Bela Gabrić (Subotica, 10. ožujka 1921. - 4. kolovoza 2001.) je bio istaknuti bački hrvatski kulturni djelatnik i pisac iz Vojvodine. Veliki doprinos hrvatskoj kulturi je dao kao sakupljač hrvatskih bunjevačkih narodnih pjesama i običaja, čemu je posvetio cijeli svoj život. Za njega kažu da je nesebično cijeloga sebe i svoj rad unosio u napredak društva i razvitak zajednice u kojoj je živio. Velikan kulture i duha, velikan bačke ravnice prof. Bela Gabrić, zadužio je svojim djelom sadašnje i buduće naraštaje.
Rodio se na verušićkom salašu (nedaleko Subotice). Maturirao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu 1942. godine. Studije književnosti, hrvatskoga jezika i povijesti završava na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1950. godine. Nakon diplomiranja radi u osnovnim i srednjim školama predajući materinji jezik, a po potrebi povijest i ruski jezik i književnost. Od 1970. godine radi u subotičkoj Gradskoj biblioteci kao bibliograf. Zbog svoga hrvatskog identiteta i zalaganja za Hrvate Bunjevce, nepravedno je osuđen te je u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici od lipnja 1972. do prosinca 1073. godine. Poslije uzništva pet godina je bez posla, a zatim radi kao knjižničar u subotičkom Gradskom muzeju do odlaska u mirovinu 1984. godine. Tu ne prestaje njegov rad jer nastavlja predavati kao vanjski suradnik u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji „Paulinum" u Subotici.
Njegov književni i istraživački rad vezan je za Hrvate u Bačkoj, posebice za stvaraoce na širokom polju kulture. Prikupljao je rasutu narodnu baštinu, pisao bibliografije i stručne članke o mnogim ličnostima i temama također vezanim za bunjevački rod hrvatskoga narodnog bića u Bačkoj. Uz sve nabrojano, on je neumorno bilježio sve što se događalo u kulturi i u Crkvi. Svoje članke objavljivao je u mnogim časopisima u Hrvatskoj i Vojvodini.
Bio je član uredničkog vijeća časopisa „Bačko klasje" i katoličkog mjesečnika „Zvonik", te kalendara „Subotička Danica". Bio je urednikom većeg broja knjiga bačkih hrvatskih pisaca.
S Antom Pokornikom objavio je knjigu „Bunjevačke kraljičke pisme".
Bela Gabrić je bio aktivni član mnogih hrvatskih institucija i organizacija u Vojvodini kao što su Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović", Hrvatsko akademsko društvo, Hrvatski kulturni centar „Bunjevačko kolo", Demokratski savez Hrvata u Vojvodini...
Za zasluge na polju duhovne kulture papa Ivan Pavao II. odlikovao ga je priznanjem „Pro Ecclesia et Pontifice" 1990. godine. Za neizbrisive tragove u kulturnom životu Grada Subotice i za svoj spisateljski rad, imenovan je počasnim građaninom Grada Subotice.
Njemu u čast se zove i Hrvatsko društvo za pomoć učenicima. Na 4. danima Balinta Vujkova otvorena je Spomen-kuća Bele Gabrića, u kojoj imaju sjedište Hrvatska čitaonica, Hrvatsko društvo za pomoć učenicima „Bela Gabrić" i Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović".
Svečana akademija
U povodu 90. obljetnice rođenja prof. Bele Gabrića, 8. ožujka u Velikoj vijećnici Gradske kuće u Sibotici održana je svečana akademija. Priredili su je Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost «Ivan Antunović», Hrvatska čitaonica i Hrvatsko društvo za pomoć učenicima «Bela Gabrić».
Neizmjerna radinost u tihoj povučenosti, osobnost je koju je istaknuo msgr. dr. Andrija Kopilović, predsjedavajući Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost «Ivan Antunović», govoreći o svom najvrjednijem članu.
«Bela Gabrić je čovjek koji je na poseban način, a to je upravo ta tiha prisutnost i jedna nevjerojatna radinost, pamtio, pisao, podupirao, objavljivao, uvijek želeći biti u sjeni. I zato je Institut, čiji je on član bio od osnutka, i to jedan od najvrjednijih članova, svima bio potpora. Sjećam se, stajao je uvijek na strani onih koji su djelovali pomirbeno, koji su stvarali, pisali i radili. I uvijek je branio jednu nerazorivu vrjednotu, a to je zajedništvo. Stoga je bio mirotvorac. A 'blago mirotvorcima, njihovo je kraljevstvo nebesko'.»
Dvije hrvatske udruge čuvaju uspomenu na profesora Belu Gabrića - Hrvatska čitaonica i Udruga za pomoć učenicima, koja nosi njegovo ime. Prisjećajući se razgovora koji je s njim vodila prije 11 godina, Katarina Čeliković, dugogodišnja predsjednica Hrvatske čitaonice i njegova prijateljica, podijelila je s gostima njegove misli.
«'Vira mi je uvik bila oslonac i putokaz u životu da možem bit' smiren u svojoj duši, i predan ljubavi Božjoj'. 'Čovik ne mož' sve jednako volit', al' mož' da nikog ne mrzi'. Pitala sam ga: 'Po čemu je neki narod prepoznatljiv?' Odgovorio je: 'Stalnu energiju davala mi je svist da moram sve učinit' na razvitku naše kulture. Jer znam da jedan narod postoji dok ima svoju kulturu po kojoj je prepoznatljiv među okolnim narodima s kojima živi. Ako koji narod izgubi svoju vlastitu kulturu, postat će dio naroda čiju je kulturu pri'vatio i primio'.»
Veliku i bogatu knjižnicu profesor je darovao Institutu «Ivan Antunović» čiji će dio biti smješten u obnovljenom domu župe svetog Roka, a dio u biskupijskoj knjižnici u okviru posebnog fonda Instituta, rekao je, među ostalim, na sinoćnjoj Akademiji msgr. mr. Andrija Anišić.
Priredili: Katarina Čeliković i Siniša Jurić
Fotografije: Siniša Jurić
