Što je ljudski život spram beskonačnog mora vremena, koje je teško pojmiti, mišlju obuhvatiti, raciom izmjeriti. Tek tren, drhtaj, uzdah i izdah, i prahu se vraćaš iz kog si i potekao. Ustvari, istinski si živio samo onoliko koliko si traga ostavio tamo gdje si živio, u sjećanju onih koji su s tobom dijelili zemaljske trenutke, ili možda koliko je iza tebe ostalo onog što se u prah ne pretvara, što ostaje na planetu ovom na kojem smo sasvim slučajno, ili možda nečijom promišlju, i traje od pećinskog čovjeka, ili možda Adama, do danas, i trajat će dok bude ovog planeta. Nezaborav je privilegij, nagrada koju dobivaš za nešto čime svijet i bližnje svoje zadužiš, radilo se o pronalasku, ideji, pisanoj riječi, umjetnosti, glazbi...

Iako je vremenska distanca nužna za spoznaju nečije veličine, postoje ljudi koji „ulaznicu" za nezaborav pribave još za života. Jedan od njih je Golubinčanin Ilija Žarković Žabar, koji se prošle godine iz „zemaljskog nezaborava" preselio u onaj pravi, vječni. Znanstvenici su dokazali da je sve oko nas energija, uključujući i nas same, i da se energetsko polje svakog od nas može vidjeti u spektru boja. Što je veće i izraženije, boje su življe i toplije. I zato nije simbolično kada kažemo da je Ilijin život bio sjajna zvijezda koja je poput Siriusa (zvijezda Danica) treptala i obasipala svjetlošću rodne Golubince (i mnogo šire), a nakon njegovog odlaska ostat će ta svjetlost još mnogo svjetlosnih godina, obasjavajući Golubinčanima njegovim, i svim ljudima koji su ga poznavali i koji su barem naslutili, ako ne i ponikli u tajne umjetnosti i magije riječi, put kojim treba ići, ne bi li se možda u nekoj zlatnoj vječnosti ponovno pronašli.

Da bi predočili samo djelić onog što je za zemaljskog vakta Ilija radio, trebao bi nam cijeli jedan broj Pazovačkog ogledala. Njegov kreativni potencijal najviše je došao do izražaja u muzici, poeziji, istraživačkom i publicističkom radu. Ostat će zabilježeno da je bio prvi roker u Srijemu koji je sa svojim bendom „Asteroidi" davne 1970. godine snimio album s rok muzikom. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih pjesnika u Vojvodini i kao član Društva hrvatskih književnika uvršten je, s čak nekoliko svojih pjesama, u trotomnu antologiju poezije manjina u Srbiji „Trajnik", kao i u antologiju hrvatskog pjesništva u Vojvodini „Budi svoj". Iza njega su ostale dvije zbirke pjesama „Lice ravnice" (1996.) i „Ni tamo ni ovamo" (2007.), kao i zbirka anegdota „Iz naše avlije". Zrele godine su ga iz rok muzike usmjerile k narodnoj tradiciji i instrumentima, pa se posvetio tamburici, godinama nastupajući kao primaš u golubinačkim tamburašima i HKPD „Tomislav", a baveći se i teorijom i pedagoškim radom napisao je i dvije knjige Škole tambure: „Tanke žice tamburice" i „Svirac svira". U izdanju Srpske knjige iz Rume i Saveza amatera Stare Pazove objavljena mu je knjiga „Zaboravljeni rečnik ruzmarinskog Srema", a u izdanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata „Zaboravljeni rječnik - govor golubinačkog kraja", koje se smatraju vrijednim štivom leksikografskog žanra. Ipak, mnogi će se složiti, najveća veličina mu je bila u onom što je neštedimice poklanjao ljudima u neposrednom kontaktu, što najbolje znaju oni koji su imali privilegij s njime se družiti.

