Za razliku od glumaca ili redatelja, dramaturzi i scenaristi su manje poznati široj publici, iako su (najmanje) jednako važni u procesu nastanka jednog dramskog ostvarenja, bilo da je riječ o kazalištu, filmu, TV seriji, radijskoj drami... Dvadesetpetogodišnji Subotičanin Dejan Prćić odlučio se odabrati dramaturgiju za svoj profesionalni poziv. Premda zvanje mastera iz područja dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu tek planira steći u listopadu ove godine, iza sebe ima već solidan broj profesionalnih angažmana. Posljednji u nizu je scenaristički angažman na nekoliko epizoda serije Nečista krv čije je snimanje nedavno započelo. U pitanju je projekt cjelovečernjeg igranog filma i desetodjelne serije, zasnovan na djelima slavnog pisca Bore Stankovića i scenariju kojega je prije pola stoljeća napisao Voja Nanović.

Prćić je ranije radio i za kazalište (kao dramaturg predstave Fotografija 51 i monodrame Jul te dramaturg i scenarist predstave Till Eulenspiegel – o preseravanju). Nadalje, koscenarist je domaćeg kratkog igranog filma Šafarikova 19, a za potrebe Radio Beograda dramatizirao je radijsku dramu Noa Noa, te dokumentarnu radijsku emisiju Tragovi u đubretu. 

Formati i iskustva      

„Rad na različitim projektima donio mi je različita iskustva. Prvi veći projekt u koji sam uključen bio je 2017., a to je bila predstava Fotografija 51 koja je inspirirana životom znanstvenice Rosalind Franklin koja je otkrila molekulsku strukturu DNK. I tada i kasnije dosta sam surađivao s redateljicom Tarom Manić, radili smo projekte i na radiju. U dokumentarnoj radijskoj emisiji Tragovi u đubretu okupili smo čistače smeća koji su pričali o svojim iskustvima, posebno o predrasudama prema njima. Posljednje što sam skupa radio s redateljicom Manić je adaptacija autobiografije Branislava Nušića u pet minijatura za koje ne znam jesu li još sve emitirane“, kaže Prćić.
Zanimljivo iskustvo, kaže, bila je predstava Novosadskog pozorišta Till Eulenspiegel – o preseravanju gdje autorski adaptirao kolaž više tekstova – mitova o Tillu, priča o lažljivom baronu Münchhausenu, Dnevnika Adama i Eve Marka Twaina kao i eseja O preseravanju filozofa Harryja Frankfurta. 
„Tu smo istraživali kulturu laganja i prevare. Posebno mi je drag i studentski film Lane Pavkov Šafarikova 19 koji zbog svoje forme i festivalskog života nije poznat široj publici. Snimali smo ga u napuštenom dvorcu Spitzer u Beočinu gdje smo napravili jedan barokni set, dosta neobično u estetici i dramaturškom ključu za naše studentske filmove. Za potrebe festivala zborske glazbe u Kragujevcu radio sam dramturško-redateljsku postavku za otvorenje te manifestacije, a na temu ljubavne glazbe u srpskoj zborskoj muzici. Iako je to izvedeno samo tada, odnosno jedanput, vrlo mi je drago to iskustvo jer je potpuno drukčije od svega drugoga što sam do sada radio“, kaže naš sugovornik.

Filmoskopija

Dejan Prćić je također i urednik internetskog sajta Filmoskopija, projekta pod pokroviteljstvom Filmskog centra Srbije. Razvijajući kritičku misao, prvenstveno kod mladih, kako autora tako i čitalelja, Filmoskopija teži biti prostor za sve koji promatraju, donose zaključke i upućuju na drugačiju točku gledišta. 
„Filmoskopija upućuje na drugačiju točku gledišta, ona je mjesto dijaloga a ne sudnica. Po meni, svako je mišljenje legitimno ako se dobro struktuira. Posljednjih petnaestak godina filmska i televizijska kritika u Srbiji je prerasla u kritiku na osobnom nivou, ljudi se bave tuđim osobnim stvarima umjesto filmovima. Također, u medijima je sve manje prostora za filmsku kritiku. A imamo slučaj da postoje neki mladi autori, poput Mile Turajlić, Ivane Mladenović ili Maje Novaković, koji postižu zapažene rezultate na relevantnim međunarodnim festivalima, a mi o tome ovdje praktički pojma nemamo. Njihov rad, među ostalim, želimo predstaviti. Tim Filmoskopije čine mladi autori, većinom dramaturzi, kako studenti tako i postdiplomci. Imamo i intervjue, sagledavanje nekog ostvarenja iz forme trokuta… Čini mi se da sve više ljudi zna za nas“, pojašnjava Prćić.   

