Danas, točno u podne, u prostorijama Društva hrvatskih književnika uručena je nagrada „Fra Lucijan Kordić" Tomislavu Žigmanovu, za njegovu knjigu Prid svitom : saga o svitu koji nestaje. Riječ je o nagradi koju dodjeljuju Društva hrvatskih književnika iz Zagreba i ZIRAL - Zajednica izdanja „Ranjeni labud" iz Mostara za najbolje književno djelo, objavljeno u razdoblju od 1. rujna 2006. do 1. rujna 2010., koje za temu ima život Hrvata izvan domovine.
Djelo sadrži deset monologa - u pet su likovi žene, a u pet muškarci, te jedan završni dijalog, a sve ih drži, kako je rekao autor primajući nagradu, nekoliko stvari.
„Na prvom mjestu to su sudbine koje se tematiziraju - riječ je o zatajnoj tragici vojvođanskih, bačkih ljudi, čije muke više borave u privatnim i obiteljskim naracijama, budući da ih je javnost, bez obzira na vrstu ili segment, po pravilu isključivala iz polja vidljivosti.
Drugo, to je stanoviti zajednički kulturološki kod - mikro svijet bunjevačkih Hrvata, jednoga od brojnih naroda koji žive u blatu Panonije, naroda koji, sada već stoljećima, boraveći na rubu modernizacijski procesa postojano gubi vlastiti okvir i sadržaj postojanja.
Treće, ove osobne pripovijesti takvih junak(inj)a sabiru u cjelinu tek puki nizovi slučajnosti - time je na jednom simboličnom planu prikazana njihova pomalo divlja, asocijalna, otočka, to jest salaška egzistencija, slabost ostvarenih socijalnih veza i odsustvo kohezija tijekom povijesti te prevelike introvertiranosti i krhkosti dijalogiziranja među njima.
Četvrta spona jest jezik kojim se likovi obraćaju čitateljstvu - bunjevačka ikavica, govorni jezik dijela Hrvata u Bačkoj koji se do sada uvelike u javnosti negativno percipirao i često bivao predmetom poruga, koje su trpjeli subjekti toga govora.
U tom smislu, ova nagrada dobiva svoj dublji smisao kao priznanje tim, tragikom natopljenim, ljudima, koji su se u sagi ovoj napokon pojavili prid svekolikom javnošću i to onako kako triba - dostojanstveno i posredovano; tom, tako često skrajnutom i zatomljenom, svitu, koji je, bit ću slobodan reći, ovim djelom dobio, nadam se, književno zahtjevnu i sukladnu tematizaciju, književnu obradbu kakvu i zaslužuje, a kakvih tijekom skorije povijesti nije bilo puno; te na koncu to je priznanje i tom jeziku - bunjevačkoj ikavici, koji se u posljednje vrijeme dodatno profanirao gotovo do besmisla - napisi na njem su, naime, prepuni književno minornih sadržaja, a jezična inkompetencija autora dodatno izopačuje ljepotu ovoga govora, čime takvi uradci predstavljaju ruženje jezika i svita, a ovim sam svojim djelom pokušao očitovati brojne aspekte njegove ljepote i vratiti mu izgubljeni dignitet.
Na koncu, ravnajući se značenjem ságe kao pripovijesti vezane za tlo, podneblje, svjesno sam, romantičarsko programatski, natapao tekstove lokalnom bojom - od toponimskih do etnografskih obilježja, kako bih ih i faktografski čvrsto zakovao za taj prostor, prostor koji je davno izgubio veći broj sadržaja koji se opisuju. Tako postavljeno i realizirano, ovo djelo je opisano već, ako mi je dopušteno ovdje i sada citirati, kao 'kaligrafski profinjen zapis o tome svijetu i jeziku, svijetu i jeziku koji su uvelike nestali'.
Stoga ja kao autor, ističem još jednom, ovu nagradu doživljavam prije svega kao priznanje i počast tom svitu i prostoru u nestajanju, a meni je, naravno, drago što sam ovim djelom to uspio iznijeti na svjetlost hrvatske kulturne scene i to na način da ono bude prepoznato kao dostojno ove, za nas stvaraoce u rasuću, izuzetno važne nagrade.
S takvim mislima, još jednom zahvaljujem svima i na svemu!"
PR Team Saga