Karizma koja se rijetko sreće, iznimno poznavanje psihologije i mentaliteta ljudi, kao svemir velika, „prosta duša panonska" i vrckavi humor, činili su ga izuzetnim sugovornikom i dobrodošlim u svako društvo. Kada se Žabar na Petrovo prošle godine „svom nekom dalekom suncu zlatnih očiju vratio" privilegij onih koji su ga poznavali i s njime podijelili neke dragocjene trenutke njegovog i svog života, prerastao je, gotovo neprimjetno, u obvezu da mu se oduže za sve ono što je dao njima, svojim Golubincima, svojim najbližima i svim ljudima dobre volje. Znali su da to nipošto ne smije ostati izlizana floskula i prazno slovo u posmrtnom govoru, već da to nešto mora biti veliko i trajno, kao čovjek kome time vraćaju dug. Tako je, slobodno možemo reći, već u posmrtnoj povorci rođena ideja da se na dostojan način obilježi ime i postojanje ovog velikog čovjeka, i tako je nastala ideja o održavanju „Večeri i noći Ilije Žarkovića Žabara".

Realizacije ovog prešutnog amaneta prihvatili su se oni koji su mu bili najbliži, formirajući najprije inicijativni, pa potom organizacijski odbor u kome su bili Mato Groznica, Zoran Lepšanović i Staniša Opačić, da bi im se ubrzo priključio, naročito u vizualnom i kreativnom dijelu i Sava Nikolin. Svodeći njegovu životnu i umjetničku svestranost na tri ključna područja: poeziju, rok muziku i sve ono vezano za tamburicu, odlučili su da manifestacija traje tri dana, točnije večeri, s tako definiranim tematskim cjelinama. A onda je nastao mukotrpan rad kako bi, za relativno kratko vrijeme, veliki i ambiciozno zamišljeni projekt bio razrađen do najmanje sitnice i realiziran kako treba. Manifestacija „Večeri i noći Ilije Žarkovića Žabara" je zakazana za 17., 18. i 19. rujna 2010.godine.

U jeseni sjetne

Prvi dan pod simboličnim nazivom „U jeseni sjetne" održan je u predvorju Osnovne škole „23. oktobar" u Golubincima i okupio je veliki broj sudionika i poštovatelja Ilije Žarkovića Žabara. Nakon što je Mato Groznica uime Pokrajinskog tajništva za propise, upravu i nacionalne zajednice pozdravio nazočne, podsjetivši ih na preveliki Žabarov utjecaj na pozicioniranje Golubinaca na kulturnoj mapi općine i Srijema, i proglasio manifestaciju otvorenom, prisutnima se obratio i Goran Jović, predsjednik općine Stara Pazova koja je financijski i organizacijsko stala iza ove manifestacije, izražavajući nadu da će ona veoma brzo prerasti u golubinački i općinski brend. Cijeneći Iliju kao osobnog prijatelja, izrazio mu je zahvalnost za sve što je za života učinio, kao i svima koji žele nastaviti tim putem, tamo gdje je Žabar stao.

„Ono što je on nama podario, nikad mu nećemo uspjeti vratiti i ova sredina će dugo čekati na nekog s takvim elanom i takvom energijom, kao što je bio Žabar", dodao je Goran Jović.

Nakon obraćanja predsjednika općine Gorana Jovića, predsjednik Vijeća MZ Golubinci Staniša Opačić, poklonio je HKPD-u „Tomislav" crtež Ilije Žarkovića Žabara, rad umjetnika Branka Oreščanina, koji je inače i na plakatu manifestacije, smatrajući da mu je u njihovoj galeriji mjesto.

U dvosatnom, izuzetnom poetsko -glazbenom kolažu, nakon jedne numere koju je izvela sopranistica Natalija Nikolić u pratnji mr. Ljubinka Lazića, Stefana Fuksa i Save Nikolina, o Iliji Žarkoviću Žabaru je nadahnuto i na trenutke sjetno kazivao medijator i prijatelj njegov Mića Dudić, da bi nakon toga, naizmjenično s Mišom Valokom, kazivali njegove „seoske i šeretske pjesme" iz zbirke „Lice ravnice".

