Prof. dr. sc. Sanja Vulić, jezikoslovka, dijalektologinja i filologinja, redovita profesorica na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu - intervju

Objavljeno: 17.11.2023. Pregleda: 56

Prof. dr. sc. Sanja Vulić hrvatska je jezikoslovka, dijalektologinja i filologinja te redovita profesorica na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Predaje veći broj predmeta na svim studijskim razinama studija kroatologije te na studiju demografije i iseljeništva. Voditeljica je Ljetne škole hrvatskoga jezika i kulture za nastavnike i studente hrvatskoga jezika iz dijaspore, osmislila je Zimsku školu za nastavnike hrvatskoga jezika iz dijaspore koja se održava u Mađarskoj, te je voditeljica projekta Suradnja s hrvatskim autohtonim zajednicama u dijaspori.
Autorica je ili suautorica 17 knjiga. Objavila je oko 250 znanstvenih članaka, više od 300 stručnih članaka te oko 560 kraćih tekstova popularno-znanstvenoga karaktera. Dobitnica je Nagrade Fakulteta hrvatskih studija i Nagrade Grada Zagreba.
Više od trećine njezine znanstvene i znanstveno-nastavne aktivnosti odnosi se na Hrvate izvan Hrvatske. Tako se već dva desetljeća stručno bavi i Hrvatima u Vojvodini, odnosno Srbiji, za što joj je nedavno uručena nagrada Balint Vujkov Dida za životno djelo na području književnosti i jezika koju dodjeluje Organizacijski odbor Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova u Subotici.
Kako stoji u obrazloženju ove nagrade, prof. Vulić sudjelovala je ili pomagala na različite načine istraživanje, očuvanje, promociju i zaštitu hrvatskoga jezika i njegovih dijalektoloških posebnosti.
Kako se dodaje, od 2003. sudjeluje na znanstvenom skupu u sklopu Dana Balinta Vujkova u Subotici. Pomagala je ovdašnjim hrvatskim institucijama, ali i pojedincima, pisala recenzije, pratila njihov rad. Njezina knjiga Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj pravi je spomenik našoj bogatoj suvremenoj književno-jezičnoj baštini. Drugi je dubok trag ostavila u sedam knjiga Izabranih djela Balinta Vujkova za koje je kao recenzentica bila od ključne važnosti, napose u tumaču manje poznatih riječi i izraza sa širokog panonskog prostora na kojem je narodnu književnu baštinu zapisivao Balint Vujkov.

Na početku razgovora kažite kako ste doživjeli nagradu Balint Vujkov Dida koja Vam je dodijeljena na ovogodišnjim Danima hrvatske knjige i riječi – Danima Balinta Vujkova u Subotici?

Nagrada me vrlo ugodno iznenadila i primila sam ju sa zahvalnošću kao priznanje za provedena brojna istraživanja i objavljene znanstvene radove i knjige, ne samo na temu bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Vojvodini i općenito u Bačkoj, nego također u svim hrvatskim manjinskim zajednicama od Italije, Austrije i Slovačke do Rumunjske, Kosova i Crne Gore, pa i Bugarske.

Kako se u obrazloženju nagrade navodi, dva desetljeća na različite načine pomažete istraživanje, očuvanje, promociju i zaštitu jezika i govora Hrvata u Srbiji. Kako vidite aktivnosti te zajednice u području kulture, očuvanja jezika/govora, književnog stvaralaštva?

Ako govorimo o novinskoj i informativnoj djelatnosti, a posebice književnoj djelatnosti, hrvatska zajednica u Vojvodini nedvojbeno prednjači ispred svih hrvatskih manjinskih zajednica. Vrlo je zapažena i ostala kulturna djelatnost na hrvatskom jeziku. Kad je pak riječ o školovanju na hrvatskom jeziku (osnovno i srednje školstvo u Vojvodini) – tu hrvatsku zajednicu čeka još puno posla. Usto bi valjalo još više ohrabrivati pripadnike zajednice da njeguju hrvatski jezik unutar svojih obitelji.

Koje biste kulturne projekte i književne autore posebno izdvojili?

