Adam Pašić odrastao je u poljoprivrednoj obitelji, a sredinom prošlog stoljeća moglo se reći da je to bila dobrostojeća obitelj koja je obrađivala maksimum zemlje, što je u ono vrijeme bilo 17 jutara, i još napole deset jutara. Radilo se, kako kaže Adam, od jutra do sutra, ali se od tog posla moglo pristojno živjeti. Uz to Adamov otac Paja imao je i dodatni posao: za Šumsku upravu prevozio je na fatove drva, što je također bilo pristojno plaćeno. Majka Janja, rođena Periškić iz obitelji Pekarevi, bila je kućanica i skrbila je o obitelji, a uz to se bavila i šivanjem. I upravo je ona odredila Adamov životni put. Ona ga je poslije završenih sedam razreda osnovne škole i položene male mature poslala na školovanje i zanat u Sombor.
Gospodin majstor
Majka je i potpisala ugovor sa somborskim kovačem Budimirom Štetom, gdje je Adam postao šegrt.
„S četrnaest godina kreće moje šegrtovanje i učim za kovača-potkivača. Trajalo je to tri godine. Prijepodne radio sam u radionici, a poslijepodne pohađao školu. U istoj radionici šegrtovao je i Marin Jerković, također iz Monoštora. Za vrijeme školovanja i šegrtovanja u Sombor nisam putovao svakoga dana već sam tijekom tjedna bio na stanu kod majstora radione gdje sam i šegrtovao. U ponedjeljak sam odlazio vlakom iz Monoštora u Sombor, a u subotu se vraćao u selo“, priča Adam.
Nakog tri godine šegrtovanja i četiri godine rada stekao je uvjet da polaže majstorski ispit. Ovo je bilo nužno jer bez majstorskog ispita se nije mogla legalno otvoriti kovačka radiona.
„Sve je to brzo prošlo. Škola mi je odlično išla, čak sam bio među nekoliko najboljih učenika u generaciji i da se nisam latio kovačkog posla sigurno bih završio neke ‘veće škule’“, priča nam sedamdesetak godina kasnije Adam.
Prisjeća se i zašto je njegova majka Janja za svog sina odabrala baš kovački zanat. Kaže da su se njihovi susjedi, obitelj Selingerovi, bavili kovačkim zanatom i od tog posla dobro su živjeli za to vrijeme.
„Mnogo su radili, ali kad je došla nedjelja Selingerovi su se lijepo opravili i svi skupa odlazili u crkvu. Mama je uvijek gledala na gospođu Selinger koja je uvijek, a naročito nedjeljom, bila lijepo spremljena kao primjer uspješnog života, kako nje same tako i cijele obitelji. Ima tu oko izbora škola i jedna anegdota. Želja mi je bila upisati školu za učitelja, ali odgovorio me od toga jedan učitelj kog je poznavala moja obitelj. On je na majčino pitanje preporuča li da njen sin upiše školu za učitelja odgovorio da ako želi da joj sin kad postane učitelj nosi hlače koje je nosio za krizmu, onda neka ga slobodno pošalje u škole za učitelja“, objašnjava kroz šalu majstor Adam kako je za njega odabran kovački zanat.
Mikrofon donio poslove sa sjekirama
Nakon što je položio majstorski ispit na red je došla i ženidba. Oženio se 1960. godine, a s napunjenih 28 godina 1965. godine otvorio kovačku radnju u Monoštoru.
„U to vrijeme u selu su bila četiri kovača. Meni je pri otvaranju radione mnogo pomogao i majstor kod koga sam učio zanat tako što mi je poklonio alate koji su bili potrebni za početak rada. Nakon godinu dana rada i ja sam primio svog prvog šegrta. Jedno vrijeme imao sam ih dvojicu. Početak je kao i u svakom poslu bio težak. Izrađivao sam okove, potkivao konje, oštrio plugove i druge alatke, pravio sjekire, popravljao paorska kola, a kasnije i špeditere (paorska kola s gumenim kotačima). Znao sam i sam napraviti paorska kola, jer sam to radio učeći zanat, a i kasnije sam sâm napravio petnaestak špeditera“, priča majstor Adam.
Od brojnih interesantnih priča iz majstor Adamove radione on izdvaja priču o sjekirama koje su, pravljene baš u njegovoj kovačkoj radioni, postale popularne i tražene.
„Za jednu od manifestacija Mikrofon je vaš, koje su u ono vrijeme bile iznimno posjećene, napravio sam i poklonio za tombolu jednu sjekiru. Poslije toga nastala je navala na radionu, prvo mještana, a kasnije i mušterija iz drugih krajeva. Svi su htjeli moje sjekire“, priča majstor Adam o sreći koju mu je donijela jedna tombola.
Prisjeća se i vremena kada je značajan posao u kovačkim radionama bilo potkivanje konja. „U vrijeme kada su putovi uglavnom bili zemljani potkivali su se samo konji koji su šepali, jer su im kopita bila povrijeđena pa su se morali potkivati da bi hodali. No, kada su zemljane putove zamijenili kamen i asfalt svi konji su se morali potkivati.
„Posla je bilo toliko da su me ujutro budili da bih što prija potkovao konje, pa sam na kraju svima rekao da će onaj tko me probudi biti posljednji na redu“, kaže majstor Adam.
Nekada se za potkivanje čekao red, a sada se rijetko događa da u dvorište Adamove kovačke radionice netko uvede konja. Njegova radiona ostala je posljednja u selu, posla je bilo, pa je majstor Adam radio od šest ujutru do deset sati navečer, uz pauze za doručak i ručak. Jedno vrijeme imao je i stalno uposlenog radnika.
„Ne sjećam se da sam bio na bolovanju. Sa 60 godina sam otišao u mirovinu, ali sam i dalje nastavio raditi. Tako je i danas. Zanat je preuzeo sin Adam, ali sam i ja svakoga dana u radioni. Od devet do ručka zabavljam se radeći. I tako će biti dokle god imam snage. Jeste da mi je majka odabrala zanimanje, ali sada da sam u prilici sam birati, isto bih odabrao. Da mi nije danas ove radione i ovog posla ne znam što bih“, riječi su kojima majstor Adam završava svoju priču u koju je stalo 70 godina kovačkog staža.
Zanimljivo je na kraju dodati da je obiteljski nadimak Pašićevih bio Gabrini i taj nadimak nosila je obitelj u vrijeme njegovog oca Paje. Kasnije su Gabrini postali Kovačevi.
Izvor: Hrvatska riječ (Željko Šeremešić)