KUDH Bodrog iz Monoštora priredilo je u petak, 18. studenoga, svoju tradicionalnu manifestaciju Divanim šokački. Kroz pjesmu i riječ članova Bodroga i njihovih gostiju slavila se šokačka ikavica i žetva koja nam daje kruv naš nasušni. Žetva je u neka stara vremena bila doživljaj, posao oko kojeg se okupljala cijela obitelj, jer uspješno obaviti žetvu značilo je osigurati se do narednog ljeta. Bio je to naporan posao, ali svi su mu se radovali.
„Bio je to jedan poseban doživljaj kome su se svi radovali. U žetvu su išli svi, i obitelj i moba. Snahe i mlade žene tovarile su voz, što bi rekli danas bacale snoplje na kola. Muški su bili na kolima i slagali to snoplje. Oni koji su imali dvor (dvorište) nosili su pokošeno žito u svoj dvor, a oni drugi na Dolu (dio Monoštora) i tamo se vršilo. Opet je bila moba, kuhalo se, pekla se gibanica. A danas je drugačije, za par dana sve je završeno, jeste da je brže i lakše, ali nema više one ljepote koje je bilo u tom zajedničkom okupljanju na tako važnom poslu“, kaže Anica Pašić.
Scenski prikaz
A dio te nekadašnje žetve kada se na njivi radilo uz pjesmu, objedovalo na slami i na koncu zahvaljivalo Bogu za uspješnu žetvu i novo žito Bodrog je donio na pozornicu u scenskom prikazu žetve koji je pripremila Marija Šeremešić. Ali nije žetva bio samo naporan rad, bilo je to i mjesto susreta i prvih zaljubljenih pogleda mladih – žito žanju, vrućina velika, prid njima je moja vrdina dika, alaj voljim kad se žito žanje, još ako je tu moje milo janje, i kad kosi dika šešir nosi, lice milo da ostane bilo...
„Ova manifestacija je krenula s idejom očuvanja tradicijskog govora šokačkih Hrvata. Otpočela je, tako da kažem, bezazleno iz jednog neobaveznog druženja ljudi koji su voljeli govoriti našom šokačkom ikavicom. Iz tog neobaveznog druženja izrasla je jedna ozbiljnija manifestacija na kojoj se okupljaju Šokci iz Podunavlja. Svako svoje narječje iskazuje kroz pismu, recitaciju ili na neki drugi način. Prikažemo i po jedan običaj, a ove godine to je žetva“, kaže predsjednik KUDH Bodrog Željko Šeremešić.
Žetva u Sonti
U programu su sudjelovali Marica Mikrut, Antun i Kata Kovač iz Sombora i Željko Šeremešić koji su govorili svoje pjesme pisane na šokačkoj ikavci, a posvećene žetvi i plodnoj ravnici na kojoj su Šokci živjeli i naporno radili. Ruža Silađev i Ivan Andrašić iz Sonte su o žetvi govorili na svoj način: Silađev je podsjetila na nekadašnju žetvu u Sonti, a Andrašić je, na svoj osoben način, govorio o mukama koje vrijedne ratare prate već od prvih otkosa, a to je cijena žita. „Težnja svakog seljaka bila je da ima komad zemlje, jer ako ima zemlje bit će i malo kruva. Nekad se po lancu zemlje dobivalo malo uroda, od sedam do 12 meteri po lancu. Tko nije imao svoje zemlje morao je ići kod drugoga radit. Moglo se zaradit 90, 100 kila žita na dan. Kad se žito pokosilo i povezalo, nosilo se na kamare i onda se vršilo. U Sonti vršalicu nitko nije imao, već su mašinu kako su je Sonćani zvali, imale samo bogate Švabe i Madžari. Poslije rata to je pripalo države, a nama Šokcima se opet izjalovilo“, pričala je Ruža Silađev o nekadašnjoj žetvi u Sonti.
U programu su sudjelovali i gosti iz Berega, najmlađi članovi udruge Silvije Strahimir Kranjčević.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)
