Prva kazališna predstava u Subotici održana je, prema istraživanjima Alojza Ujesa (Reč dve o tradiciji. U: XIX susret vojvođanskih pozorišta. Subotica, 1969.) i Ivanke Rackov (Iz pozorišnog albuma Subotice, Subotica, 1977., str. 11), u franjevačkoj gramatikalnoj školi 1747. i to na hrvatskom jeziku. Stoga se može s pravom prihvatiti tvrdnja Branka Hećimovića (U zagrljaju kazališta, Zagreb 2004., str. 153) da se začetci kazališta u Subotici vežu se za hrvatsko stanovništvo i hrvatski jezik.
U vrijeme začetka kazališta u Subotici, sredinom 18. stoljeća, Hrvati su imali najveći udio u ukupnom gradskom stanovništvu i vlasti. Imajući to u vidu, postaje potpuno jasno zašto su tečevine i vrednote srednjoeuropske kulture poput kazališta imale svoju recepciju i među Hrvatima. Vremenom se, uslijed kolonizacije nehrvatskog življa, zatim asimilacije hrvatskog plemstva i srednjeg sloja, te raznih političkih i kulturnih reformi odozgo (jozefinističke reforme itd.), politička i demografska situacija promijenila na štetu Hrvata. Kao posljedica toga, hrvatski je jezik potisnut iz ustanova kulture u Subotici. Na koncu svega toga nastao je stereotip, uvriježen u prosvjetnom sustavu, da je hrvatski jezik u svom lokalnom dijalektu (ikavici) svojstven samo nižem i neobrazovanom sloju i kao takav bezvrijedan.
Austro – Ugarska
Kako je izgledao razvoj hrvatske drame poslije izvedbe prve kazališne predstave na hrvatskom jeziku teško je rasvijetliti bez sustavnog istraživanja. Međutim, pojavom kalačkog kanonika Ivana Antunovića u javnom životu uslijedio je novi početak hrvatske kulture u Subotici. Zahvaljujući njegovoj nesebičnoj dobrotvornoj aktivnosti, koja je pored istraživanja uključivala i stipendiranje i odgoj hrvatskih talenata, stvoreni su preduvjeti za razvoj hrvatske kulture. Njegovi nastavljači iznjedrili su kulturnu scenu, koja je uključivala i dramu. Dramski repertoar je bio skroman. Uključivao je uglavnom igrokaze pučkog ili crkvenog karaktera, koje su izvodili kazališni amateri (dobrovoljci), obično o prigodne dane (za vrijeme crkvenih blagdana). Međutim, nerijetko se događalo da su mađarske vlasti zabranjivale izvođenje ovakvih dramskih komada samo zbog njihovog jezika.
Tako Subotička Danica za 1906. piše u rubrici Naš društveni život: „29. srpnja zabrani Varoški Senat pridavanje ’Zavade’ Ova zabrana je izazvala svojedobno veliku senzaciju. Ta kako da ne bi. ’Zavada’ (od Franje Sudarevića) je igrokaz iz pučkog života; a oni, što su je pridavali htili (obrtnički i trgovački pomoćnici) jesu subotički građani, Bunjevci i nije im je bilo dozvoljena predstava! Pitanje zašto? Jer je Bunjevački jezik gradskom senatu tuđ!“
Između dva svjetska rata
Prvi svjetski rat je iznjedrio u Ugarskoj takve mjere da se činilo da svim narodnostima (nacionalnim manjinama), pa i Hrvatima (Međimurcima, Bunjevcima, Šokcima, Vodenim Hrvatima) poslije rata slijedi potpuna asimilacija. Međutim, iako se rat završio raspadom Ugarske i djelomičnim spasom bunjevačkih Hrvata od asimilacije, hrvatska kultura u Subotici, uključujući i dramu, nije mogla zabilježiti bitniji pomak, jer je u izmijenjenim prilikama mjesto mađarske vrednovana kao institucionalna srpska kultura. Tako se još jednom hrvatska kultura našla izvan institucionalnih okvira, osuđena na amaterizam.
U razdoblju od oslobođenja 1918. do okupacije 1941. trebalo je proći mnogo godina dok nisu sabrane kazališne snage i osnovana prva stalna amaterska društva. U okviru Hrvatske kulturne zajednice u proljeće 1939. osnovan je kao sekcija ovog društva Zbor hrvatskih kazališnih dobrovoljaca. Zbor je uspješno nastupao u Gradskom kazalištu Subotice do okupacije 1941., izvodeći djela hrvatskih dramskih pisaca (Josip Eugen Tomić, Geno Senečić i drugi). Kao članovi Zbora spominju se: Pajo Kujundžić, Ivica Mađarević, Miroslav Mažgon, Klara Pejić, Ivan Stantić, Lajčo Dulić, Matija Skenderović, Ana Skenderović, Ida i Ruža Malagurski, Miroslav Štemer, Aleksandar Ivić, Solo Vojnić, Geza Šabić, Ivan Vuković, Drago Kolesarić, Mirko Glumac, Marko Horvacki, Aleksa Bačić, Marko Suturović, Koloman Babijanović, Olga Mrljak, Milica Bošnjaković, Stana Buljovčić, Đurđica Kovačević, Marica Horvacki, Lajčo Lendvai i dr.
Poslije Drugog svjetskog rata
Odlukom Predsjedništva Narodne skupštine AP Vojvodine od 19. rujna 1945. utemeljeno je Hrvatsko narodno kazalište u Subotici. Za njegovog ravnatelja je postavljen Lajčo Lendvai, predratni član Zbora hrvatskih kazališnih dobrovoljaca. Kazališnu trupu činili su također predratni članovi Zbora. Hrvatska riječ je ažurno pratila predstave Hrvatskog narodnog kazališta. Iz njenog pisanja može se rekonstruirati aktivnosti HNK-a. Kazalište je svečano otvoreno u nedjelju, 28. listopada 1945., dramom Matija Gubec Mirka Bogovića. Međutim, kako naglašava Hrvatska riječ od 1. siječnja 1945.: „Naše Hrvatsko Narodno kazalište koje je svečano otvoreno 28 oktobra 1945 god u stvari postoji i radi već godinu dana. Prva priredba tadašnjeg kazališnog otsjeka u Subotici bila je u mjesecu januaru 1945 god. kada je izveden program od 8 točaka u glavnom iz Narodne oslobodilačke borbe...“.
HNK je izvodilo djela srpskih i hrvatskih dramskih pisaca: Branislava Nušića, Stevana Sremca, Ivana Gundulića, Ivana Cankara i drugih. Od važnijih priredbi vrijedi izdvojiti: premijeru Kralja Betajnove Ivana Cankara (inače stota predstava Hrvatskog narodnog kazališta) 9. lipnja 1946. i svečanu premijeru pastirske igre Dubravka Ivana Gundulića 29. studenog 1947. Od siječnja 1951. godine, odlukom vlasti, Hrvatsko narodno kazalište je prestrukturirano u Narodno pozorište-Népszinház, s dvjema dramama – Hrvatskom i Mađarskom. Iz ovog razdoblja datira uspješna izvedba bunjevačke opere Dužijanca Josipa Andrića 29. travnja 1953., kojim je, kako piše Hrvatska riječ: „Narodno pozorište steklo možda jedno od najvećih priznanja otkada postoji“ (8. svibnja 1953.). Hrvatska drama je opstala do 1958. godine, kada je preimenovana u Dramu na srpskohrvatskom jeziku, iz koje se razvila Drama na srpskom jeziku. Tako je uklonjen svaki trag na postojanje hrvatske drame u Narodnom kazalištu Subotica.
Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)
