Među projektima koji su na natječaju za financiranje znanstvenoistraživačkih i razvojnoistraživačkih projekata nacionalnih manjina – nacionalnih zajednica u APV za 2023. godini dobili potporu Pokrajinskog tajništva za visoko obrazovanje i znanstvenoistraživački rad je i projekt Uloga kulturnog naslijeđa bačkih Hrvata Šokaca u ostvarivanju funkcije Rezervata biosfere Mura – Drava – Dunav. Rukovodilac projekta je redoviti profesor i šef Katedre za geoekologoju Departmana za geografiju, turizam i hotelijerstvo PMF-a u Novom Sadu dr. sc. Vladimir Stojanović.

U posljednjih nekoliko godina profesor Stojanović bio je angažiran u više projekata koji su istraživali lokalno prirodno i kulturno naslijeđe, a rezultati su, između ostalog, proglašeni rezervati biosfere Bačko Podunavlje i Mura – Drava – Dunav, a zatim i dvije studije za nova zaštićena područja Srednja Mostonga i Donja Mostonga, gdje je profesor Stojanović bio angažiran kao vanjski suradnik Pokrajinskog zavoda za zaštitu prirode. Na koji način će se provoditi znanstveno istraživanje bačkih Hrvata Šokaca, koja mjesta će biti obuhvaćena i koje bi koristi mogla imati lokalna zajednica od toga što živi u zaštićenom području doznali smo više u razgovoru s profesorom Stojanovićem.

Voditelj ste projekta Uloga kulturnog naslijeđa bačkih Hrvata Šokaca u ostvarivanju funkcije Rezervata biosfere Mura – Drava – Dunav. Što je Vas osobno, a što kao znanstvenika motiviralo na istraživanje kulturnog naslijeđa Hrvata Šokaca u Bačkoj? Uz Vas kao nositelja projekta tko još čini znanstveni tim?

Uvjeren sam da se osobni i znanstveni razlozi ovdje uzajamno i duboko prepliću. Prije oko četiri godine smo kolegica i ja posjetili Sontu, naselje mojih predaka po majci, a sve povodom istraživanja koje smo provodili. U razgovoru s tadašnjim ravnateljem škole u ovom mjestu smo saznali kako se i po nekoliko učenika u jednom polugođu ispišu iz škole, jer se njihove obitelji iseljavaju u potrazi za boljim životom u nekoj od država Europske unije. Situacija je slična, kako smo poslije doznali, i u drugim mjestima nastanjenim šokačkim stanovništvom. Ne postoji uvjerljiviji dokaz o sadašnjem vremenu velikih demografskih promjena, koje nisu uobičajene samo za našu zemlju, već imaju šire regionalne i globalne aspekte. Istovremeno, proglašen je Rezervat biosfere Mura – Drava – Dunav, kao vid potpore u zaštiti prirode i kulturnog naslijeđa i koji duboko inzistira na primjeni mjera održivog razvoja. Vidimo to kao šansu, iako smo duboko svjesni, ako je uopće i potrebno da ovo kažem, kako ovaj projekat neće biti dovoljan u zaustavljanju aktualnih migracijskih tokova. Ipak, ako budemo imali mnogo ovakvih inicijativa, onda je možda i moguće napraviti pomak u unaprjeđenju gospodarskih, društvenih i kulturnih prilika. Naš istraživački tim ima tri člana i pored mene tu su i moje kolege sa Departmana za geografiju, turizam i hotelijerstvo na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu: prof. dr. sc Snežana Besermenji i prof. dr. sc Miroslav Vujičić. Svo troje smo u dosadašnjim karijerama bili upućeni na istraživanje tema o kulturnom naslijeđu i zaštiti prirode, koje su ključno važne i za projekt o kome sada govorimo. Da dodam još i to kako je projekt odobren na osnovu natječaja namijenjenog financiranju znanstvenih i razvojnih projekata nacionalnih zajednica, koji raspisuje Pokrajinsko tajništvo za visoko obrazovanje i znanstvenoistraživačku djelatnost. Potporu za istraživanje smo dobili i od Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji.

Šokačko Podunavlje obično definiramo kao dio od Berega do Bača. Hoće li cijelo to područje biti obuhvaćeno tijekom rada na ovom projektu?

