„Blagoslovljena ova zemlja naša, iz koje sam došao na sunce među ljude.
Blagoslovljene ove njive naše, koje nam rode i darivaju zlatne 
klasove.
Blagoslovljene tvrde ruke seljaka, koje nas hrane kruhom 
 svagdanjim. 
Blagoslovljeni ovi zlatni klasovi, koje mi nosimo na oltar 
vječne ljubavi. 
Blagoslovi, čuvaj Gospodine ove ljude na ravnim našim 
poljima. 
Ove njive mirisne, ove njive ponosne, ove zlatne klasove.“

Stihovi Milana Asića i ove godine odzvanjali su subotičkom katedralom u nedjelju, 9. kolovoza 2020. godine kada je svečanim euharistijskim slavljem proslavljena 110. Dužijanca. Mnogi bi rekli drugačija i posebna. Istina, bila je takva. Bez manifestacija, bez blagoslova u sv. Roku, bez karuca, konja, povorke, tamburaša... ali i dalje sa zahvalom u srcu. Najvažniji čin i smisao Dužijance jeste zahvala, a zahvala je bila u srcima mnogih, prvenstveno ovogodišnjeg bandaša Josipa Šarčevića i bandašice Marijane Matković, kao i malog bandaša Roka Vojnića i male bandašice Marte Vukmanov Šimokov. 

„Dužijanca“ se priprema srcem 

Svi oni uz prisustvo vjernika i mladih u nošnji zahvalili su Bogu za ovogodišnju Dužijancu, za kruh svagdanji, za rod pšenice i zemlje uopće. Kako je već ustaljeno godinama u nazad, odmah na početku misnoga slavlja blagoslovljeno je žito, koje se kasnije dijelilo nazočnim vjernicima. Misno slavlje uz nazočnost nekoliko svećenika predvodio je katedralni župnik mons. Stjepan Beretić, koji je u homiliji napravio poveznicu s evanđeljem i današnjicom rekavši: „Mi vjerujemo da je dragi Bog svugdje prisutan, ali, čuli smo, da ga nije bilo ni u olujnom vihoru, ni u potresu, ni u ognju. Pojavio se u šapatu laganog i blagog lahora. Možda se i mi pitamo je li Bog s nama? Pa ne možemo… Ne smijemo… Kad sam pozivao bandašice i bandaše, gledao sam njihove obitelji. Kod njih sam vidio radost veliku. Tako se raduje samo Božiću. A kad sam vidio mlade i odrasle s kolikom ljubavlju pripravljaju žito za vijence, za ovu svetkovinu, shvatio sam, to se ne može bez oduševljenja i bez ljubavi. Dali su svoje vrijeme, dali su srce za Dužijancu. Ti su ljudi prava kruna bandašu Josipu i bandašici Marijani. Sve su pripravili da ponosno pronesu slavu Dužijance ulicama bile Subotice. Toliko ljubavi i žara, a sada nema ni karuca, nema ni mnoštva mladih u nošnji, neće biti ni povorke. Eto, u tišinu i mir katedrale stala je Dužijanca. Bog i nama dolazi u blagom vihoru. Dolazi u veselo srce, srce puno zahvalnosti i radosti“, kazao je među ostalim mons. Beretić te je na kraju homilije poručio: „Pogledajte slike s Dužijance malenih. Ni maske ne mogu sakriti ljubav, ponos, vjeru i radost te djece. U njima je radost koja buja i raste. Još nas ima, još smo tu! Sačuvala nas Gospa naša, Gospa crna iz stare crkve i Gospa bunarićka. Gospe naša, hvala Ti za radost i ponos naše mladosti. Vidiš, kako ponosno nose ubavu nošnju bunjevačku, kako vole najlipču varoš svita - Suboticu! A Subotici priznajemo: Kraljica si rodnih njiva! Ravnice nam draž, lipota! U tvome se krilu skriva radost srca i života!“.
Mladi u nošnji prinijeli su darove kruha i vina, te plodnih njiva na oltar, a seoski bandaši i bandašice koji su već proslavili svoju dužijancu, skupa s predvoditeljima žetvenih svečanosti prinijeli su krune ovogodišnje Dužijance. Zaorila se u katedrali i himna Tebe Boga hvalimo, a pjevanje pod misnim slavlje je predvodio Katedralni zbor Albe Vidaković pod vodstvom mo. Miroslava Stantića. 

