti u sljedećem: kultura kao relativno siromašna nije mogla biti u punini funkcije koju ima u drugim nacionalnim zajednicama – jedan od glavnih resursa za očuvanje i razvoj nacionalnog identiteta.

Na temelju iznijetoga jasno je kako je osnovna značajka koja vrijedi kada je u pitanju ostvarivanje prava na njegovanje i razvoj vlastite kulture na početku XXI. stoljeća bila sljedeća: hrvatska nacionalna manjina u Vojvodini do osnutka Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (2008.) nije imala nijednu profesionalnu kulturnu instituciju niti je u drugim kulturnim ustanovama čiji su osnivači tijela državne uprave (npr. kazališta, muzeji, arhivi, knjižnice…) bilo nekog značajnijeg nacionalno-manjinskog hrvatskog sadržaja u njihovom djelovanju. Kako se to dogodilo ne tako davno – prije 15 godina, biva jasnim zašto unutar hrvatske zajednice u Vojvodini još uvijek nisu dovoljno razvijene kulturne prakse, zašto još uvijek nije do kraja ustrojen vlastiti kulturni prostor (ne postoji kazalište ili muzej), zašto u kulturnim sadržajima dominiraju oni iz područja tradicijske kulture, zašto ne postoje značajnije manifestacije s većim brojem sudionika u određenim sferama kulture (npr. zborsko pjevanje)…

Do osnutka Zavoda bez profesionalne institucije

Spomenute slabosti posljedica su činjenice što je hrvatska zajednica u Vojvodini u pravnom smislu nova manjina, koja nije baštinila u suvremenosti bogatiji institucionalni okvir u području kulture, što je pretpostavka za postojanje razvijenih kulturnih praksi. Zbog toga, ovdašnji Hrvati u traženju svoga puta u očuvanju nacionalnog identiteta u kontekstu kulture prolaze faze izgradnje i razvoja svojih institucija, (samo)prepoznavanja potreba, prezentiranja kulturnog stvaralaštva te razvijanja i unaprjeđenja kulturnih praksi u različitim područjima kulturnog djelovanja. I s do sada učinjenim, s obzirom na ukupne društvene datosti i resurse socijalnog kapitala, trebamo biti i više nego zadovoljni.

Za razliku od područja obrazovanja ili informiranja na hrvatskome, gdje su već od 2001. godine postojale vrlo snažne i osmišljene inicijative, prije svega, Hrvatskog akademskog društva i Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, u području kulture su relativno dugo izostajale čak i rasprave da se stanje u ovome području unaprijedi na teritoriju cijele Vojvodine. Istina, nakon demokratskih promjena odvija se proces, ne previše planski usmjeren, osnutka novih hrvatskih kulturnih udruga, u što je bilo uključeno i Hrvatsko nacionalno vijeće.

Koncem XX. stoljeća, kulturu Hrvata je u fokusu imalo nekoliko hrvatskih kulturnih udruga, i to većinom iz Subotice, među kojima se izdvajaju sljedeće. Hrvatski kulturni centar Bunjevačko kolo – utemeljen 1970., 1995. vraća pridjev »hrvatski« u svoj naziv, najmasovnija je udruga s pretežitom aktivnošću u tradicijskoj kulturi i likovnosti, uz organiziranje velikih priredaba, prije svega Veliko prelo i Dužijanca. Katoličko društvo za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović – utemeljeno 1989., crkvena kulturna ustanova koja okuplja hrvatski kler i laike navezane na Crkvu s misijom proučavanja, čuvanja, publiciranja i predstavljanja hrvatske kulturne baštine koja je vezana uz Katoličku Crkvu, s prepoznatim tiskovinama – godišnji narodni kalendar Subotička Danica i informativni mjesečnik Zvonik. Hrvatsko akademsko društvo – utemeljeno 1998., okupilo je akademske obrazovane Hrvate, te je prva udruga koja je počela raditi u području znanosti putem organiziranju znanstvenih i stručnih skupova te javnih tribina. Hrvatska čitaonica – utemeljena 2002. radi prikupljanja, čuvanja, praćenja i proučavanja knjiga, časopisa, novina… te suvremenih zbivanja u području književnosti i umjetnosti. Sve udruge su iz Subotice, grada koji je, očito, kulturno središte Hrvata u Vojvodini.