Tako je, cijelo ovo područje bit će obuhvaćeno. Pojas bačkog Podunavlja, od Berega do općine Bač ili preciznije do Plavne, jest jedan specifičan krajobraz kome u značajnoj mjeri svoju osobnost daje šokačka zajednica. Ovo je takav tip krajobraza koji se u stručnim tipologijama prepoznaje po tome što mu identitet daju ljudi sa svojim društvenim i kulturnim životom. Vi u pitanju spominjete šokačko Podunavlje i to upravo potvrđuje identitet krajobraza o kome govorimo. Kada svemu dodamo i to da šokačka zajednica sa svojim naslijeđem nije izolovani otok već da ona ostvaruje brojne konekcije s ostalim zajednicama na ovom prostoru, i to stoljećima unatrag, onda smo detaljnije opisali karakter čitave ove regije. Zaista je i više nego izvjesno da na prostoru bačkog Podunavlja imamo jedan izuzetan prirodni i kulturni diverzitet koji jednostavno mami i koji bi trebao zainteresirati istraživače različitih profila.

Što će biti predmet istraživanja?

Naslijeđe šokačke zajednice je kompleksno i složeno, a mi se, prije svega, fokusiramo na materijalno kulturno naslijeđe. Prema tome, svi oni opipljivi kulturni izražaji koji obuhvaćaju povijesne zgrade, crkve, kapele, umjetnička djela i etnografske zbirke obuhvaćeni su predmetom projektnog istraživanja. Tijekom terenskog rada obići ćemo sve te objekte, a zatim ćemo se u tehnici intervjua posvetiti ispitivanjima nadležnih stručnjaka u području kulture i naslijeđa o ukupnoj vrijednosti naslijeđa šokačke zajednice. Pretpostavljamo da ćemo tu dobiti rezultate koje ćemo moći iskoristiti u kreiranju smjernica za održivo korištenje šokačkog naslijeđa, i to u gospodarskom, društvenom, kulturnom i ekološkom kontekstu.

Na koji način ćete prikupljati podatke? Koliko će vam biti značajni arhivi, muzeji, ranije objavljene publikacije, znanstveni radovi (ako ih ima), a koliko kazivači?

U terenskom radu obići ćemo svako selo i tu ćemo ostvariti brojne kontakte s predstavnicima šokačke zajednice, s istaknutim pojedincima iz kulturnog života, ali i s običnim ljudima koji su na neki način povezani s lokalnim naslijeđem. Muzeji i arhivi su također važne riznice podataka o šokačkom naslijeđu u što smo se već uvjerili tijekom realiziranja nekih prethodnih projekata. Na primjer, u Arhivu nadbiskupije u Kaloči smo pronašli plan izrade zavjetnog križa u ataru Sonte iz 1896. godine. Sam taj arhivski dokument je jedan mali zaboravljeni i nepoznati fragment iz kulturne povijesti Sonte. Sada ostaju dilema i pitanje koliko ima takvih dokumenata za koja ne znamo, a koja su svjedodžba prošlosti svih šokačkih sela u Podunavlju. Samo od tih dokumenata bi se, pretpostavljamo, mogla prirediti zanimljiva interpretacija o povijesti kulturnog naslijeđa Šokaca. Ukoliko bi se ona mogla utkati u ponudu održivog turizma Rezervata biosfere Mura – Drava – Dunav, onda bi to moglo dobiti i širi edukativni i gospodarski značaj. Spomenuli ste i muzeje, pa bih se osvrnuo i na to da kažem kako su nedavno na mrežnoj stranici Etnografskog muzeja u Budimpešti objavili fotografije namjenski snimljene u povodu obilježavanja milenija doseljavanja Mađara u Panonsku niziju. Te fotografije su nastale s ciljem da se prikažu zajednice naroda koje su nastanjivale ugarski dio nekadašnje Austro-Ugarske monarhije. Na jednoj fotografiji kuće iz Berega, dakle s kraja XIX. stoljeća, može se vidjeti specifičan vid ukrašavanja fasade i to njenim oslikavanjem. Nama je danas poznato ukrašavanje malterskom plastikom, ali ovakav način ukrašavanja se izgubio. Možda bi bilo moguće oživjeti ovu tradiciju kroz uređenje etno kuća, što je u posljednje vrijeme izrazito prisutno u šokačkoj zajednici. Sigurno je da bi ovo bilo oponašanje autentičnog, ali cijela konstrukcija očuvanja naslijeđa počiva na nekoj vrsti oponašanja autentičnosti. Također, na fotografijama iz istog albuma se mogu vidjeti mlade Šokice iz Sonte, odjevene u narodnu nošnju. Kada smo ih pokazali odličnim poznavaocima nošnje iz ovog sela, svi su izričito tvrdili da to nije sonćanska nošnja. Je li moguće da se toliko detalja izgubi iz naslijeđa u jednom relativno kratkom razdoblju ili postoje i neka druga objašnjenja? U svakom slučaju ima toliko pitanja u vezi s naslijeđem.

Šokačko Podunavlje u ovom znanstvenom istraživanju stavili ste u kontekst Rezervata biosfere Mura – Drava – Dunav. Može li se onda reći da je cilj definirati ulogu lokalne zajednice u razvoju tog zaštićenog dijela?

Rezervati biosfere su važna područja kao međunarodno priznati status u zaštiti prirode pod okriljem UNESCO-a. Isto tako, rezervati biosfere povezuju interese ljudi i zaštite prirode. Koncepcija rezervata biosfere je razvijana u okviru programa Čovjek i biosfera, pa već to dovoljno govori kako njihova uloga nije sadržana samo u zaštiti prirode. Rezervati biosfere se promatraju kao osnova u stvaranju dobrobiti za ljude. Oni bi trebali biti okruženje u kome zajednice lokalnog stanovništva udobnije žive i razvijaju se na način koji je ekološki i društveno suglasan s okruženjem. U skladu s izvedenom ulogom rezervata biosfere naš zadatak i cilj jest da sagledamo i definiramo ulogu šokačke zajednice u jednom složenom procesu kakav se odnosi na funkcioniranje Rezervata biosfere Mura – Drava – Dunav. Isto tako, mi ćemo težiti prepoznati kako zajednica bačkih Šokaca može od svega toga izvući dobit. U svemu ne treba zaboraviti da je Mura – Drava – Dunav prvi prekogranični rezervat biosfere na teritorijima čak pet država: Austrije, Slovenije, Hrvatske, Mađarske i Srbije. Ove države imaju izuzetno iskustvo u očuvanju i prezentaciji naslijeđa, te konačno u razvoju turizma koji je zasnovan na naslijeđu. Kroz povezivanje s brojnim drugim zajednicama duž rječnog koridora tri rijeke, potrebno je stvoriti uvjete za kvalitetniji razvoj šokačke zajednice, ali i svih onih drugih zajednica koje obitavaju na ovom prostoru.

Kakve bi konkretne koristi moglo imati lokalno stanovništvo, njegova baština od činjenice da su dio jednog zaštićenog područja?

Najbolji odgovor na Vaše pitanje se pronalazi u inicijativama koje su razvili u rezervatima biosfere država koje su daleko razvijenije, u gospodarskom segmentu i onom koji se odnosi na zaštitu prirode i kulturnog naslijeđa. Na primjer, u Španjolskoj, koja je dobro poznata kao globalna turistička velesila, razvili su brend u nekim rezervatima biosfere pod čijom oznakom se nalazi priznanje i prepoznatljivost kvalitete. Takva oznaka je vid ekološke certifikacije i ona se dodjeljuje lokalnim resursima, proizvodima, uslugama, prehrambenim artiklima i rukotvorinama, što sve zajedno potiče gospodarski razvoj. Smatramo da bi u budućnosti trebalo težiti tome i razvijati ovakve programe u inicijativama održivog razvoja.

U posljednjih nekoliko godina bili ste angažirani na više projekata koji su se bavili izučavanjem lokalnog prirodnog i kulturnog naslijeđa. Koliko je to još uvijek neistraženo područje kada govorimo o Bačkoj?

Proučavajući literaturu prije oko dvadeset godina stekao sam pogrešan dojam da se tu više nema što dodati i da je gotovo sve istraženo i publicirano. Sada se čudim svojoj naivnosti, ali valjda je to pitanje i životnog iskustva. Moja generacija je formalno obrazovanje stjecala u jednom potpuno drugačijem sistemu, gdje nije bilo mnogo mjesta za isticanje značaja zavičajnog naslijeđa. Tek sam studirajući geografiju postavio vlastita interesiranja na željeno mjesto. Mogu sa sigurnošću tvrditi da je Bačka izuzetna riznica prirodnog i kulturnog naslijeđa, a da još mnogo toga čeka da bude istraženo i objavljeno u formi rada ili monografije. Prije nekoliko godina me je prijateljica Jadranka Delić iz Pokrajinskog zavoda za zaštitu prirode, tada koordinator u postupku proglašavanja novog zaštićenog područja Srednja Mostonga, pozvala da se u istraživanjima tog prostora priključim kao vanjski suradnik. Ovaj poziv je potpuno promenio moju percepciju o vrednovanju prirodnog naslijeđa Bačke kroz proučavanje izuzetno vrijednog krajobraza pod slatinama. Jednom prilikom sam na putu do tih slatina zastao u selu Karavukovo, gdje mi je pažnju privukao kip svetog Trojstva o kome nikada nitko nije pisao. Pretpostavio sam da je to djelo prve i slavne ugarske tvornice mramora Gerenday A. i sin i premda su neki osporavali moje pretpostavke, uspio sam dokaz za svoju tvrdnju pronaći u Kaloči. U katoličkoj crkvi u Deronjama sam uočio vitraže čuvenih vitražista Sándora Ligetija i Zagrepčanina Ivana Marinkovića, koje, barem prema mojim saznanjima, nitko nije istraživao. Podatke o tome sam objavio nedavno u Vodiču kroz prirodno i kulturno naslijeđe općine Odžaci. Uspio sam stupiti u kontakt s jednim od daljih potomaka Istvána Winklea, industrijalca i nekadašnjeg vlasnika jednog od najljepših secesijskih zdanja u strogom centru Novog Sada, a koga je povijest potpuno zaboravila. Trenutno pripremam članak koji sam zamislio kao prilog o boljem poznavanju zdanja stare gradske jezgre ovog grada i obitelji koje su njemu živjele na kraju XIX. i početka XX. stoljeća. Iz mog vlastitog iskustva spoznajem da je Bačka riznica naslijeđa koje tek treba istražiti. Ponekad me čini nesretnim to što nemam mogućnost pružiti veći i praktični doprinos u zaštiti ugroženog prirodnog i kulturnog naslijeđa, pa kroz objavljivanje podataka pokušavam sve to sačuvati od zaborava.

