U nedjelju, 12. lipnja 2022. godine, navršilo se 75 godina od smrti kulturnog djelatnika i učitelja Ivana Malagurskog Tanara (1895. – 1947.) iz Subotice. Rođen je 18. veljače 1895. u uglednoj porodici Malagurski Ćurčić, koja je dala više istaknutih osoba. Otac mu je bio Franjo, a mati Marija, r. Đukić.
Njegov djed Ico bio je jedan od najagilnijih narodnih prvaka. Na njegovu inicijativu na adresu mađarskog ministra prosvjete Julija Vlašića (Gyula Wlassics) poslana je 1896. peticija za uvođenje (ili bolje rečeno vraćanje) hrvatskog jezika u subotičke škole i općinske urede. Potpisali su je mnoge hrvatske gazde u Subotici, pa čak i one koje se nisu baš slagale sa zahtjevima i nazorima inicijatora (npr. Pajo Lipozenčić). Ico je umro 1905. u 59. godini života, ali vjerojatno ne prije nego je prenio na svog unuka Ivana ljubav prema rodu i požrtvovanost za ideale.
Strika Babijan i sestra Mara
Ico Malagurski je pored sina Franje (Ivanovog oca), imao i Jošku i Babijana. Joška je bio otac čuvene književnice Mare Malagurski, udane kasnije Đorđević. Babijan nije imao djece, ali je imao nemalu odgovornu paternalnu ulogu sređivanja odnosa unutar obitelji, koja se između dva svjetska rata polarizirala u političkom, ideološkom i nacionalnom smislu. Mladi Ivan odrastao je u obitelji čije su neke prakse i ideje bile presedan u povijesti Hrvata Subotice. Joškina kći Mara školovala se u Đakovu, gdje se nacionalno izgradila. Tajnik đakovačkog biskupa Strossmayera Mirko Cepelić bio je rado viđen gost u domu Ćurčićevih.
Ratne godine
Zadojen humanitarnim idejama prosvjećivanja naroda, Ivan je upisao učiteljsku školu u Baji. Međutim, Prvi svjetski rat ga je, poput brojnih perspektivnih mladića, odveo na frontu, gdje je prijetila pogibelj. Srećom, ratne godine izdržao je stoički, čvrsto siguran u pobjedu njegovih kršćanskih ideala o boljem mjestu za život i podizanje obitelji. Želje su mu se na kratko ostvarile. Poslije prevrata u Subotici i uključenja Bačke u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, u čemu je sudjelovao u prvom redu zajedno sa svojim stričevima Babijanom, Albom i sestrom po stricu Marom, Malagurski se skrasio i posvetio obiteljskom životu i učiteljskom pozivu. Položio je ispite na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu 1922. Dugo godina je bio učitelj u Građanskoj školi.
Mobing i otpuštanje
Međutim, njegov idiličan kršćanski život nije potrajao zadugo. Zbog njegovog agilnog sudjelovanja u radu mnogih hrvatskih društava (u Hrvatskom pjevačkom društvu Neven i Športskom društvu Bačka) i humanitarnim akcijama (oko podizanja Hrvatskog prosvjetnog doma, osnivanja subotičke podružnice Napretka), trpio je pritiske, napose mobing. Poslije zavođenja Šestosiječanjske diktature, premješten je listopada 1929. u Užice, a ožujka 1930. je bio primoran dati ostavku na svoje članstvo u Nevenu. Na koncu je ipak otpušten iz Građanske škole. Navodno, zato što kao predsjednik HPD-a Neven nije htio prisustvovati jednoj srpskoj proslavi.
Povratak u prosvjetu
Radi prehrane svoje obitelji morao je prijeći u privatnu službu, gdje je radio u odvjetničkom uredu svojeg strica Babijana Malagurskog, pa kao blagajnik Gradskog kina (smještenog u zgradi Gradskog kazališta) i konačno kao činovnik podružnice Merkura. Čak ni gubitak posla i egzistencijalne nevolje nisu ugušile njegovu kršćansku ljubav i skrbništvo za rod. Godine 1934. vodio je HPD Neven na izvor rijeke Bune, gdje je prisustvovao otkrivanju ploče bačkih Hrvata-Bunjevaca. U prosvjetnu službu je vraćen 1939., u svojstvu školskog referenta Kotarskog načelstva. Međutim, nisu mu bile priznate godine rada u privatnoj službi. Čak su i neumoljivi vlastodršci shvatili koliko je besmisleno tretirati bez ikakvog poštovanja osobu koja je zaslužna za izgradnju Jugoslavije. Subotički novinar Joso Šokčić pripisivao je naivno sebi okolnost što je Tanar napokon dobio državnu službu.
Imenovanje za tajnika-referenta za prosvjetu pri Kotarskom načelstvu u Subotici donekle je olakšalo materijalni položaj Ivana Malagurskog. Neven i Naše slovo (oba prorežimska lista) pozdravili su ovu odluku vlasti. Međutim, općenito gledano, to je bila slaba utjeha za nepravde koje su doživjeli, kako Tanar tako i njegovi sunarodnjaci počevši od 1920-ih. Naime, proces marginalizacije Hrvata u Subotici počeo je onoga trenutka kada su na Vojvodinu prošireni prosvjetni i drugi zakoni predratne Kraljevine Srbije. Država je zakonima eliminirala lokalne specifičnosti i tako otvorila praktički put asimilaciji Hrvata, ali i drugih naroda.