Kad je riječ o kulturnim projektima, moram priznati da sam subjektivna. Moj prvi susret sa Suboticom i općenito Vojvodinom zbio se 2003. na drugim po redu Danima Balinta Vujkova. Od te sam godine često imala izlaganja na stručno-znanstvenom skupu u okviru Dana, a od 2005. do 2013. bila sam i članica organizacijskoga odbora toga skupa. Drugi kulturni projekt za koji sam izrazito emocionalno vezana su Izabrana djela Balinta Vukova, od kojih je do sada tiskano sedam iznimno bogatih svezaka. U tom projektu kao recenzentica sudjelujem od prve knjige 2017. do danas. Može se slobodno reći da je bez Katarine Čeliković kulturna djelatnost vojvođanskih Hrvata posljednjih desetljeća zaista teško zamisliva. Sjećam se i vremena kad je Milovan Miković bio urednik nakladničke djelatnosti u NIU Hrvatska riječ. Tada su tiskana mnoga vrijedna djela. Među književnicima osobito cijenim Milivoja Prćića, a u okviru dijalektne književnosti vrlo su dojmljiva djela Tomislava Žigmanova. Smatram da je na polju književnosti, i kao književnik i kao urednik, puno zaslužan Milovan Miković, a zbog složenih uvjeta u kojima su djelovali posebno mjesto pripada Lazaru Merkoviću i Vojislavu Sekelju. Rado čitam i ostale autore, npr. Mirka Kopunovića. Izvan Subotice osobito su mi drage etnografske proze Ruže Silađev iz Sonte, a sa zanimanjem sam čitala i prozna djela Vladimira Bošnjaka iz Srijema.

Česta ste sudionica stručnoga skupa u sklopu Dana Balinta Vujkova, recenzentica ste i jezična savjetnica u projektu Izabrana djela Balinta Vukova. Koliko je za protekle 22 godine, koliko spomenuta manifestacija traje, Vujkovljevo sakupljačko djelo oživljeno u javnosti te valorizirano?

Mislim da je u Hrvatskoj veliko djelo Balinta Vujkova još uvijek nedovoljno poznato, kao i napori i žrtve koje je poduzimao u nastojanjima za očuvanjem hrvatske narodne književnosti, a time i identiteta. To, naravno, nije dobro, ali je problem znatno dublji, a to je odnos prema nacionalnoj kulturnoj baštini unutar školskoga sustava u Hrvatskoj. Razina znanja koja se stječu u školi strmoglavo pada, osobito znanja iz područja humanistike. U Subotici i u Vojvodini postignut je golem pozitivni pomak kad je riječ o Vujkovljevoj baštini zahvaljujući prije svega Katarini Čeliković, Zlatku Romiću i Bernadici Ivanković. Vjerujem da u tim nastojanjima nisu jedini. Jako je bitno što su našli načina da Vujkovljeva djela približe školskoj djeci.

Unatoč multikulturalnim politikama, asimilacija, ali i tzv. vesternizacija u praksi se pokazuju kao neminovnost. U usporedbi s drugim hrvatskim manjinama, kako ovdašnji Hrvati stoje glede očuvanosti svojih govora?

Stanje mi se ne čini dobrim. Za pozornicu i nastupe puno se toga uvježbava, i to uspješno. Ali među mladima nema baš puno govornika mjesnih govora, posebice među Hrvatima Bunjevcima. To se najbolje vidi kada međusobno razgovaraju između nastupa ili kada dođu na studij u Zagreb. Ni u drugim manjinskim zajednicama uglavnom nije zavidna situacija, ali je problem lakše posvijestiti jer žive u jezičnom okruženju bitno drukčijem od svoga materinskoga govora.

Kao profesorica, kako vidite obrazovanje na hrvatskom jeziku u Vojvodini i izazove u njemu?