Kolika je opasnost da lokalna kulturna baština nestane zbog nebrige, financijskih interesa ili jednostavno nezainteresiranosti?

To je univerzalni problem u cijelom svijetu, ali sa značajnim geografskim varijacijama u njegovom intenzitetu od jedne do druge regije. Kulturno naslijeđe se, nažalost, uvijek vidi kao nešto manje važno u odnosu na krupne gospodarske interese. Ipak, ako bismo za sve optužili gospodarski razvoj, onda bismo utjecali i na to da prešućujemo činjenicu kako ponekad nema dovoljno interesiranja za brigu o naslijeđu. Poražavajuće je kada vidimo da čak i u nadležnim tijelima prevladava pasivan odnos prema nekim važnim temama u očuvanju naslijeđa. Na drugoj strani, ohrabruje to što se uvijek istaknu pojedinci unutar lokalne zajednice koji pružaju nemjerljiv doprinos u očuvanju naslijeđa i u njegovoj neformalnoj zaštiti. Dobro znam da unutar šokačke zajednice od Berega do Bača postoje takvi primjeri i potrebno je tim istaknutim pojedincima u zaštiti baštine davati veću potporu. Oni su možda i najveći čuvari naslijeđa Hrvata Šokaca u Bačkoj.

Kažete kulturno naslijeđe se, nažalost, uvijek vidi kao nešto manje važno u odnosu na krupne gospodarske interese. Ne događa li se to to upravo sada? Kako to spriječiti? Mogu li to učiniti i pojedinci iz lokalnih zajednica, udruge…?

Sada je već izvjesno da ćemo razgovor završiti onako kako smo ga i započeli. Potrebno je mnogo inicijativa koje bi stvorile mozaik novih šansi za zajednicu Šokaca, ali ne samo u područjima kulture i zaštite prirode već i gospodarskog razvoja. Ako je moguće taj gospodarski razvoj povezati i sa zaštitom prirode i kulturnog naslijeđa, onda to može biti dobro za lokalnu zajednicu, ali i za prirodnu i kulturnu baštinu. Jačanje kapaciteta bilo koje zajednice, pa i šokačke, ne može se postići isključivo kroz očuvanje kulturnog naslijeđa i njegovanje tradicije već i njenim gospodarskim osnaživanjem. Ukoliko očekujemo da se prezentacija kulturnog naslijeđa svede na to da pripadnike zajednice vidimo isključivo kao zabavljače i animatore na lokalnim manifestacijama, poslije kojih će se oni nezadovoljno vratiti uobičajenom načinu ruralnog života, onda smo na potpuno pogrešnom putu. Potrebno je uraditi sve da se pripadnici raznih generacija, a posebno mlađi i ambiciozni, prilagode društvenim, tehnološkim, pa najzad i ekološkim izazovima vremena u kome živimo. Zato i smatramo da ovaj projekat, na kome trenutno radimo, treba predstavljati tek uvod u razvijanje nekog budućeg daleko složenijeg i dužeg projekta u kome bismo povezali gospodarstvo, kulturno naslijeđe i zaštitu prirode unutar zajednice bačkih Šokaca i na prostoru Rezervata biosfere Mura – Drava – Dunav. Najzad, spomenuli ste potencijalnu ulogu pojedinaca i udruga. Smatramo da svatko može dati svoj doprinos, ali se isto tako stječe dojam da nema dovoljno istraživača za sve raznovrsne teme unutar očuvanja i zaštite kulturnog naslijeđa.

Izvor: Hrvatska riječ (Zlata Vasiljević)