U ovome kontekstu još treba spomenuti i djelovanje 1990-ih: Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva Vladimir Nazor iz Sombora – utemeljeno 1936., no u to vrijeme slabije radi zbog rata, uz održavanje tradicionalnih priredaba – prela i Dužionice, a od 1998. izdaje i glasilo Miroljub, te Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Matija Gubec iz Tavankuta – utemeljeno 1946., 1991. prvo vraća pridjev „hrvatsko“ u svoj naziv, poznat po bogatoj nošnji, kvalitetnom bunjevačkom folkloru, radu slamarki i njihovoj koloniji te kazališnom amaterizmu i književnim priredbama.

Spomenuta su društva razvijali, svako u svom području rada, svoje bogato i raznovrsno djelovanje, no cjelini kulture Hrvata u Vojvodini – ni u prostornom smislu niti u svoj njezinoj složenosti, nije niti jedno pristupalo. Isto tako, problem je bio i to što nije postojala jasna platforma po ovom pitanju niti od Hrvatskog nacionalnog vijeća po osnutku niti od tijela javnih vlasti. Glede ovoga posljednjeg, sve se stubokom počelo mijenjati u drugoj polovici 2007. godine…

Napori DSHV-a i kulturnih djelatnika doveli do osnutka Zavoda

Nakon društvenog prevrata 2000. godine kulturne prakse u hrvatskoj zajednici u Vojvodini rasle su i po brojnosti i po teritorijalnoj rasprostranjenosti i po vrstama, napose kada je riječ o tzv. visokoj kulturi. Osim osjećaja poleta nakon demokratskih promjena, uz kopnjenje straha, i razvijanja politika financiranja aktivnosti, postojale su i inicijative – neka vrsta, istina ne previše profilirane, kulturne politike Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Hrvatskog nacionalnog vijeća, koje su imale za cilj da se u svakom mjestu sa značajnijim brojem Hrvata osnuje hrvatska udruga kulture.

I u narednih nekoliko godina osnovane su udruge u Mirgešu, Đurđinu, Maloj Bosni, Bajmaku, Lemešu, Sonti, Stanišiću, Monoštoru, Baču, Plavni, Vajskoj, Golubincima, Petrovaradinu, Šidu, Vrdniku, Gibarcu, Zemunu, Surčinu, Srijemskoj Mitrovici, Novom Sadu, kao i neke nove u Subotici, a obnovljen je rad hrvatskih društava u Rumi, Beregu i Slankamenu. One su se među sobom razlikovale institucionalnom razvijenošću i bogatstvom i kvalitetom sadržaja što su ih priređivali, ali im je ipak zajedničko rad na očuvanju mahom tradicijskih elemenata iz lokalnoga kulturnog naslijeđa i afirmacija kulturnog stvaralaštva u području tradicijske kulture. Dakle, i dalje je izostajao cjelovit, svenacionalno-manjinski pristup prostoru hrvatske kulture u Vojvodini, u svoj njezinoj složenosti, s tim da je Subotica imala najrazvijenije i najraznovrsnije kulturne prakse, čime je sačuvala status glavnog kulturnog središta Hrvata u Srbiji.

Pripreme za osnutak zavoda tzv. tradicionalnih manjina

Na planu informiranja tako što je već postojalo izlaženjem tjednika Hrvatska riječ, kojeg je izdavala istoimena novinsko-izdavačka ustanova iz Subotice, utemeljena 8. svibnja 2002. godine Odlukom Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodina. Naime, informativni sadržaj tjednika pokrivao je cijelo područje Vojvodine na kojem Hrvati žive, a pisalo se, istina ne uvijek objektivno i potpuno, o brojnim aspektima i događajima iz društvenog života. Kada je riječ o cjelovitom pristupu hrvatskoj zajednici, slično je bilo i iskustvo televizijskog programa na hrvatskome na Radio-televiziji Vojvodine, koji se u to vrijeme sporo i mukotrpno uspostavljao i razvijao.

Potreba za postojanjem jedne profesionalne kulturne ustanove nacionalne manjine koja će kulturu razumijevati u svoj njezinoj složenosti te graditi sustavni pristup u osmišljavanju i realizaciji programa rada očuvanja i razvoja kulture prva je prepoznata u mađarskoj zajednici u Vojvodini. Uz podršku – ponajprije financijsku iz Mađarske, Zavod za kulturu vojvođanskih Mađara je kao neprofitnu ustanovu utemeljilo Mađarsko nacionalno vijeće 2005. godine. Kao primjer dobre prakse, ova se kulturna ustanova trebala, osim osiguranja novih osnivačkih prava od strane vlasti AP Vojvodine i financiranja iz proračuna, preslikati i na druge nacionalne zajednice u Vojvodini. O tome su se unutar pojedinih ureda Pokrajinske vlade od druge polovice 2006. godine vodile žive rasprave, a kasnije sve više i na javnim forumima.

No, politički predstavnici hrvatske zajednice i njihove institucije, prije svega Hrvatsko nacionalno vijeće, nisu bili službeno upoznati cijelu godinu dana da pokrajinska tijela vlasti rade na pripremama za osnivanje zavoda za kulturu za tzv. stare manjine (mađarska, slovačka, rumunjska i rusinska) već su o tome saznali na jednom skupu nevladinih organizacija u drugoj polovici 2007. godine. Naime, na njemu je tadašnji pokrajinski tajnik za prava nacionalnih manjina dr. Tamás Korhecz javno iznio informaciju da se tako što priprema. Nakon toga, zahvaljujući zalaganjima političkih predstavnika Hrvata u Vojvodini, to jest Demokratskoga saveza Hrvata u Vojvodini, i djelatnom interesu i proaktivnom odnosu diplomatskih predstavnika Hrvatske u Srbiji – prije svega generalne konzulice Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici Ljerke Alajbeg, i hrvatska je zajednica, kao druga po brojnosti nacionalna manjina u Vojvodini, ušla u proces formiranja svojeg zavoda za kulturu, što je na koncu uspješno i okončano.

Napori vodstva DSHV-a urodili su plodom

Samom donošenju odluke suosnivača o osnivanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata prethodila je, kako rekosmo, živa i odlučna aktivnost prvih ljudi hrvatske zajednice, prije svega prvaka DSHV-a – tadašnjeg predsjednika Petra Kuntića i pokrajinskog zastupnika Duje Runje. Naime, sredinom listopada 2007. godine na marginama jednog skupa nevladinih organizacija, predstavnik Hrvatskog akademskog društva dr. sc. Slaven Bačić doznao je informaciju kako se u pokrajinskim tijelima vlasti ozbiljno razgovara i planira osnivanje zavoda za kulturu tradicionalnih nacionalnih manjina – Mađara, Slovaka, Rumunja i Rusina. To se trebalo realizirati po uzoru na djelovanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Mađara, s tim da bi se oni sada trebali osnovati i financirati iz proračuna AP Vojvodine. S ovom informacijom upoznato je i vodstvo DSHV-a.

Veoma brzo – već 29. listopada 2007. godine, DSHV je uputio službeni dopis, kojeg je potpisao predsjednik i narodni zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srbije Petar Kuntić, pokrajinskome tajniku za nacionalne manjine, upravu i propise dr. Tamásu Korheczu, u kojemu se posebno istaknulo kako je „takvo postupanje kršenje Sporazuma o zaštiti manjina između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj iz 2005.“. No, ovo pismo nije proizvelo nikakav učinak!

Uslijedila je zatim prva javna potvrda gore spomenute informacije – ona se dogodila koncem prosinca 2007. godine, kada je na internetskoj stranici Izvršnoga vijeća AP Vojvodine objavljena vijest da je na sjednici Pokrajinske vlade od 18. prosinca 2007. godine usvojen Nacrt odluke o osnivanju četiriju ustanova za kulturu – Zavoda za kulturu vojvođanskih Mađara, Zavoda za kulturu vojvođanskih Rumunja, Zavoda za kulturu vojvođanskih Rusina i Zavoda za kulturu vojvođanskih Slovaka. U povodu toga predsjednik DSHV-a Petar Kuntić uputio je, odmah nakon nove 2008. godine, ponovno pismo mjerodavnim pokrajinskim tajnicima – za kulturu i obrazovanje Zoltánu Jegesu i za nacionalne manjine, upravu i propise Tamásu Korheczu, u kojem je opetovano iskazao oštro negodovanje. „Držimo nedopustivim da se istodobno ne osniva i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, jer su Hrvati po brojnosti druga manjinska zajednica u Pokrajini, a uz to je hrvatska manjina tzv. nova manjina, bez tradicionalne manjinske infrastrukture i tek s elementarnim institucijama, iz čega proizlazi i važnost osnivanja ovakvog zavoda za hrvatsku manjinsku zajednicu“, navedeno je u pismu, uz molbu tajnicima da predlože „dopunu nacrta odluke, tako da se pokraj nabrojanih četiriju zavoda, u odluci predloži i osnivanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata“.

Kako je izvijestila Hrvatska riječ od 18. siječnja 2008. (br. 255), zamolba predsjednika DSHV-a Kuntića u spomenutim je tajništvima razmatrana te mu je javljeno da će se predložiti i osnivanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. „Vjerojatno je došlo do tehničke pogreške, jer sam u ranijim razgovorima s dužnosnicima Izvršnog vijeća AP Vojvodine dobio obećanje da će se oni založiti za osnivanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata“, izjavio je tada Petar Kuntić za Hrvatsku riječ.

Učinjeni koraci za osnivanje

Uslijedilo je postupanje manjinskog samoupravnog tijela – Hrvatskog nacionalnog vijeća. Na sjednici Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća, održanoj 16. veljače, u Subotici, na kojoj su, osim predsjednice Izvršnog odbora HNV-a Slavice Peić, bili nazočni i članovi Antonija Čota, Mato Groznica, Jašo Šimić i Joza Kolar, nakon rasprave o inicijativi za formiranje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, jednoglasno je imenovana radna skupina u sastavu: Zlatko Šram, Slaven Bačić, Tomislav Žigmanov, Ladislav Suknović i Antonija Čota, koja će predložiti vršitelja dužnosti ravnatelja Zavoda, članove Upravnog i Nadzornog odbora, te odrediti sjedište ove ustanove, a njihovi se prijedlozi trebaju potvrditi na prvoj narednoj sjednici HNV-a (vidi Hrvatska riječ, br. 260).

Kronologijski promatrano, Izvršno vijeće Vojvodine je potom, na svojoj sjednici održanoj 28. veljače, utvrdilo Prijedlog odluke o osnivanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata te isti uputilo Skupštini AP Vojvodine na usvajanje. Kako je za Hrvatsku riječ izjavio pokrajinski tajnik za obrazovanje i kulturu prof. dr. Zoltán Jeges, prihvaćanjem ove odluke bit će „zaokružen proces formiranja zavoda za kulturu nacionalnih zajednica čiji su jezici u službenoj uporabi u AP Vojvodini“ (vidi Hrvatska riječ, br. 262). Isto je potvrđeno donošenjem odluke o osnivanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata na sjednici Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine od 10. ožujka 2008. godine, na kojoj je ujedno za vršitelja dužnosti ravnatelja imenovan profesor filozofije Tomislav Žigmanov.

Hrvatsko nacionalno vijeće, na svojoj XIX. sjednici održanoj 29. ožujka 2008. prihvatilo je s 18 glasova „za“ biti suosnivačem Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata donošenjem svoje Odluke o osnivanju, čiji je sadržaj identičan odluci pokrajinske Skupštine. Sjednica se održavala u kaotičnoj atmosferi, uz rad na rubu kvoruma, a neposredno prije glasovanja o ovoj odluci napravljena je stanka kako bi se osigurao dovoljan broj vijećnika – njih 18, za nastavak rada i kvalificirano odlučivanje. Na istoj sjednici HNV-a, nije se raspravljalo o prijedlogu Skupštine AP Vojvodine da za v. d. ravnatelja prve profesionalne institucije kulture Hrvata u Srbiji bude imenovan profesor filozofije Tomislav Žigmanov, budući da je ovaj prijedlog izazvao burnu raspravu te oštre kritike pojedinih vijećnika, napose Josipa Ivankovića.

Pa ipak, na koncu su na ovoj sjednici HNV-a prihvaćeni i prijedlozi kandidata za članove Upravnog (njih 12: Dujo Runje, za predsjednika, Olga Šram, Cecilija Miler, Josip Tolj, Katarina Čeliković, Marija Lovrić, vlč. Eduard Španović, Zvonimir Pelajić, vlč. Andrija Anišić, Slaven Bačić, Ilija Žarković i Darko Sarić Lukendić) i Nadzornog odbora (njih 4: Ivan Budinčević, Ljiljana Dulić, Josipa Vojnić Tunić i Tatjana Melvinger), za koje je glasovalo sljedećih 18 članova Hrvatskog nacionalnog vijeća: Branko Horvat, Slavica Peić, Mato Groznica, Antun Kaić, Stipan Stipić, Mirko Ostrogonac, Josip Gabrić, Slaven Dulić, Petar Kuntić, Marinko Jadrijević, Stipan Šimunov, Andrija Kopilović, Olga Šram, Šima Raič, Ladislav Suknović, Andrija Ađin, Joza Kolar i Zoran Vojnić Tunić, koji je došao samo na glasovanje nakon što je Josip Ivanković napustio sjednicu.

U Odluci o osnutku definirana misija ZKVH-a

Odluka o suosnivanju Zavoda (Odluka Skupštine AP Vojvodine od 10. ožujka 2008. i Odluka Nacionalnog vijeća hrvatske nacionalne manjine od 29. ožujka 2008.) objavljena je u Službenom listu Autonomne Pokrajine Vojvodina broj 7 od 7. travnja 2008. Prema istoj, Zavod je utemeljen radi „očuvanja, unapređenja i razvoja kulture hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini“ (čl. 1). Temeljna programska misija određena osnivačkim aktom sadržana je u radu na znanstvenim, stručnim, razvojnim i primijenjenim istraživanjima u područjima kulture, umjetnosti i znanosti vojvođanskih Hrvata, zatim radu u području bibliografije i arhivistike, menadžmentu i edukaciji u kulturi i, na kraju, u poticanju, organiziranju i priređivanju kulturne produkcije hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini.

Prijedlozi kandidata za članove Upravnog i Nadzornog odbora Zavoda Hrvatsko nacionalno vijeće je proslijedilo Izvršnom vijeću APV, koje je na svojoj sjednici održanoj 29. travnja donijelo Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora Zavoda i Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Nadzornog odbora Zavoda. Članovi prvog UO, izabrani prema teritorijalnom, stručnom, dobnom i rodnom kriteriju, su: predsjednik Dujo Runje, članovi Olga Šram (Subotica), Cecilija Miler (Sombor), Josip Tolj (Lemeš), Katarina Čeliković (Subotica), Marija Lovrić (Novi Sad), vlč. Eduard Španović (Srijemska Mitrovica), Zvonimir Pelajić (Plavna) i preč. mr. Andrija Anišić (Subotica), dok su članovi NO bili predsjednik Ivan Budinčević, te Josipa Vojnić Tunić i Ljiljana Dulić, svi iz Subotice. Na poziv HNV-a kao osnivača, prva, konstitutivna sjednica Upravnog odbora Zavoda održana je 21. svibnja 2008.

Na prvoj sjednici Upravnog odbora razmatran je i usvojen prijedlog Statuta Zavoda, koji je upućen osnivačima na suglasnost. Postupajući po toj inicijativi, HNV je na izvanrednoj sjednici održanoj 27. svibnja 2008. donijelo Odluku o davanju suglasnosti. S druge strane, i Izvršno vijeće APV je na svojoj sjednici od 4. lipnja 2008. donijelo Rješenje o davanju suglasnosti na Statut Zavoda, čime je omogućeno da se obavi procedura registracije Zavoda kod mjerodavnog sudskog tijela. Kako bi se registracija mogla obaviti, privremeno sjedište Zavoda nalazilo se na adresi Hrvatske čitaonice, u Ulici Bele Gabrića br.21 u Subotici, a u tu svrhu, s titularom vlasništva, Rimokatoličkim župnim uredom sv. Roka, 1. lipnja 2008. sklopljen je ugovor o zakupu poslovne prostorije na spomenutoj adresi.

Složeni procesi konstituiranja

Radi prijave pravnog subjekta mjerodavnom sudu, prigodom čega je bilo potrebno priložiti osnivački polog u dinarskoj protuvrijednosti od 500 eura, s Hrvatskim nacionalnim vijećem kao suosnivačem sklopljen je 26. lipnja 2008. sporazum o uplati rečenog iznosa na privremeni račun Zavoda, s time da se po priljevu sredstava na račun Zavoda, spomenuta sredstva vrate HNV-u. Rješenje o upisu u sudski registar Trgovačkog suda u Subotici doneseno je 1. srpnja 2008. Vršitelj dužnosti ravnatelja Zavoda Tomislav Žigmanov 23. srpnja 2008. donosi Odluku o sadržaju i obliku pečata Zavoda, te se odmah pristupa izradi istog, kako bi se do kraja mogle obaviti sve radnje vezane za registraciju.

Dana 30. srpnja 2008. Republički zavod za statistiku izdao je Obavijest o razvrstavanju Zavoda prema Klasifikaciji djelatnosti, te dodijelio oznaku šifre djelatnosti i matični broj. Potvrda o obavljenoj registraciji u Poreznoj upravi Ministarstva financija Republike Srbije izdana je 4. kolovoza 2008. Procedura registracije Zavoda završena je 26. kolovoza 2008., zaključivanjem ugovora o otvaranju tekućeg računa s poslovnom bankom ProCredit Bank a.d. Beograd, čime su se stekli uvjeti i za financijsko poslovanje te početak funkcioniranja Zavoda kao pravne osobe.

Usporedno s time, kao preduvjet za zakonito funkcioniranje Zavoda, tijekom listopada 2008. počelo se i s donošenjem neophodnih pravilnika. Tako je 13. listopada donesen Pravilnik o pečatima, žigovima i štambiljima Zavoda, 31. listopada Pravilnik o sistematizaciji poslova, a 5. studenoga Pravilnik o postupku javne nabave male vrijednosti. Na sjednici UO od 4. studenoga donijeta je i Odluka o visini naknade za rad i putnih troškova po sjednici za članove Upravnog i Nadzornog odbora te Poslovnik o radu UO.

Izvršno vijeće APV je na sjednici održanoj 29. listopada 2008. donijelo Rješenje o razrješenju vršitelja dužnosti ravnatelja Tomislava Žigmanova i Rješenje o imenovanju ravnatelja Zavoda, kojim se, temeljem prijedloga HNV-a od 8. rujna 2008., Tomislav Žigmanov imenuje za ravnatelja Zavoda na razdoblje od četiri godine. Budući da se u to vrijeme Hrvatsko nacionalno vijeće, zbog frakcijskih trvenja i razdora među vijećnicima, nije moglo sastajati gotovo godinu dana, prijedlog za imenovanje ravnatelja donio je tadašnji predsjednik Branko Horvat.

Financiranje i financijsko poslovanje

Na drugoj sjednici Upravnog odbora, održanoj 6. rujna 2008., donesen je Program rada s financijskim planom Zavoda za 2008., koji je sastavljan na temelju Odluke o raspoređivanju sredstava za zavode za kulturu vojvođanskih Mađara, Hrvata, Rumunja, Rusina i Slovaka, koju je usvojilo Izvršno vijeće APV 25. lipnja 2008., te obavijesti pokrajinskog tajnika za kulturu o potrebnoj dokumentaciji za sufinanciranje rada Zavoda od 18. kolovoza 2008. HNV je dana 9. rujna donijelo pozitivno mišljenje o spomenutom dokumentu, te je isti poslan na suglasnost.

No, v. d. ravnatelja Zavoda je tijekom listopada morao izraditi novi Financijski plan za 2008. godinu, budući da prethodni nije bio u skladu s odlukama IV APV te je isti usvojio Upravni odbor na sjednici održanoj 4. studenoga 2008. Na novi Financijski plan HNV je donijelo Odluku o pozitivnom mišljenju 5. studenoga 2008., a predmetni dokument je preko Pokrajinskog tajništva za kulturu poslan Izvršnom vijeću APV na davanje suglasnosti. Rješenja o suglasnosti na Financijski plan za 2008., Program rada za 2008. i Pravilnik o sistematizaciji u Zavodu, IV APV donijelo je 10. prosinca 2008.

Inače, Pokrajinsko tajništvo za kulturu je ranije, 10. rujna 2008., donijelo Rješenje o raspodjeli sredstava tekuće budžetske rezerve raspoređenih Pokrajinskom tajništvu za kulturu za zavode za kulturu vojvođanskih Mađara, Slovaka, Rumunja, Rusina i Hrvata za 2008. godinu, po kojemu je Zavodu određena dotacija u ukupnom iznosu od 5,5 milijuna dinara, s time da se na račun korisnika odmah uplaćuje 4,2 milijuna dinara. Ugovor o dodjeli sredstava tekuće budžetske rezerve raspoređenih Pokrajinskom tajništvu za kulturu zaključen je između Zavoda i Pokrajinskog tajništva za kulturu 15. rujna 2008., a već sutradan je Pokrajinsko tajništvo za kulturu donijelo Rješenje o prijenosu sredstava tekuće budžetske rezerve raspoređenih Pokrajinskom tajništvu za kulturu. Zavodu su, pak, doznačena sredstva u iznosu od 4,2 milijuna dinara 13. listopada 2008., što je konačno omogućilo nesmetano odvijanje aktivnosti na poslovima uređenja i opremanja prostorija, te prvih programskih aktivnosti Zavoda. Drugi dio sredstava, u visini 1,3 milijuna dinara isplaćen je Zavodu 29. prosinca 2008., temeljem Ugovora o dodjeli novčanih sredstava iz budžeta AP Vojvodine za 2008. godinu od 11. prosinca 2008. Napomenut ćemo još da je riječ o visini sredstava koja su bila gotovo dva puta manja od zavoda drugih nacionalnih zajednica!?

S poduzećem Finex d.o.o. 17. listopada sklopljen je Ugovor o pružanju knjigovodstvenih usluga, čime se financijsko poslovanje moglo odvijati u punom kapacitetu. Upravni odbor na IV. sjednici od 29. prosinca usvojio je Pravilnik o računovodstvu i računovodstvenim politikama te Program rada za 2009. i Financijski plan za 2009. Na taj način su uspješno okončani svi formalno-pravni i postupajući koraci u složenom procesu konstituiranja Zavoda.

Uređenje i opremanje poslovnih prostorija

Aktivnošću v. d. ravnatelja Tomislava Žigmanova te članova Upravnog odbora Duje Runje i Katarine Čeliković pronađene su odgovarajuće prostorije za novo sjedište Zavoda – na adresi Harambašićeva 14, u vlasništvu (pokojne) Kate i Josipa Horvata. Na sjednici UO održanoj 4. studenoga 2008. donesena je odluka o izmjeni Statuta Zavoda koja se odnosi na sjedište ustanove. Na Odluku o izmjeni Statuta zatraženo je mišljenje Hrvatskog nacionalnog vijeća, a nakon dobivanja Odluke o pozitivnom mišljenju HNV-a od 5. studenoga 2008. godine predmetni dokument je preko Pokrajinskog tajništva za kulturu poslan Izvršnom vijeću APV na davanje suglasnosti.

Poslovne prostorije primljene su u stanju koje nije u potpunosti zadovoljavalo potrebe Zavoda, kako u funkcionalnom tako i u estetskom smislu te se pristupilo njihovom uređenju. Nakon donošenja Pravilnika o javnim nabavama male vrijednosti pristupilo se pokretanju postupka nabave namještaja i računalne opreme. Za izradu specifikacija spomenutih javnih nabava te drugih poslova uređenja i opremanja prostorija angažirani su stručnjaci za pojedina područja (arhitektica mr. sci. Gordana Prčić Vujnović i MA elektrotehnike Bela Vojnić Zelić). Dio namještaja i računalna oprema stigli su u Zavod pred sam kraj 2008. godine. Istodobno se pristupilo osiguranju novih telekomunikacijskih veza te stalnom pristupu Internetu putem ADSL-a. Osigurana je i domena na kojoj će se nalaziti internetske stranice Zavoda, na adresi www.zkvh.org.rs.

Javna promidžba i prve programske aktivnosti

Javno predstavljanje Zavoda, kako u Vojvodini tako i u Hrvatskoj, intenziviralo se od rujna 2008. Prije svega radilo se o nastupima čelnih ljudi Zavoda (predsjednika Upravnog odbora Duje Runje i v. d. ravnatelja Tomislava Žigmanova) u ovdašnjim medijima (Hrvatska riječ, Radio Subotica itd.). Također, započeti su i poslovi na osmišljavanju i pripremi izrade internetskih stranica Zavoda, radi čega je ostvarena suradnja s Hrvatskim akademskim društvom iz Subotice i projektom Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca kako bi se jedan dio sadržaja koji se odnosi na kulturne udruge i znamenite pojedince ustupio potrebama internetskih stranica. Osim toga, naručeni su i posebni tekstovi od pojedinih autora (npr. Mario Bara, Dominik Deman) za iste potrebe. Koncem godine napravljen je plan predstavljanja Zavoda hrvatskim udrugama kulture koje djeluju na području Vojvodine, koji će biti realiziran početkom 2009. godine.

Jedna od neposrednih posljedica aktivnosti na planu javnog promoviranja Zavoda jesu i razgovori o programskoj suradnji s hrvatskim kulturnim institucijama i organizacijama te dogovori o realizaciji programskih aktivnosti s pojedinim kulturnim stvarateljima i znanstvenicima. To znači da su se vodili razgovori i dogovori glede osmišljavanja i izrade strategija i planova za pojedina znanstvena istraživanja u području društvenih i humanističkih znanosti (dr. sci. Robert Skenderović, dr. sci. Zlatko Šram, dr. sci. Petar Vuković, dr. sci. Milana Černelić, dr. sci. Ljiljana Kolenić), zatim pristupa Zavoda u radu na kodifikaciji i organiziranju arhivske građe kako u Zavodu tako i u postojećim arhivama (Stevan Mačković) te početak izrade bibliografija (dr. sci. Vinko Brešić).

U tom smislu, učinjeni su prvi koraci na planu uspostavljanja budućeg arhiva hrvatske zajednice i sačinjen je plan prikupljanja javnih dokumenata i drugih materijala hrvatskih udruga, koje će Zavod početi prikupljati. Također, pristupilo se i kreiranju aktivnosti na institucionalizaciji, organizacijskom ustrojavanju, koordiniranju i povezivanju akademske likovne i glazbene umjetnosti u hrvatskoj zajednici s ciljem da se prirede izložbe i koncerti. U ovim aktivnostima sudjelovali su prof. Olga Šram, akademska slikarica Jasmina Vidaković, akademski slikar i grafičar Spartak Dulić te prof. glazbe Đuro Rajković.