Ponos i radost u srcu

„Emocije su pomiješane. S jedne strane je tuga i težina u srcu, a s druge ponos i radost što smo i ovu Dužijancu u vrijeme pandemije mogli obaviti. Dužijanca je, kao što ističemo, zahvala Bogu i pohvala čovjeku i nema je bez bandaša i bandašice. Sve to smo imali, dakle možemo reći da je održana 110. Dužijanca, bez manifestacijskog dijela. Zanimljivo je da smo ovih dana pronašli zapisnik Katoličkog divojačkog društva iz 1942. godine gdje piše kako je tada Dužijanca proslavljena bez veselih i bučnih zabava, u strogo crkvenim okvirima. Sada smo i mi bili prinuđeni na ovakav način slavlja koji nije bio još od od ratnih, 1940-tih godina“, kaže predsjednik UBH Dužijanca mons. dr. Andrija Anišić i dodaje kako žar nije nestala, te da je ove godine vladala posebna atmosfera među ljudima u organizaciji.
Predvoditelji žetvenih svečanosti, bandaš i bandašica, do kraja su se nadali kako će sve biti kao i prijašnjih godina, te da će s ponosom i zahvalom u srcu proći i ulicama Subotice. 
„Iskreno, očekivala sam i nadala se da ćemo imati karuce i konje, blagoslov u župi sv. Roka i barem povorku do katedrale. Proslavili smo Dužijancu onako kako smo mogli. Bez obzira na sve planove i nadanja, meni je sve bilo lijepo i svečano“, kaže bandašica Marijana Matković i dodaje kako je poseban osjećaj bio na čišćenju žita kada su im se priključili i drugi mladi: 
„Do sada sam prije ovoga bila samo jednom na čišćenju žita, ali ove godine je to bilo posebno. Oduševila sam se brojem mladih koji su dolazili pomoći i bez obzira na pridržavanje svih mjera napravili smo da nam bude dobro i zabavno. Osobito mi je drago što sam od bać Grge Piukovića naučila plesti vijence od žita.“
Ona navodi da joj je bilo tužno gledati ljude s maskama na licu, mlade u nošnji, ali zahvalnost u srcu joj ni jednog trenutka nije nestala. 
„S jedne strane mi je žao da je sve moralo biti ovako, ali ako pogledamo drugu stranu onda ima i prednosti. Svi smo se mogli skoncentrirati na suštinu, a to je sveta misa, koja je vrhunac Dužijance. Ako bismo to zaboravili, onda Dužijanca gubi svoj smisao i zapravo nam ne znači ništa. Danas su s nama bili seoski bandaši i bandašice, a proteklih tjedana smo mi slavili s njima i to je jedan lijep vid zajedništva i novoga poznanstva“, kaže bandaš Josip Šarčević, koji će također pamtiti čišćenje žita, gdje je, kako je rekao, bio poseban žar. 
„Neki će reći da smo uzalud radili, ali mislim da to nije bilo uzalud. Veliki smo posao uradili, a ujedno smo se družili i svima nama je Dužijanca još više prirasla srcu. Tada nam nije bilo ništa teško. I da su nam rekli da neće biti Dužijance i onda bismo sav posao uradili. Mi se zapravo i jesmo pripremali kao da će sve biti po uobičajenom programu. Činjenica je da nam neke stvari fale i da nismo ovako planirali, ali bitna je suština“, kaže Šarčević.

Drugačija, ali naša 

„Prvi puta sam na ovakvoj Dužijanci, ne samo od kada sam starješina nego od kada pamtim. Fali nam povorka, svečani blagoslov, doček bandaša i bandašice, ali meni osobno je u crkvi bilo izuzetno lijepo i svečeno. Najbitnija je upravo ova zahvala Bogu. Činjenica da nije moglo biti puno ljudi, kako smo navikli, a dat će Bog pa će sljedećih godina biti ono što je ove izostalo“, kaže jedan od starješina Dužijance Gabrijel Kujundžić. 
„I za mene, kao i za sve, ovogodišnja Dužijanca je drukčija i čudna. Prva godina da nisam obučena u nošnju me čini tužnom i žao mi je da zbog virusa nismo mogli doživjeti Dužijancu kao inače. Bogu hvala da smo najbitniji čin mogli proslaviti, zahvaliti Bogu za žetvu i kruh svagdašnji koji nam daje. Ipak mi je pored svega srce ispunjeno i zahvalna sam da sam mogla sudjelovati i zahvalila dragom Bogu na svim darovima“, kaže Katarina Skenderović. 
„Svi smo bili uzbuđeni zbog elana koji su bandaš i bandašica pokazali odmah nakon saznanja da su izabrani za tu časnu ulogu. S kojim su onim elanom i oduševljenjem prihvatili tu zadaću, s tolikom smo strepnjom mi u organizaciji iščekivali kako će proći i što će biti dozvoljeno, a što ne. Svima nam je žao što manifestacije koje su ranijih godina organizirane nisu mogle biti u potpunosti održane. No, mogu reći da sve što je održano je organizirano punim srcem. Puna su nam srca, jer smo ipak imali Dužijancu, što smo neki od nas prvi puta sudjelovali na Svečanoj večernji, te bili na cijeloj misi. Zvuči čudno, ali je istinito,“ kaže dopredsjednica UBH Dužijanca Ljiljana Dulić i pojašnjava kako se godinama unazad u subotu navečer, pa i nedjelju prije i tijekom mise radi protokol gostiju, priprema povorka i sve na Trgu. 
Za te je ljude ovo bila posebna Dužijanca. To je ona druga strana medalje, koja se najčešće ne vidi. Veliki broj ljudi koji radi oko organizacije Dužijance sada je imao priliku zahvaljivati u zajedništvu s drugima, bez brige oko brojnih detalja koji Dužijancu čine prepoznatljivom. 
Nedjelji i euharistijskoj zahvali prethodila je svečana pjevana Večernja, koja je održana večer prije, 8. kolovoza, u subotičkoj katedrali, a predvodio ju je također mons. Beretić uz nazočnost braće svećenika. Tijekom Večernje bandaš i bandašica su na oltar prinijeli ovogodišnju krunu Dužijance, koju je i ove godine izradila Jozefina Skenderović.  
Predstavnici UBH Dužijanca su odnijeli i ispletene krune-vijence na spomen bistu Blašku Rajiću i spomenik Risaru u središtu Subotice i tako simbolično obznanili da je ris gotov. 

Izvor: Hrvatska riječ (Ž. V. )