Put do akademije

Poznato je da Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu nije lako upisati. Konkretno, na smjer dramaturgije godišnje prima se desetero studenata od kojih otprilike polovica u međuvremenu „otpadne“. 
„Tijekom srednje škole krenuo sam u dramski studio Raičević u Subotici koji je tada vodio glumac Luka Mihovilović. Mi smo se tamo bavili glumom, ali brzo sam shvatio kako želim biti nešto drugo u procesu stvaranja predstave. Tu se već bližilo vrijeme za odluku što studirati, te sam istražujući došao do posla dramaturga. Odlučio sam to upisati. Spremao sam se samostalno, puno čitao, išao na predstave te uspio upisati dramaturgiju iz prve. Ni danas mi nije jasno kako mi je to pošlo za rukom. Recimo, već na početku prijemnoga su nam rekli kako primaju samo učenike koji su završili gimnaziju, a ja nisam spadao u tu grupu jer sam završio srednju kemijsku školu“, kaže on. 
Studij dramaturgije je dinamičan i zahtjevan, svakoga semestra smjenjuju se glavni predavači tako da student na kraju polazi osam različitih tečajeva, a samim time i pristupa dramskom tekstu.  
„Nakon četiri godine ti dobivaš zaista veliko obrazovanje. Radi se puno formata: od kazališta, filma, TV serija, radio drama do onih suvremenijih poput advertisinga, učimo i dramaturgiju video igara. Tu sveobuhvatnost nećete dobiti ni na jednom drugom smjeru na FDU. Teško je postaviti se u tom prostoru, pogotovo na početku; neki odustanu, a ja sam donio odluku da ću, kada sam fakultet već upisao, tu ostati do kraja. No, i dalje je sve ono što si naučio na fakultetu samo zanat, naučio si posao da od njega možeš živjeti, ali na kraju najbolje učiš i pišeš promatrajući život sa strane“, kaže naš sugovornik. 

TV serije i kino ponuda

Kako smo već naveli na početku teksta, Prćić je kao mladi dramaturg angažiran na realizaciji serije Nečista krv. Njezino prikazivanje očekuje se iduće godine. Od pojave HBO-ovih hit ostvarenja, televizijske serije postale su „velika stvar“ svugdje u svijetu, a tu pisci i dramaturzi, poput našeg sugovornika, imaju veliku ulogu. Samo u Srbiji, u produkciji i postprodukciji trenutno je preko 60 projekata televizijskih serija. S tim u vezi, pitali smo ga koje domaće serije novijega datuma su na njega ostavile najjači dojam?
„Imamo hiperprodukciju, što ne mora nužno biti loše, ali svakako jest pitanje imamo li publiku. Izdvojio bih seriju Grupa koja je išla na RTS-u, to je priča o našoj stvarnosti kakva jeste. Ispričana je autentično. Spomenuo bih i Jutro će promijeniti sve koja je postala generacijska serija, a govori o generaciji koja je prešla tridesetu. Dugo se takvo nešto nije dogodilo, serija je pokrenula i muzičku scenu bendova okupljenih na njenom soundtracku. Također, spremaju se neki veliki projekti poput Porodice koja će govoriti o obitelji nekadašnjeg predsjednika Slobodana Miloševića. To bi trebalo biti zanimljivo“, kaže Prćić. 
Kako posljednjih godinu dana boravi u Subotici, pitali smo ga i što misli o kino ponudi u svojem rodnom gradu. Ne računajući, naravno, vrijeme od početka korona epidemije od kada ove ustanove ne rade.
„Prije desetak godina, ako se dobro sjećam, nismo imali nijedno kino. Stoga je odlično što danas u subotičkim kinima možete pogledati ne samo američke blockbustere, već i europska ostvarenja. Tu mislim na kina Eurocinema i Abazija, dosta sam dobrih stvari tu pogledao. Recimo, tu sam u redovitoj kino distribuciji pogledao i domaće filmove Moj jutarnji smijeh i Asimetrija. Također, i Festival europskog filma na Paliću u svojem pratećem programu nudi kratke igrane, dokumentarne i eksperimentalne filmove koje je, po meni, važno gledati“, zaključuje Prćić.

 Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)