Katoličko društvo Ivan Antunović, nekada Katolički institut Ivan Antunović, osnovali su vjernici, laici i svećenici Subotičke biskupije 1990. godine. Društvo 1997. godine mijenja ime u Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović, a od 2016. godine nosi naziv, koji je i danas aktualan. Društvo nosi ime velikog preporoditelja bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj biskupa Ivana Antunovića, a na kanonskom području uživa status vjerničkog društva, kao privatne pravne osobe s pravnom osobnošću i odobrenjem subotičkog biskupa. Iako vjerujem da mnogi znaju, valja napomenuti kako je Društvo udruga vjernika katoličke vjeroispovijesti, osnovana radi očuvanja, istraživanja i unaprjeđenja kulturne, povijesne i crkvene baštine Hrvata u Bačkoj, te promicanja kršćanskih vrijednosti u javnosti glede aktualnih pitanja i događaja u društvu. Društvo je od osnutka pa do danas vodilo pet svećenika – predsjednika: mr. Lazar Ivan Krmpotić, mons. dr. Andrija Kopilović, mons. Stjepan Beretić, vlč. dr. Ivica Ivanković Radak i sada je na čelu Društva vlč. Josip Štefković, s kojim smo razgovarali.

Kako ste ovo Društvo gledali ranije kao svećenik, a kakvim ga danas doživljavate kada ste na njegovom čelu?

Nikada nisam imao želje biti članom nekoga društva, KUD-a ili čega drugog, osim Katoličkog društva Ivan Antunovića. Mislim da za nas svećenike nema niti potrebe za drugim. Tako sam sebe uvijek vidio u ovom Društvu, jer smatram da je korisno i ima smisao postojanja. Kako sam bio pomalo udaljen iz Subotice, prvobitno zbog studija, a potom zbog župničkih i kapelanski službi, nisam dolazio gotovo 20 godina na Dužijancu ili neke druge veće događaje naše zajednice. Kada sam izabran za predsjednika Društva, bilo mi je teško sve ispratiti, pohvatati sve konce, upoznati ljude koje sam možda nekada i znao. Tako mogu reći da je bilo izazovno preuzeti ovo Društvo, i po pitanju ljudi, članstva, ali i financija, administracije. Mislim da smo se sada već snašli i Društvo nema problema oko funkcioniranja.

Tko su članovi? Koliko su ljudi danas spremni pomoći i raditi, a za uzvrat ne tražiti novac?

Naše Društvo se bazira na volonterskom radu. Primjerice, kada radimo Subotičku Danicu, koja ima oko 50 suradnika, jedina im je plaća autorski primjerak iste. Drugo je sve njihov doprinos i na tome im hvala. Društvo ukupno ima oko 80 članova, a imamo i zahtjeve za novim članstvom. Možda se kod nas dodatno komplicira priča, jer je veliki broj članova već učlanjen u neka druga društva i onda se preplićemo, ali smo očito još uvijek interesantni. To su uglavnom ljudi koje zanima i Katolička Crkva, ali i kultura, povijest i duhovnost Hrvata u Bačkoj. Odazivaju se ljudi na pozive, javljaju se oni koji žele surađivati ili imaju neke rukopise, koji su za nas interesantni. Društvo je šaroliko, ima i članove u ozbiljnijim godinama, ali mislim da još uvijek imamo dovoljno aktivnih članova koji mogu iznijeti sve ono što se organizira.

Imate redovita godišnja događanja, poput Dana biskupa Ivana Antunovića, Prela sićanja, Književne večeri uoči Dužijance, kada je ujedno i Dan Društva, a tu je i Zlatna harfa, Izložba božićnjaka, te u suradnji s drugima izložba S božjom pomoći, Lira naiva... Zapravo, sva ova događanja su poveznica vjere i identiteta, ali i kulture općenito. Možemo li reći da to najbolje opisuje Društvo?

Tako je. Dodao bih samo da u našu redovitu djelatnost spada i Katolički list Zvonik i zbor Collegium musicum catholicum koji je unutarnjim aktom uređen, pa je dio Društva. Kako ste rekli, Društvo objedinjuje kulturu, duhovnost, povijest i pojedince koji se oko toga zalažu. Valja spomenuti kako je Subotička Danica stara 140 godina, Zvonik 30 godina, zbor ima tradiciju, pa i Dani biskupa Antunovića se održavaju od 1988., tako možemo reći da sva događanja imaju svoj kontinuitet. Uz to, čuva se i naša kultura, identitet, ali i stari spisi, rukopisi, sve ono što smo naslijedili.

Spomenuli ste da je u nakladi Društva Katolički list Zvonik, kalendar Subotička Danica, a dodat ću i gotovo 120 naslova. Sve to svjedoči o usmjerenosti Društva k nakladništvu i promoviranju pisane riječi. Koliko su ljudi zainteresirani za ova izdanja, kako ljudi koji rade na njima tako i čitatelji?

Uvijek se iznenadim da se ljudi još interesiraju. Subotička Danica se i danas dobro prodaje, e sad je li to tradicija kupiti je ili se i čita, to stvarno ne mogu reći. Postoji interes za knjigama. Molitvenik Slava Božja je možda i najbolji primjer jer je u proteklih 20 godina prodano 5.000 primjeraka i sada smo ga ponovno tiskali u nakladi od 3.000. U današnjim našim prilikama, naklada od 3.000 nije malo, ali ima zainteresiranosti, te nije uzaludno tiskano. Spomenuo sam da Danica izlazi već 140 godina, a još uvijek ima ljudi koji žele pisati za nju, ali je isto tako i čitati. Stoga je naša obveza i zadaća sačuvati taj kontinuitet. Također, tu su i razni naslovi knjiga i knjižica, nešto samostalno, nešto u suizdavaštvu s drugima koji još uvijek imaju svoje čitatelje. Rado dajemo priliku manjim mjestima, poput Vajske, Plavne, Čonoplje... koji nemaju sami kapaciteta za nakladništvo, da mogu nešto objaviti, sačuvati od zaborava. Činjenica je da nama nije interes ekonomska dobit, ali na kraju jedno s drugim imaju smisao.

Proteklog petka je u organizaciji Društva otvorena 28. Izložba božićnjaka, koja je privukla brojnu publiku, ali i sudionike. Rekla bih da je nekako ponovno došlo u „modu“ praviti božićnjak. Kako Vi gledate na to, je li se time, osim čuvanja prošlosti, gradi i budućnost, budući da su u ovaj projekt uključena i djeca hrvatskih odjela?

Ta tradicija nam pokazuje tko smo mi. Neki tumače da su razni običaji nastali iz poganskog okruženja i pretkršćanskog vremena, a ja pak mislim da su naši običaji i tradicija najviše vezani uz Crkvu i katoličku vjeru. Vidim da se to čuva. Interesantno je kako su naši ljudi imali smisla za umjetnost. Makar i naivu. Tu je slamarstvo, ali i božićnjaci. Sada je jedan od mota Hrvatskog nacionalnog vijeća Rasti gdje si posijan, a naši stari su baš to imali. Stvarali su umjetnost od onoga što su imali. Od slame i od brašna, odnosno tijesta. Pravili su figurice, ukrase, krune... Vidimo da neka kruna od slame opstaje i stotinu godina, što svjedoči da ta slama i nije tako nestalni materijal. Unatoč teškim fizičkim poslovima, ljudi su imali smisla za umjetnost i duhovnost; nisu samo trčali za tim da postignu više nego su imali i potrebu za stvaranjem, za čuvanjem svoga. Bili su ponosni, znali su se lijepo i obući, zato danas imamo i lijepu nošnju. Božićnjak, svečani božićni kruh, središnji je ukras blagdanskog stola bunjevačkih Hrvata. Njegovo je značenje bilo veće u ona stara vremena kada su ljudi živjeli na salašima. Nisu svi mogli u crkvu da tamo vide jaslice. Imali su prave jaslice na svome stolu. Jaslice u kruhu! To je ta inkulturacija. Crkva je, da kažem slikovito, pustila korijenje i narod je sebe tu donio i sve ono što je imao je prikazao Bogu. Čovjek je taj koji to prinosi i koji je najbliže biće Bogu. Naši stari su sve ono što su imali, što su posjedovali, a često i ono što su željeli imati, prikazali upravo na svojim božićnjacima. Osobito mi je drago jer su u izradu božićnjaka uključena i djeca u nastavi na hrvatskom, bilo da su iz osnovne, srednje škole ili vrtića, i to je jedini put budućnosti.

Društvo svake godine dodjeljuje i nagradu zaslužnom pojedincu, zaslužnoj udruzi i brojnoj obitelji. Tko predlaže i tko donosi odluke?

Uvijek kažem da imamo i mi svojih članova koji zaslužuju dobiti nagradu, ali se držimo reda da ne možemo svoje nagraditi. Gledamo da je to netko iz zajednice, netko tko je to zaista zaslužio, a kandidate, odnosno pojedince, udruge, obitelji, predlažu članovi vijeća, ili pak netko izvana, ali se na vijeću o tome odlučuje, odnosno glasuje. Gledamo i ako je moguće da ne bude isti krug ljudi, da svi imaju pravednu priliku. Kako Društvo ne raspolaže nekim velim financijskim resursima, za nas je to prilično izazovno osigurati nagrade i pripremiti ih, ali kako to već dugo postoji nama je drago da možemo naše ljude pohvaliti i nagraditi.

Uz nakladnički, imate još četiri odjela. Koja je njihova specifičnost i tko njima koordinira?

Kada biramo pročelnika, gledamo da ljudi imaju afinitete za to i ono najvažnije tko se toga može prihvatiti. Tako je pročelnica Etnološkog odjela Blaško Rajić Jelena Piuković, pročelnica Bunjevačko- šokačke knjižnice Tatjana Pelhe, pročelnik Arhivarskog odjela vlč. Dražen Skenderović, pročelnica Odjela za znanost, književnost i umjetnost Josip Andrić je Klara Dulić Ševčić, a pročelnik Nakladničkog odjela Ivan Evetović vlč. Tomislav Vojnić Mijatov. Svaki odjel ima svoje određeno polje djelovanja, a svi oni skupa čine ovo Društvo aktivnim.

Danas se gotova sva društva financiraju iz projekata. Je li i kod Vas takva situacija?

Da, tako je. Imali smo jedan prekogranični projekt, ali sve ostalo je puno manje i skromnije. Najveći izdatak nam je tiskanje Zvonika – jedanaest brojeva godišnje. To pokrivamo zahvaljujući sredstvima dobivenim na natječajima, Grada Subotice, Pokrajinskog tajništva za obrazovanje ili kulture, te preko biskupije, Ministarstva pravde Srbije, Hrvatske biskupske konferencije koji dosta pokrivaju tiskanje, kao i Hrvatski Caritas... To su uglavnom naši financijeri. Dakle, pišemo i pravdamo projekte, a iako su financije manje, papirologija oko pravdanja je ista. Društvo je, i kad nije bilo natječaja, tiskalo određene stvari i radilo. Kako su oni to sve održali svih ovih godina, zaista ne znam odgovoriti, ali ako su tada uspjeli onda možemo biti sigurni da će Društvo i dalje opstati.

Župnik ste u župi sv. Križa u Somboru, s pripadajućom župom sv. Nikole Tavelića, a Vaša prethodna služba bila je u Baču. U tom periodu, ali i danas radite na digitalizaciji Bunjevačko-šokačkih novina, ali i druge zaostavštine koja je vlasništvo Društva. Koje sve pisano blago čuvate i je li ono dostupno ljudima?

Posljednjih godinu dana intenzivirali smo proces postupka digitalizacije. Iako knjižnicu imamo u fizičkom obliku, nemamo knjižničara, niti se sva zbirka čuva na istom mjestu. U knjižnicama kao što je subotička, ali i u Zagrebu, Baji ili u Novom Sada Matica srpska nema kompleta koji mi imamo. Svi imaju nešto, a nitko sve. Pokušavamo prikupiti stara izdanja. Prikupili smo djela Ivana Antunovića, počevši od rukopisa, od 1842., pa nadalje. Nešto je na latinskom, mađarskom i hrvatskom jeziku. Njegovih neobjavljenih rukopisa Društvo ima nekoliko. Trenutačno posjedujemo oko 50.000 skeniranih stranica koje se mogu pretraživati. Kada se to postavi na internet, onda će biti dostupno svima i bit će lako tražiti. Bunjevačko-šokačke novine i Bunjevačko-šokačku vilu imamo kompletno izdanje, Neven od 1884., dakle od prvog broja pa do 1914., zatim djela Ivana Antunovića, a da sve upotpunimo nedostaje nam još jedna knjiga. Imamo knjige i izdanja koji više ne postoje nigdje ili nisu katalogizirani. Problem je često kako doći do svega jer je svaka knjiga specifična, pa sada imamo plan formiranja digitalne knjižnice, i tamo će sve biti na jednom mjestu. Za početak, bit će sređeno oko 30.000 stranica, jer za toliko imamo financijske mogućnosti, a ono ostalo će biti polako dodano. To će biti dio velikog sustava (Metelgrad) koji postoji u Hrvatskoj, tako da nije naše samostalno. Na toj platformi će se sve moći pronaći u svega nekoliko sekundi. To će zapravo biti dostupno cijelom svijetu. Digitalizaciju uglavnom radim sam, ali imao sam i nekoliko pomagača. Nekadašnji župnik sv. Roka Ivan Kujundžić kada je skupljao knjige i otvorio knjižnicu 1946. godine, nije imao skenere ali je imao suradnice koje su pojedine knjige prepisivale, bilo rukom ili pisaćim strojem. Tada su tako stvari čuvane, a danas koristimo suvremenu tehnologiju za to. Imamo puno knjiga koje su ljudi ostavljali Društvu, poput Jakova Kopilovića i Bele Gabrića, koji su prikupljali knjige, a onda darovali Društvu. Dio toga se čuva u Hrvatskoj čitaonici, u Biskupiji i u župi sv. Roka gdje je glavno sjedište knjižnice. Tako imamo oko 8.000 knjiga viška koje ćemo rado darovati ljudima koji to žele uzeti. Imamo popis naslova, pa se ljudi mogu javiti. Jasno, to su novije knjige i nemaju veliku vrijednost, ali ako nekome treba rado ćemo darovati. Svakako planiramo i našu knjižnicu urediti, ali kad za to dođe vrijeme i mogućnosti dozvole.

Radeći na tome, imali ste i uvid u materijal. Koliko je ono aktualno danas u smislu poruka?

Sve je isto kao i nekada, samo su glumci drugi. Sada ćemo u Danici objaviti priču iz prvog Nevena iz 1842. godine, a to kad se pročita je kao pisano za danas. Ima interesantnog štiva, pa kako se u narodu kaže „pametni se na tuđim greškama školuju“. E, kada bismo mi to znali iskoristiti, onda bi to dobro bilo.

Koliko je danas aktivnih vjernika u Somboru? Osim spomenute župe, Vi ste i dekan Somborskog dekanata, pa kakve su brojke na ovom području?

Teško je o brojkama govoriti, jer u Gradu nemamo neku evidenciju. Nema puno blagoslova kuća, nema puno ljudi, odnosno veliki broj nema obiteljske knjižice, i mi zapravo ne znamo točno brojno stanje. Pojave se ljudi kad je smrtni slučaj ili kad je vjenčanje ili krštenje možda, tako vidimo da ima naroda, ali u nekim postotcima ne stojimo sjajno. Gori smo od europskog prosjeka. U Somboru župljana koji idu nedjeljom na misu i prakticiraju svoju vjeru je svega od 3 do 5 posto. Ono što nije sjajno je da je sve manje djece, a sve je starija populacija. Vidimo svaki dan puno sprovoda. No, imamo i dobrih primjera. Svaki dan imamo tko da čita, pjeva, moli krunicu prije mise... Primjerice, kod nas je na zornicama oko 20 ljudi, dok je u Čonoplji, koja je mala župa, tridesetak ljudi na zornicama. Ima i djece pa se organiziraju predstave za Materice, Oce, Božić... Nije da nas nema, ali su postotci mali. Moram spomenuti kako na salašima na Bezdanskom putu, u crkvi sv. Nikole za Božić bude slama od vrata do oltara, pa je dječici to interesantno, i darove pripremimo pa se raduju unaprijed.

Nedavno je upravo ispred te crkve sv. Nikole Tavelića podignut veliki željezni križ koji ste izradili sa župljanima. Ovaj križ bio je planiran još u prošlom stoljeću, no tek je sada došao na planirano mjesto. Blagoslovio ga je Vaš rođeni brat biskup Zrenjaninske biskupije mons. Mirko Štefković. Kako je došlo do realizacije i postavke dugo očekivanog križa?

Pronašao sam projekt koji postoji više od 50 godina. Budući da crkva nije imala nikakvo vanjsko obilježje, župljani su se zainteresirali da se to odradi, pa smo zajedničkim snagama to i postigli. Korpus je donesen iz Zagreba i visok je 180 cm. To je kamen epoksidne smole, otporan je na vremenske uvjete i izgleda kao boja staroga zlata. Nema većeg Isusa, a onda niti ljepšega križa. Sam križ je 7,5 metara visine iznad zemlje, a ima i ukupan dio. To je specifična župa. Župljani su sami napravili crkvu za pola godine, darovali su pola jutra zemlje, radili, tako da je crkva od Petrova do sv. Nikole Tavelića već bila u upotrebi. Ljudi su se sami brinuli o crkvi 50 godina, bez donacija, podrške, političara... Logično je da i sada pokažemo da smo župljani koji se brinu za svoju crkvu, koja je sagrađena 1971. godine.

Budući da smo u došašću, koje je vrijeme pripreme za Božić, koja je Vaša poruka našim čitateljima?

Svi kad dolaze Božić i advent sjete se običaja, ali kad vidimo da ti naši kršćanski običaji imaju tradiciju, onda vidimo tko smo i što bismo trebali biti i danas. Da na tim temeljima trebamo planirati i budućnost. Naši preci su u običaje i tradiciju utkali vjeru, a to onda znači nešto više od samog običaja. Treba ići u dubinu, ispitivati i upoznati ono što smo naslijedili. Za blagdane pristupiti sakramentima, i to proslaviti. Kao što smo čuli na izložbi božićnjaka, u današnje vrijeme kad je individualizam naglašen, poruke zajedništva su nam jako bitne, jer ne možemo se samostalno spašavati. Crkva je tu kao zajednica nesavršenih ljudi koji žele napredovati i jedni druge poticati, pomagati... Samo tako možemo ići naprijed i radovati se Božiću.

Izvor: Hrvatska riječ (Ž.V.)