U srijedu, 15. siječnja 2020. godine u Novom Sadu je preminuo književnik i enciklopedist Tomislav Ketig, dobitnik nagrade „Balint Vujkov – Dida“ koju mu je dodijelila Hrvatska čitaonica 2014. godine. Sprovod je bio jučer, 16. siječnja u 13 sati na Uspenskom groblju u Novom Sadu.
Duboko suosjećamo s obitelji i izražavamo ponos na velikana knjige, znanosti koji je obogatio hrvatsku zajednicu u Srbiji ali i društvo u kojem je stvarao!
Tomislav Ketig, književnik i enciklopedist, rođen je u Novoj Gradiški 17. rujna 1932. godine. Očevi preci doselili su se u XVIII. st. iz mjesta Kettig kraj Koblenza (Njemačka) u Varaždin. Odatle se njegov djed dr. Ferdinand Kettig preselio u Vukovar, gdje je bio odvjetnik i javni bilježnik, a otac mu je bio gimnazijski profesor. Godine djetinjstva (od 1941. do 1946.), koje će ostaviti važan trag u sjećanju, a ratne i prve poratne godine, proveo je u banatskom gradu Beloj Crkvi, odakle potječe obitelj njegove majke. Za taj su grad njega i njegove roditelje vezivala čvrsta prijateljstva s brojnim starosjedilačkim srpskim i njemačkim obiteljima. Piše i objavljuje jednako na hrvatskom i srpskom jeziku, štujući oba svoja podrijetla – po ocu hrvatski i po majci vojvođanski srpski.
Iz Bele Crkve seli se u Novi Sad, gdje je maturirao u gimnaziji „Jovan Jovanović Zmaj“. Od 1951. do 1959. studirao je i apsolvirao na Medicinskom fakultetu u Beogradu, ali je prevagnuo njegov interes za literaturu – diplomirao je 1973. jugoslavenske književnosti i južnoslavenske jezike na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Od 1960. do 1965. bio je urednik, poslije i glavni urednik u novosadskoj Izdavačkoj kući „Progres“, a zatim glavni urednik te direktor sektora izdanja na srpskohrvatskom jeziku u Novinsko-izdavačkom poduzeću „Forum“ u Novom Sadu. Od 1976. stručni je tajnik, a od 1979. glavni urednik Redakcije Enciklopedije Jugoslavije za Vojvodinu pri Jugoslavenskom leksikografskom zavodu (danas Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“) iz Zagreba. Na toj dužnosti ostaje do umirovljenja 1992. Potom je glavni urednik Enciklopedije Vojvodine u izdanju Vojvođanske akademije znanosti i umjetnosti.
Književnu karijeru počeo je objavljujući prve pjesme 1951. Piše i pripovijetke, romane, drame, eseje, studije i monografije iz kulture i povijesti te književne kritike. Objavljuje u vojvođanskoj periodici – Almanah mladih, Četrdesetpeta paralela, Dnevnik, Polja (čiji je suurednik 1960.-1963.), Nedeljne novine, Letopis Matice srpske; zatim u beogradskim časopisima Mlada kultura, Književne novine, Delo, Jež, Borba; također u hrvatskoj periodici: Forum, Polet, Telegram, Oko, Slobodna Dalmacija, Odjek, Republika, Radovi Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“, Kolo i Književna Rijeka. U novije vrijeme surađuje i u hrvatskoj književnoj periodici u Vojvodini Klasje naših ravni.
Objavio je knjige pjesama: Prometej u povratku (1962.), Amanet (1981. – nagrada „Stražilovo“) i Poeme i balade (2002.); knjigu eseja Sanjari i fotografi zore (o surrealizmu, 1975.); romane Slepi putnici (1972. – nagrada Društva književnika Vojvodine za roman), Lude godine (1973.), Velebitski orao (2007.), Rakova djeca (2007.) te dvotomni Duga senka svitanja (2007. – njemački prijevod objavljen u Münchenu 2011., iste godine dobiva glavnu nagradu za književnost Vlade pokrajine Baden-Württemberg). Objavio je i knjigu drama Pomračenja (1969.). Izvođene su mu kazališne, televizijske i radijske drame Vozačev nokturno, Astronauti, Ružičasta noć (Narodno kazalište, Subotica, 1964.), U cara Trajana kozje uši, Rekorder i aligator, Poslednji dani Sirakuze, Kulosfera, Život teče dalje, Lud kamen na granici i Ulje na vatru.
U pjesničkim zbirkama, kako se ističe u natuknici o Tomislavu Ketigu u Hrvatskom biografskom leksikonu, „teži univerzalnosti i strukturnomu višeglasju, odnosno dramskoj napetosti kao stalnoj značajki svojega književnoga stvaralaštva“. Romani mu imaju snažnu povijesnu utemeljenost, a traganje za identitetom njihov je noseći motiv, te su stoga autobiografski sadržaji česte sastavnice narativa. U dramskim tekstovima „prošlost i suvremenost najčešće tematizira skokovitom dramatizacijom, živim dijalogom punim obrata, asocijativno i duhovito“, kako stoji u Hrvatskoj književnoj enciklopediji.
Uz više od 100 enciklopedijskih članaka objavio je u Enciklopediji Jugoslavije (Zagreb, 1989.) kulturno-povijesne makropedijske odrednice „Jugoslavija – Kultura 1918. – 1988.“ i „Jugoslavija – Nauka 1918. – 1988.“.
Sastavio je antologiju Pesnici Vojvodine te bio supriređivač antologije Jugoslavensko pjesništvo NOB i revolucije (Zagreb, 1983.). Prevodio je s engleskog prozu (R. A. Poe, J. London, E. Hemingway, F. Scott Fitzgerald, D. Thomas, A. Panshia) i pjesme (J. Symons). Prevođen je na njemački, madžarski, talijanski, nizozemski, francuski, makedonski, slovenski, albanski, slovački, rusinski, ruski i švedski. Potpisivao se pseudonimima Panonius i Miloš Stević.
Bio je tajnik (1969.-1971.) i predsjednik (1971.-1975.) Društva književnika Vojvodine, dopredsjednik i v. d. predsjednika Saveza književnika Jugoslavije (1975.-1978.). Bio je člane Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva pisaca te Međunarodnoga PEN-a. Za uspjehe u međunarodnoj književnoj suradnji dobio je Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim zracima. Dobitnik je i Listopadske nagrade Novog Sada 2002. i Nagrade za životno djelo Društva književnika Vojvodine 2009. Dobitnik je i nagrade za životno djelo na području književnosti „Balint Vujkov – Dida“ koju dodjeljuje Hrvatska čitaonica, odnosno Organizacijski odbor istoimene najveće književne manifestacije Hrvata u Srbiji, 2014. godine. /prema: T. Žigmanov, Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, sv. 12 (2013), str. 149-151/