Krupna ostvarenja
Druga polovica 1930-ih za Tanara je prošla u znaku krupnih ostvarenja. Ne samo što je dobio zadovoljštinu glede posla nego je i na kulturnom i društvenom polju zabilježio rezultate koji i danas kao eho odjekuju. Naime, 1936. je bio jedan od glavnih priređivača svečanosti 250. godišnjice dolaska jedne skupine Hrvata u Bačku. Tom prigodom izveden je njegov komad, gdje su sudjelovala i njegova djeca. Rujna 1939. osnovan je u Subotici Bački nogometni podsavez kao ogranak Hrvatskog nogometnog saveza. Za prvog predsjednika imenovan je upravo Ivan Malagurski. Međutim, ubrzo potom, koncem rujna, Tanar podnosi ostavku na položaje u svim društvima (kao predsjednik HPD-a Neven, dopredsjednik Sportskog kluba Bačka, predsjednik Bačkog podsaveza HNS-a, viši funkcionar u Hrvatskoj kulturnoj zajednici i drugim društvima). Ova odluka je, kako saznaje Neven, bila posljedica neslaganja s prvacima Hrvatske seljačke stranke, koji su spriječili Tanara da ga kotarske organizacije HSS-a kandidiraju za budućeg predsjednika Gradskog poglavarstva u Subotici.
Prelazak u Zagreb
Međutim, Tanar će nakon ostavke neko vrijeme figurirati u hrvatskoj zajednici. Naime, 14. studenoga 1939. u Gradskom kazalištu u Subotici Zbor Hrvatskih kazališnih dobrovoljaca i učenice škole Naše Gospe priredili su komad Smrt blaženog Nikole Tavelića, kojeg je scenski obradio upravo Tanar. Prilikom sedmog Razgovora Subotičke matice siječnja 1940. Tanar je podijelio nagrade dvojici hrvatskih učenika za najbolje obrađenu temu Hrvatstvo Bunjevaca (Marko Lipozenčić i Ante Sekulić). Ujedno je objavio natječaj za najbolju dramu iz bunjevačkog narodnog života. Tanareve kćeri, Ida i Ruža, slijedile su oca u kulturnom pregalaštvu. Istaknule su se kao članice Zbora Hrvatskih kazališnih dobrovoljaca koncem siječnja 1940. u izvedbi komada Pastorak kojeg je režirao njihov neumorni otac.
Tanar je nastupao i na Danima bačkih Hrvata u Zagrebu (travnja 1940.) u svojstvu predstavnika HPD-a Neven. Tom prigodom je u svom govoru razložio kako je Neven dao svoj prilog buđenju hrvatske narodne svijestu među bačkim i baranjskim Hrvatima. Prema Tanaru, HPD Neven je dokazao da bački Hrvati nisu u Jugoslaviji neka neznatna manjina nego rascvjetala grana velikog stabla hrvatskog naroda. Tanar je ostao u Subotici do listopada 1940. Onda je naimenovan za tajnika Odjela za prosvjetu Banovine Hrvatske. Početkom studenoga hrvatska društva priredila su u Hrvatskom domu u Subotici banket-ispraćaj svog voljenog učitelja. Ovo naimenovanje uslijedilo je ne samo kao Tanarov osobni zahtjev za premještajem u Zagreb, gdje su njegova djeca kanila studirati, nego i višegodišnjih zasluga na polju prosvjećivanja bačkih Hrvata. U Zagrebu ga je dočekao i Drugi svjetski rat, a nedugo po povratku u Suboticu ga je snašla i smrt (12. lipnja 1947.).
Doprinos kulturi
Tanar spada u red najznačajnijih kulturnih radnika u bačkih Hrvata između dvaju svjetskih ratova. Kao urednik prvog suvremenog književnog časopisa u bačkih Hrvata Klasja naših ravni, pokrenutog 1935., dao je doprinos i književnom životu bačkih Hrvata. Organizacijski rad je glavni uzrok zašto se nije posvetio samostalnom stvaralaštvu, iako je i za to imao talenta. Žalosno je, međutim, što ga njegovi suradnici (učenici) nisu ovjekovječili, nego je to ostao težak zadatak generacija, koje Tanara poznaju isključivo kroz stari tisak.
Tanar je autor više manjih djela dramskog karaktera, od kojih je samo nekolicina objavljena u Subotičkim novinama, Nevenu, kalendaru Subotička Danica i Klasju naših ravni. Izdvajaju se po uspjehu Božićni san, Bajski trokut, Na uspomenu itd. Božićni san, drama u jednom činu, prikazana je prilikom proslave 10-godišnjice Dobrotvorne zajednice Bunjevaka 1928. U povodu 50-godišnjice Pučke kasine, najstarije kulturne ustanove bačkih Hrvata, napisao je jednočinku Pedeset godina Pučke kasine, koja je prikazana u prepunom subotičkom kazalištu. Međutim, daleko veći uspjeh Tanar je postigao povijesnim komadom Tri stoljeća u četiri čina, koji je priređen 15. kolovoza 1936. u subotičkom kazalištu prilikom proslave 250-godišnjice dolaska najveće grupe Hrvata u bačku ravnicu i osvojenja grada Subotice.
Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)