Dijelove lirske proze iz zbirke „U jeseni sjetne" govorila je Boba Latinović, glumica „Zvezdara teatra" iz Beograda, a onda je Milica Dudić među prisutne unijela dašak sjete govoreći (po meni) najsnažniju Žabarevu pjesmu „Svečanu pozivnicu (za Izabelu)", koja nikog nije ostavila ravnodušnim. Nizale su se pjesme u izvođenju Bobe Latinović, Milice Dudić i Miće Dudića, začinjene odlomcima proze, anegdotama.

A onda su o Žabaru govorili oni koji su imali privilegij biti mu prijatelji. Milan Krković je govorio svoju pjesmu „Bio sam drugi", koju je Ilija volio. Mato Groznica je također nadahnuto kazivao stihove Brane Petrovića, koje su on i Ilija neizmjerno voljeli. Veliki pljesak pobrao je inđijski boem Veljko Grujić Vedža „Besmrtnom pjesmom" Mike Antića. Đoka Filipović je sve dirnuo pričom kako se jednom Žabar radovao kao dijete kada je na vojačkoj slavi svirao sa svojim nekadašnjim učenikom Ljubinkom Lazićem.

Kako je to bilo „Kad Bog stvori Srijem" svojim snažnim baritonom je „opričao" prisutnima Radivoje Prokopljević Proka, pjesnik iz Karlovčića. Pjesmu „ Ne vjerujem" koju je napisao na vijest o smrti Žabarevoj govorio je pjesnik Radovan Drljača iz Obreža, a onda je došao „on", nakon čega više nije ništa bilo isto. Zaustavio je na trenutak vrijeme i prodrmao cijelo školsko zdanje iz temelja.

Ratomir Rale Damjanović, mag riječi, pjesnik nad pjesnicima, u par navrata od dugog čekanja na svoj nastup „ožežen" domaćom rakijom u Žabarevo ime donesenom, negdje iz dijelova duše u koje nikog ne pušta, iznjedrio je pjesmu posvećenu Žabaru, točnije samo dio nje, kakva se dugo u Golubincima nije čula, niti će se čuti (do sljedeće godine, kad slijedi drugi doo). Poput nekog šamana ili istočnjačkog gurua, omađijao je prisutne dovodeći ih u stanje nekog polutransa snagom svoje imaginacije, vještinom da od riječi čini čuda. I na samom kraju, kao iznenađenje večeri i potvrda da „iver ne pada daleko od klade" Nenad Đurović pročitao je pjesmu osobe Iliji bliske, koja ne može biti bliskija. Ništa više nećemo reći osim da je u posveti stajalo „mome ocu". Ako je Žabar negdje iz zlatnih visina gledao i slušao ovo, a iskreno vjerujemo da jeste, teško da i on ovu večer nije završio duboko dirnut i vlažnih očiju, poput prisutnih u dvorani.

Rok fest Asteroidi

Druga večer pod nazivom „Rok fest Asteroidi" bila je posvećena Žabarovom rok angažmanu. Kako je večer odmicalo ispred bine montirane iza školske zgrade preko puta seoske crkve, pristizalo je sve više mladih (i onih koji se tako osjećaju), a na ulazu, kao u kakvom koralu, mirovalo je možda čak stotinjak niklovanih i moćnih motora. Prvi su publiku, koja se tek zagrijavala, pozdravili članovi inđijske rok grupe „Old hooks". U klasičnom rok ili heavy metal imidžu i maniri izveli su desetak rok pjesama, baziranih na standardima rock and rolla, ritam i bluesa, a na kraju i jedan moćan blues, a po mišljenju pisca ovih redova, pjevač je dobar dio svog života bio pod utjecajem Joea Cockera (iz vremena Mad Dogs and Englishmen), što mu nikako ne treba zamjeriti. Ne računajući nastupe po nekim kafićima u Staroj i Novoj Pazovi „Jamajkanima" je ovo bio prvi veći javni nastup, iako su već stvorili famu o sebi kao skupini koja u svom repertoaru ima izuzetne obrade (tribute) velikih rok hitova, od Chrisa Isaaca (Blue Hotel) do Billyja Idola (White Weeding). Nastup im je bio kratak i efektan i jedno je sasvim izvjesno, o njima će se tek čuti.

Ono što je brojnim posjetiteljima donekle pokvarilo večer bila je suviše duga tonska proba pred nastup zvijezda večeri - „Yu grupe". Problemi sa zvukom pratili su koncert do kraja, pa je starim prekaljenim rokerima bilo potrebno dodatno angažiranje kako bi održali privid da je sve u redu. Publika na sreću nije bila sitničava poput „novinarskih zakerala" pa je posljednja topla i ugodna večer ovog varljivog ljeta iskoristila za provod i opuštanje uz standarde koje svi znaju.

Ono što je karakteristično za „Yu grupu" je da na svojim koncertima nema izvođačkih amplituda. Njihovi koncerti su standardno i provjereno dobri, a višedesetljetno iskustvo i epitet najstarije jugoslavenske (sada srpske) rok grupe im ne dopuštaju da od tog odstupe.

Hej, primaši

Treća i posljednja večer manifestacije „Večeri i noći Ilije Žarkovića Žabara" bila je posvećeno tamburici. Bio je to pravi praznik za poklonike ove vrste glazbe, budući da je nastupilo nekoliko izuzetnih tamburaških orkestara, a poseban užitak predstavljalo je zavodljivo i maestralno vođenje programa, kako to samo umije mlada i nadarena Mina Đurić.

Prvi su se publici predstavili HKPD „Matija Gubec" iz Rume, pri kojemu djeluje i istoimeni tamburaški orkestar koji vuče korijene još od 1903., a pod današnjim imenom djeluje od 1964. godine i broji oko 400 članova. Do sada su sudjelovali na brojnim Festivalima muzičkih društava Vojvodine, a posebno je aktivan Veliki tamburaški orkestar koji broji 28 članova. Pri društvu postoji i djeluje i „Škola tambure" iz koje se regrutiraju budući članovi orkestra. Oni su izveli skladbe „Ramona" Josipa Jurce, „Pod tvojim prozorom" i „Tamburaši moji" s Dunjom Divić kao solisticom, „Napolitansku igru" Petra Iljiča Čajkovskog, „Nisi ti vidio sklopljene ruke" i „Đenka" s Marijom Ratančić kao solisticom i „Vojvođansko kolo br.2" Save Vukosavljevića.

Zvijezde večeri svakako su bili članovi „Subotičkog tamburaškog orkestra" pod umjetničkim vodstvom Stipana Jaramazovića. Iako tradicija tambure kao instrumenta i tamburaških bandi na prostoru Subotice datira još od prve polovice 19. stoljeća, „Subotički tamburaški orkestar" nastao je 1976.godine i u početku je brojao dvadesetak članova. Do danas je imao na tisuće nastupa i koncerata diljem nekadašnje Jugoslavije i u mnogim zemljama Europe. Danas, u nekoliko sekcija raspoređenih, broji oko 150 članova, dobitnik je brojnih priznanja i nagrada. Za večer posvećenu Iliji Žarkoviću Žabaru iz svog repertoara odabrali su Valcer iz baleta „Maske" Arama Hačaturijana, „Kad zaigra srce u primaša" (Janika Balázs/Zoran Mulić), „Lijepi li su mostarski dućani" i „Splet pjesama iz Vojvodine" s Antunom Letićem Nunetom kao solistom, „Mila majko, šalji me na vodu" i „Tamburaši moji, svirajte mi vi" s Marijom Jaramazović kao solisticom, „Perfidija" i „Sway" s Antonijom Piuković u ulozi solistice.