U Subotici nedostaje hrvatski obrazovni centar kakav je na primjer Hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i učenički dom Miroslava Krleže u Pečuhu. Tu bi se djeca mogla 15 godina u kontinuitetu obrazovati na hrvatskom jeziku, a oni iz udaljenih mjesta mogli bi tu preko tjedna i stanovati. S izborom odgojitelja, učitelja i nastavnika koji su i sami obrazovani na hrvatskom jeziku, odnosno koji zaista izvrsno, odnosno sigurno vladaju hrvatskim jezikom, izbjegla bi se zamka da se samo (i)jekavski odraz jata smatra značajkom hrvatskoga jezika, te usto još pokoja hrvatska leksička realizacija i uglavnom ništa više. A upravo to se do sada znalo događati u Vojvodini.

I Fakultet hrvatskih studija iz Zagreba, na kojem ste redovita profesorica, očitovao se 2021. povodom uvođenja tzv. bunjevačkog jezika u službenu uporabu u Subotici, ocjenjujući kako je u pitanju službeno rashrvaćenje bunjevačkih Hrvata u Srbiji...

To priopćenje u ime Fakulteta osobno sam 2021. pisala, uz punu podršku Uprave Fakulteta. Naravno da i dalje smatram da je to provjereno sredstvo za asimilaciju. S jedne je strane to politika divide et impera (podijeli pa vladaj) čime se broj pripadnika hrvatske zajednice na brz i efikasan način smanjio i ta zajednica oslabila. S druge strane, jasno je da tzv. bunjevačka nacionalna manjina, bez matične države i matičnoga naroda, nema nikakve šanse za opstanak. Ona je tek prijelazna etapa do konačnoga posrbljivanja.

Koji su, po Vašem mišljenju, najbolji načini da se očuva jezična i kulturna baština od ovakvih i sličnih slučajeva, odnosno zlouporabe u političke svrhe?

Po mom mišljenju ključna je sloga unutar hrvatske zajednice, zatomljavanje osobnoga ega i malih sitnih interesa pojedinca ili manje skupine u korist nacionalne dobrobiti. Na žalost, često nije tako.

Skrbi li matična država Hrvatska i njezine institucije dovoljno o hrvatskim manjinama kada je u pitanju područje jezika i kulture koje kao stručnjakinja pratite?

Pratim i smatram da se iz redova manjinskih zajednica često čuju nepravedna predbacivanja na račun države Hrvatske. Hrvatska svake godine izdvaja golema novčana sredstva za projekte manjinskih zajednica, osobito za Hrvate u Vojvodini, a oni je najčešće prozivaju. Usto, Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske osigurava sredstva za veliki broj učitelja hrvatskoga jezika za potrebe hrvatske nastave u inozemstvu, pa tako i u manjinskim zajednicama koje to žele.

Pitanje o jednoj zanimljivoj pojavi. Naime, u hrvatskom jezičnom prostoru postoje prakse u kojima se govori nazivaju jezicima poput Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika ili jezika gradišćanskih Hrvata (Jezik gradišćanskih Hrvatov). Kako gledate na takve pojave?

Gledam otprilike isto kao na bunjevački jezik. Podjela na dva hrvatska jezika već je jako naštetila položaju hrvatskoga jezika u Beču u kojem žive i Hrvati kao austrijska nacionalna manjina doseljena iz Gradišća i noviji doseljenici iz Hrvatske ili iz BiH. O besmislenosti nazivanja jezika prema upitno-odnosnoj zamjenici već sam više puta pisala i govorila.

Kao jezikoslovka, kako gledate na natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ, a slična je praksa odnedavno zaživjela i u slučaju srpskoga jezika (takmičenje za najlepšu novu srpsku reč)...

Jezik nije okamina, razvija se zajedno s društvom. Ako je jezik zdrav i vitalan, prirodno je da unutar sebe stvara nove riječi umjesto da pasivno posuđuje iz drugih jezika. Natječaji koje spominjete posvješćuju ljudima upravo tu potrebu za stalnim jezičnim razvojem.

Intervju vodio: Davor Bašić Palković

Najave i kalendar

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • Preprekovo proljeće 2024.
  • Predstavljanje ZKVH-a u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu
  • Uskrsni koncert u Maloj crkvi
  • Zavod u Noći muzeja otvara izložbu posvećenu Hrvatskom narodnom kazalištu u Subotici
  • XIII. Seminar bunjevačkog stvaralaštva u Tavankutu
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima