Natječaji Hrvatskog nacionalnog vijeća, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Veleposlanstva Republike Hrvatske, natječaji srbijanskog Ministarstva kulture i Pokrajinskog tajništva za kulturu, kao i natječaji lokalnih samouprava načini su na koji hrvatske udruge dolaze do novca potrebnog za financiranje redovite djelatnosti, održavanje tradicionalnih manifestacija i drugih programa. Novca nikada nije dosta, pa mnogo toga počiva na entuzijazmu članova koji ne štede ni svoje slobodno vrijeme, pa ni novca da pomognu. A kada fali novca uvijek se otvara i pitanje načina raspodjele i kriterija koji prevladavaju u toj raspodjeli.

(Ne)pravična raspodjela

Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Vladimir Nazor iz Sombora obilježit će krajem ove godine 80. obljetnicu kontinuiranog rada. Kako će to funkcionirati i kako će financirati knjigu koju tim povodom planiraju tiskati u ovoj udruzi još ne znaju.

„Naše financiranje u najvećem dijelu je financiranje preko projekata kojima apliciramo na natječaje. Ali ta sredstva toliko su skromna da bismo, da nemamo prihoda od izdavanja poslovnog prostora u najam, mogli staviti ključ u bravu. Primjerice, republičko Ministarstvo kulture je ove godine dodjeljivalo sredstva za Dužionicu i to tako da je novac dobiven za organizaciju subotičke Dužijance i bunjevačke Dužionice u Somboru (200.000 dinara), a mi kao nositelji proslave hrvatske Dužionice u Somboru, i to 81., nismo dobili ni dinara. Rekao bih da je to nepoznavanje lokalnih prilika, što jeste i bit će veliki problem sve dok postoji ovakva centralizacija. To isto važi i za HNV. Pred HNV-om je bio natječaj Pokrajinskog tajništva za kulturu, gdje su hrvatske udruge tražile više od 13 milijuna dinara, a dodijeljeno je oko 1,5 milijuna dinara, a 500.000 će rasporediti ZKVH, koji će opet prema svojim kriterijima novac dodijeliti udrugama kulture. Mi kao jedna velika udruga koja djeluje u Somboru oštećeni smo, jer smo izravnati s udrugama koje rade u svojim sobama i u svojim obiteljima. Znači, nikako nismo zadovoljni“, kaže predsjednik HKUD-a Vladimir Nazor Mata Matarić.

On podvlači da su smanjena i sredstva koje Nazor dobiva od Grada Sombora i to po natječaju za KUD-ove nacionalnih zajednica, gdje je ova udruga dobila 95.000 dinara, dok je bunjevačkoj udruzi pripalo više od 320.000 dinara. Ono što Nazor dobiva još od grada je plaćanje koreografa za šest mjeseci, a grad je financijski pomogao i održavanje Dužionice. Međutim, izostala je financijska potpora za tiskanje Miroljuba, kako od grada tako i HNV-a, pa postoji bojazan da umjesto četiri puta na godinu Miroljub izlazi dva puta.

Značajna pomoć i potpora ipak stiže od veleposlanstva Republike Hrvatske koje je prihvatilo pet Nazorovih projekata u ukupnom iznosu od 24.000 kuna. No, i kada novca nema dovoljno, tu su članovi Udruge da podupru onoliko koliko mogu i tamo gdje mogu. Tako su veslači Salašari somborski snosili dio troškova odlaska na Neretvu i sudjelovanja na Maratonu lađa, trošak odlaska u Zadar na seminar za koreografe također je plaćen iz osobnog džepa. Sve što treba da se uradi radi se uz pomoć volontera, a gosti Nazora, umjesto hotelskog smještaja, borave u kućama svojih domaćina.

Slična je situacija i u Beregu, jer su članovi HKPD-a Silvije Strahimir Kranjčević na nekoliko gostovanja otišli zahvaljujući pomoći samih mještana ovog sela.

„Sudjelujemo na natječajima od lokala do Beograda i Zagreba i na natječajima hrvatskih institucija u Srbiji. Nekada dobijemo novac, nekada ne. Rekao bih da sve ovisi o tome koliko smo mi u stanju ispratiti sve te natječaje i sudjelovati na njima, ali bez tog novca mi ne bismo mogli raditi i ostati. Opet, i ta sredstva omogućuju ono osnovno funkcioniranje i održavanje manifestacija, a sve ostalo ovisi o entuzijazmu članova i njihovoj sposobnosti da osiguraju dodatna sredstva, pa makar to bilo i prikupljajući dobrovoljne priloge u selu, što naši članovi i rade. Zahvaljujući prilozima mještana i napose jednoj obitelji sudjelovali smo na Đakovačkim vezovima, na Festivalu nacionalnog folklora u Boljevcu, na proslavi Velike Gospojine u Odžaku. Po mom sudu, ako se u udruzi nešto radi to treba i pokazati, znači treba primiti goste i uzvratiti posjet, a to se ne može bez novca“, kaže predsjednik HKPD-a Silvije Strahimir Kranjčević Marin Katačić.

On smatra da se sredstva mogu malo bolje, odnosno ravnopravnije raspoređivati i ponavlja da od toga ovisi opstanak udruga, napose u malim sredinama.

Novca nikad dosta

U HKPD Matija Gubec iz Rume kažu da imaju korektnu suradnju s lokalnim vlastima, tako i s pokrajinskim institucijama, Hrvatskim nacionalnim vijećem i Veleposlanstvom Republike Hrvatske. „Sredstva koja dobivamo od tih institucija svakako nisu dovoljna da isfinanciramo naše aktivnosti, tako da bez priloga članova i prijatelja Društva ne bismo mogli normalno funkcionirati. Problem je što sve naše aktivnosti moramo detaljno isplanirati već početkom godine kada se raspisuju natječaji. Ukoliko nam se ukaže prilika za neko gostovanje ili kakvu drugu aktivnost tijekom godine, ako je prethodno nismo isplanirali i za nju aplicirali na nekom natječaju, imamo veliki problem da je ispratimo. Što se tiče iznosa odobrenih sredstava, korektno bi bilo reći da su ona, iako nedovoljna, ipak u skladu s financijskim mogućnostima institucija koja ih odobravaju i koje se ipak trude koliko je to moguće, izaći u susret našim zahtjevima. Do značajnog smanjenja dobivenih sredstava došlo je jedino od pokrajinskih institucija zbog sveukupnog stanja u pokrajinskom proračunu početkom godine, dok su odobrena sredstva od drugih institucija, manje-više u granicama očekivanih“, ističe tajnik HKPD-a Matija Gubec Nikola Jurca.

Za predsjednika HKC Srijem – Hrvatski dom Krunoslava Đakovića najveći problem jest nedostatak novca.

„Iako je Srbija u suficitu ove godine, sredstva za financiranje kulture i manjina su znatno smanjena. Drugi veliki problem je što ne postoji sustavno financiranje manjinskih udruga. Ovaj sustav postoji samo na natječajima APV. Na republičkoj i lokalnoj razini ne postoje posebne proračunske stavke i natječaji koji su namijenjeni samo manjinama. Bez pozitivne diskriminacije u ovoj sferi ne možemo reći da se prava manjina poštuju. Treći veliki problem su natječajne procedure. Većina natječaja raspisuje se početkom godine. Odluke o iznosu sredstava se donesu do polovice godine, a sredstva stignu na račun udruge najranije u listopadu. To je malo smiješno, jer svi žele da se sredstva potroše namjenski do kraja godine. Ovakvim procedurama udruge su blokirane veći dio godine, jer jednostavno nemaju sredstva. Ako se nešto želi ostvariti prije listopada, udruge se moraju zaduživati, najčešće privatno, od svojih članova ili slično ili čekati da plate račune naknadno, što nitko ne voli. Ovo onda naravno predstavlja problem za pravdanje dobivenih sredstava, jer su potrošena prije nego su dobivena. Sami iznosi dobiveni u Srbiji su minimalni i jednostavno nedostatni za učiniti bilo što konkretno. Da nema pomoći Republike Hrvatske, naše udruge ne bi mogle opstati“, navodi Đaković.

Oslonac na hrvatske institucije

Na financiranje putem natječaja koje raspisuju hrvatske institucije u Srbiji i Veleposlanstvo Republike Hrvatske oslanjaju se i u KUD-u Hrvata Bodrog u Monoštoru. Poslije dužeg vremena stigla su za ovu udrugu i sredstva iz gradskog proračuna.

„Imamo nekoliko redovitih manifestacija po kojima je sada naša udruga postala prepoznatljiva i za neko uvođenje novih nemamo više ni fizičkih mogućnosti. Podsjetit ću da su naše redovite manifestacije Godišnji koncert, Zavitni dan, Festival marijanskog pučkog pivanja, Divanim šokački, Alasi i bećari, božićni koncert, Pokladni maskenbal. Tu je stalni rad s pjevačkim grupama i folklornom sekcijom. I sve to moramo odraditi bez velikih novaca, što znači da se svaki dinar pažljivo troši. Ponekad mi se čini da je rad u kulturno-umjetničkim društvima kao neki mađioničarski trik. Izvana sve izgleda savršeno, a to na kakve se sve načine dovijamo ono je što se ne vidi“, kaže predsjednik KUD-a Hrvata Bodrog Željko Šeremešić.

Kako doći do dodatnog novca? Šeremešić kaže da bi to mogla biti komercijalizacija manifestacija, ali samo bi se mali broj njih mogao komercijalizirati, kao što su to u Monoštoru Pokladni maskenbal ili Alasi i bećari.

„U udrugama kulture danas su oni pravi zaljubljenici koji su spremni dio svog slobodnog vremena posvetiti radu u udruzi. Ako se u taj kontekst stavi i to da pripadamo hrvatskoj zajednici, onda je slika koliko je danas teško baviti se kulturom kompletna. Prisustvovao sam sastancima naših udruga gdje se raspravljalo o raspodjeli novca i o tome da li netko dobiva više nego što bi trebalo, a onda netko drugi bude zakinut za taj novac. Mislim da oni koji raspoređuju novac po natječajima prate i druge načine financiranja udruga“, kaže Šeremešić i dodaje da su u monoštorskoj udruzi zadovoljni onim što dobivaju, zadovoljni su time što su njihove manifestacije nešto po čemu se Monoštor prepoznaje i ono najvažnije: uvijek ih isprati puna dvorana gledatelja.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. Vasiljević i S. Darabašić)