Najmlađi od tamburaških orkestara, što se po muzici nikako nije moglo primijetiti, bio je Gradski tamburaški orkestar Stara Pazova, pod umjetničkim vodstvom mr. Ljubinka Lazića. On postoje tek nekoliko godina (od 2007.), ali je već nastupao u mnogim gradovima Srbije, gdje je pobrao brojne aplauze. Orkestar je te večeri odsvirao „Dančicu" (muzika V. Jovanović, aranžman: Sava Vukosavljev), „Brkino kolo" i „Svilen konac" (aranžman: Konstantin Blagojević), „Dunda" Makse Popova, „Money, Money, Money" Bennyja Andersona i „Vratit će se rode" (Momčilo Bajagić Bajaga/Saša Lošić) sa Zoranom Lepšanovićem kao solistom.

Posljednji te večeri nastupili su „Dejkini" tamburaši iz njegovih voljenih Golubinaca (Tamburaški orkestar HKPD „Tomislav"), ovog puta bez njega. Svoje korene vuku u radu dvaju starih muzičkih društava, jedno s imenom „Jelačić", koje je djelovalo od 1925. do 1948. godine i drugo s imenom „Vladimir Nazor", koje je postojalo od 1948.do 1990. godine. Pod današnjim imenom postoje i aktivno djeluju odskora, čuvajući i njegujući kulturnu baštinu Hrvata na ovim prostorima. Od 1999. godine, kad je formiran, uspješno djeluje i mlađi orkestar, a često se za velike nastupe oba orkestra spajaju u jedan. Te večeri izveli su pjesme za koje je, po tekstovima Pavla Peršića, muziku i aranžmane napisao, tko drugi nego, Ilija Žarković Žabar, a solisti su bili Dubravka Ćaćić i Zoran Lepšanović.

A negdje pred kraj koncerta dogodilo se nešto čudno. Kao u nekoj kolektivnoj iluziji, neka tuga i sjeta uvukla se, najprije u muzičare, pa potom polako prešla i na publiku. Kao da su tek tog trena i muzičari na sceni i publika spoznali da ga zaista više nema. I kao da su se te večeri, odnosno noći, posvećene upravo njemu bolno i teško opraštali od njega.

Na kraju ove manifestacije, za koju se već prilikom prvog održavanja vidjelo da će postati brend i zaštitni znak, ne samo Golubinaca, već i cijele općine, recimo i to da je organizator bio HKPD „Tomislav", a pokrovitelj Općina Stara Pazova.

Manifestaciju su pomogli i Pokrajinsko tajništvo za propise, upravu i nacionalne zajednice, Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Beogradu, Mješovito poduzeće „Infosoft", „Coopservis BMK" d.o.o., „Grubin", JP „Urbanizam", JP „Vodovod i kanalizacija", JKP „Čistoća", svi iz Stare Pazove, SR „Natron", SR „Basket" i „Kov-plast", MZ Golubinci, GTO Stara Pazova, „Panons" Stara Pazova, Savez amatera općine Stara Pazova, Centar za kulturu Stara Pazova, KUD „Branko Radičević" i SKUD „H. J. Čmelik" iz Stare Pazove, Janko Šaš, „Agrina" i „Agroline" iz Golubinaca, velečasni Jozo Duspara, Pavle Borčić, „Maestro Nikola" i OŠ „23. oktobar" iz Golubinaca, dok su se za cjelokupni identitet manifestacije pobrinuli Sava Nikolin i njegova marketinška agencija „Makromedija".

Autor teksta i slika: Zoran Milić

Napomena: Članak je, uz dopuštenje autora i uredništva, preuzet iz mjesečnog lista „Pazovačko ogledalo", IX. 2010. Tekst je preveden na hrvatski jeziku uz pristanak autora, koji nam je ustupio i fotografije s događaja.