Prvi siječnja 2009. – početak rada u punom kapacitetu

Spomenute aktivnosti intenzivirane su u posljednjem mjesecu 2008., budući da se tek onda stvaraju glavne pretpostavke za njihovo odvijanje – visoko uređen i opremljen prostor te smanjivanje obveza osoba koje su, do tada volonterski, angažirane na poslovima osiguravanja svih ključnih pretpostavki i ustrojavanja rada Zavoda. Konkretno govoreći, do konca 2008. ušlo se u realizaciju sljedećih samostalnih projekata: izdavanja dijalektološkog djela Zaboravljeni rječnik – govor golubinačkog kraja Ilije Žarkovića; izdavanje Godišnjaka za znanstvena istraživanja; priređivanje likovne izložbe Jasmine Vidaković u prostoru Zavoda; likovna izložba mladih akademskih umjetnika; serijal orguljaških koncerata sa skladbama hrvatskih autora iz Vojvodine (Albe Vidaković, Stanislav Preprek); prva radionica kreativnog pisanja; osmišljena je i razrađena pomoć Zavoda za udruge u lektoriranju i pripremi njihovih javnih dokumenata, pozivnica i drugih sadržaja.

Na koncu ovoga prikaza povijesti osnutka Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata istaknut ćemo kako na realizaciji svih opisanih poslova – formalno-pravnog konstituiranja, uređenja i opremanja prostora te prvih programskih aktivnosti – do 1. siječnja 2009. nitko nije bio profesionalno radno uposlen. Stoga i rad u punom kapacitetu Zavoda upravo i računamo s tim datumom, a njega su počeli ostvarivati (pokojna) Ljiljana Dulić Mészáros administrativno-poslovna tajnica, Katarina Čeliković menadžerica kulturnih aktivnosti i autor ovog feljtona – Tomislav Žigmanov, kao ravnatelj.

Kreiranje prepoznatljivog vizualnog identiteta

Aktivnosti glede kreiranja vizualnog identiteta Zavoda počele su krajem rujna, kada se stupilo u razgovore s akademskim slikarom i grafičarom Spartakom Dulićem, koji je odabran da uradi vizualni identitet. Zatraženo je od njega da budući logo Zavoda bude jednostavan, aplikativan, nacionalno i regionalno prepoznatljiv te vizualno prijemčiv. Prijedlog logotipa Zavoda usvojen je na III. sjednici UO 4. studenoga 2008.

U osnovi znaka Zavoda je kvadrat crvene boje (nacionalni simbol i boja Hrvatske), koji na gornjoj strani ima tri kvadratića, koji predstavljaju, s jedne strane, tri regije u kojima Hrvati u Vojvodini žive (Srijem, Banat i Bačka), a s druge strane tri temeljne duhovne discipline – filozofiju, teologiju i znanost. U unutrašnjosti kvadrata je drvo, simbol života, vitalnosti i znanja, koje ima sedam grana – sedam umjetnosti (arhitektura, ples, kiparstvo, glazba, slikarstvo, književnost i film), naslonjenih na krug – simbol cjelovitosti, a točka u sredini predstavlja mjesto oko kojeg se sve okuplja. S druge strane, središnji dio može se iščitavati i kao prikaz Sunca, koje se tumači kao izvor života. Prazan prostor na donjoj crti kvadrata predstavlja bitnu značajku svake kulture – otvorenost i raspoloživost za dijalog s drugima radi vlastitoga oplemenjivanja.

Na temelju rješenja logotipa pristupilo se kreiranju i izradi cijeloga niza različitih promidžbenih materijala, koji su se dijelili pojedinim ciljnim grupama u različitim prigodama. Cilj ovih osmišljenih PR aktivnosti bio je promocija Zavoda kao nove institucije, te zadobivanje i zauzimanje vlastitoga mjesta kako u javnosti tako i kod partnera (tijela državne uprave, javne ustanove, hrvatske institucije i organizacije, pojedinci). Za te potrebe izrađene su koncem 2008. božićno-novogodišnje čestitke, rokovnici, kemijske olovke i vrećice s logotipom Zavoda, propagandni letak, memorandum, ploče, fascikle, posjetnica, čestitke u tjedniku Hrvatska riječ, te pozivnice za službeno otvorenje prostorija i početak rada Zavoda 23. siječnja 2009.

 Tomislav Žigmanov

Najave i kalendar

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • Predstavljanje knjige „Tragovi trajanja“ o Hrvatskom groblju u Boki
  • Izložba slika s umjetničke kolonije Stipan Šabić 2023.
  • Smotra dječjih pjevača i zborova
  • 19. Međunarodni okrugli stol Urbani Šokci – I. dan - Osijek
  • 19. Međunarodni okrugli stol Urbani Šokci – II. dan - Pečuh
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima