Razgovor s Nenadom Periškićem

Objavljeno: 11.03.2021. Pregleda: 3

nenad periskicNove postaje križnoga puta izrađene u duborezu od početka korizme krase župnu crkvu u Satnici kraj Valpova. Možda za ovu informaciju ne bismo niti znali da upravo spomenute postaje nije uradio rodom Monoštorac, master inženjer šumarstva Nenad Periškić. 

Zvanje je stekao na Šumarskom fakultetu u Beogradu (2019.), no danas radi izvan struke u tvrtki Tehnofilter u Belom Manastiru. Njegov rad i umijeće u izradi drveta primijetili su mnogi, a ovoga puta stigla je za njega neobična porudžbina – uraditi 14 postaja križnoga puta. 

Postaje križnoga puta u duborezu

Bilo je to novo iskustvo, zapravo izazov koji je prihvaćen. 
„Nikada do sada nisam radio ovako nešto. Istina, radio sam neke druge sakralne stvari, ali ne ovo. Kada sam se prihvatio, znao sam da to mogu uraditi, ali nisam znao hoće li to biti dobro. Bojao sam se likova u duborezu, jer tu nema ispravke. Ako pogriješiš samo malo, iskopaš dublje, sve je gotovo – propalo", priča Periškić i pojašnjava kako su postaje križnoga puta izrađene od hrasta, uz puno strpljenja i 350 sati ozbiljnog rada. 
„Prihvativši se posla, dugo sam tražio što i kako uraditi. Kako napraviti da budu jedinstvene. Na internetu sam našao nešto slično, ali izliveno od gipsa. Napravio sam skice i krenuo raditi. Na zidu u radionici izbušio sam 14 rupa, pokačio izrezane daske i krenuo redom. Jedna po jedna dobivale su svoj novi izgled. Po završetku radova sve sam prešao kemocidom (sredstvo protiv insekata, koje štiti drvo 15 godina), te sam ih lakirao", prepričava Periškić put do krajnjeg proizvoda. 
Pitali smo ga i koliko se danas cijeni duborez, imajući u vidu da je to ručni rad koji se često ne može naplatiti, na što je Periškić odgovorio: 
„Cijeni se rad i ljudi su oduševljeni, ali ga je teško naplatiti. Realna cijena ovoga rada bila bi oko 2.000 eura, međutim nisam naplatio ni blizu toga. Volio bih jednoga dana raditi i na restauraciji crkava i drugih stvari, ali da od toga mogu živjeti. Mislim da u tome ima potencijala jer nema majstora, ali to zahtijeva vlastitu tvrtku koju bih jednoga dana volio imati, ali do tada...". 
Kada je u pitanju alat za duborez, njegovi vjerni pratitelji su ručna dleta, čekić, mašta i strpljenje. No, alat treba i znati naoštriti, a budući da je diplomirao upravo na oštrenju alata za duborez, vjerujemo da je majstor i tog zanata. 

Od prirodnih materijala  

Fakultetu, kao i spomenutim postajama križnoga puta prethodilo je puno rada, školovanja i odricanja, ali kada imate brata blizanca, onda je sve nekako lakše ili bar zabavnije. 
Braća Periškić, Ivan i Nenad (1993.) su svoje djetinjstvo i školovanje proveli zajedno. Skupa su završili osnovnu školu u Monoštoru, srednju Politehničku u Subotici (2008.), te upisali Šumarski fakultet u Beogradu. Nakon osnovnih studija upisali su i master i obojica ga istoga dana i završili. Sve donedavno bili su nerazdvojni. Danas žive i rade u dvije susjedne zemlje. Ivan, kao stariji tri minute, živi u Monoštoru, te je profesor stručnih predmeta u Srednjoj građevinskoj i drvoprerađivačkoj strukovnoj školi u Apatinu. Nenad je odlučio svoje „bolje sutra" potražiti u susjedstvu, u Hrvatskoj, gdje je, osim spomenutog posla, pronašao i ljubav svog života. 
Njihova priča o radu s drvetom počinje još dok su bili djeca. Roditelji Ivica i Anica poznati su pčelari, ali njih to nije zanimalo. Oni su radije s ocem, koji je uposlen u poduzeću Vojvodinašume, išli po šumama i tražili odgovarajući materijal koji bi kasnije s puno truda i ljubavi preoblikovali u razne umjetničke predmete. 
„Kada bi tata zimi pravio košnice, bilo je komada drveta koji mu više nisu trebali. Onda smo brat i ja to sve iskoristili kako bismo nam napravili drvene igračke, mačeve, traktore... Prijatelj nam je dao ideju da napravimo sat sa žirevima, rogovima životinja, gljivama i tako smo krenuli raditi ozbiljnije. Napravili smo svaki po nekoliko komada, poklonili ih prijateljima i krenule su porudžbine. Počeli smo zarađivati ozbiljnije novce nego naši vršnjaci. Ljudima smo bili zanimljivi. Išli smo u Sombor prodavati satove, na Bodrog fest...", prisjeća se Periškić i dodaje: „Krenuli smo raditi duborez, koji je puno ozbiljniji i zahtjevniji, ali donosi i više novaca. Radili smo ih za lovačke trofeje, a onda je počelo sve i svašta. Imali smo različitih narudžbina, vitrina, komoda, satova, stolova."  
Materijalom su se opskrbljivali na razne načine, ali najviše u šumi, koju su poznavali kao vlastiti džep. Tamo su pronalazili žireve, gljive, razne plodove s drveća, zanimljive panjeve, neobično granje od kojeg su kasnije radili lampe. Što god da su radili, bilo je od prirodnih materijala, te je tako po ideji Nenada, ali u rukama Ivana, nastao i medvjed od drveta, i to u prirodnoj veličini: visok 1,7 metara, koji je bio atrakcija na Bodrog festu. Danas se medvjed nastanio pred njihovim obiteljskim domom. Atrakcija na istome mjestu (sljedeće godine) bio je i Nenadov bicikl od drveta, koji se mogao i voziti. 

Novci nisu zajednički 

Dogovor je još na početku pao da svatko radi svoje, tko je bolji više će zaraditi. Tako su se braća Periškić cijeli život natjecali tko će uraditi bolje i kvalitetnije, pa samim time i više zaraditi. To ih je potaklo i na stalno napredovanje i usavršavanje. 
„Uvijek smo se natjecali. Satove smo pravili svaki svoj, nismo se miješali jedan drugome u posao, ali ni u novčanik. Ako je bio prodan njegov sat, ja od toga nisam vidio ništa. Imali smo radionicu u podrumu, gdje smo prašili, brusili, a gore u sobi smo lakirali, lijepili i dovršavali radove, tamo je bio izložbeno-prodajni prostor. Podijelili smo se tako da je svaki imao svoja dva zida i radio je što je htio i s čim je htio. Na svim radovima su bile ispisane cijene i ako mi nismo bili doma, a mama je nešto prodala znalo se s čijeg je zida – njegovi su novci. Iz petnih žila sam se trudio da moji radovi budu bolji, a on se trudio da njegovi budu bolji i zbog toga smo napredovali toliko", prisjeća se Nenad i priča kako su indirektno jedan drugoga poticali na usavršavanje. 
Tijekom školovanja uz učenje, a na fakultetu i druženje, Periškići nisu prestajali s radom. Nezaboravne uspomene Nenad je podijelio s nama. 
„U srednjoj školi smo bili smješteni u učeničkom domu u Subotici, koji je baš tada bio renoviran i dobio novi namještaj. Naravno, brat i ja smo radili duborez i oštetili stol. Preskočit ću dio o tome kako su odgojitelji reagirali, ali na kraju su nam našli radionicu u podrumu. Tako smo mi nedjeljom navečer odlazili u Suboticu s daskama u rukama, a petkom bismo gotove proizvode nosili kući. Stalno smo nešto vukli, a putovali smo šinobusom", prisjeća se kroz smijeh Nenad. 
Ništa bolje nije bilo niti u Beogradu gdje su u stanu nastavili raditi duborez. 
„U stanu baš i nije zgodno raditi duborez, tako smo na početku imali dogovor da radimo obojica zajedno, svaki svoj rad, ali u isto vrijeme i onda pet minuta lupamo, a potom mora biti tišina zbog susjeda. Međutim... Kada bi susjedi pokucali na vrata, znali smo ih uvesti unutra i pokazati im što radimo i čime se bavimo", priča Periškić i pojašnjava kako su uvijek našli neki kompromis kako bi ipak mogli raditi ono što vole – stvarati umjetnost.  

Izvor: Hrvatska riječ (Ž. V.)

Aktivnosti Zavoda

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2022
    Najave i kalendar
  • Bunjevci bez granica
  • Izložba povodom 150. obljetnice rođenja kipara Roberta Frangeša-Mihanovića
  • Hosanafest 2022
  • Šokci i baština
  • Izložba Matkoviću u čast povodom 100. obljetnice rođenja
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima