Etno kuća Didina kuća u Baču i Mirisi iz bakinog kuhara. Zazvučalo mi je kao dobar spoj. Nema veze što je subota popodne, što je još jedna u nizu „radnih subota", jer mi novinari ionako nemamo radno vrijeme, nema veze ni što je od Sombora šezdesetak kilometara, pa toliko svaki dan putujem na posao. Baš sam htjela vidjeti kako to izgleda kada se Didina kuća pretvori u jednu veliku kuhinju gdje svatko kuha nešto po svom receptu. A ako je suditi po nazivu manifestacije, ipak će ti recepti biti starinski i originalni. Sračunato sam kuharima dala sat prednosti. Da se raspreme, pripreme i krenu s kuhanjem. Ta prednost bila je dovoljna da već na ulazu u dvorište Didine kuće osjetim mirise paprikaša, pržene ribe, graha na svježe pečen kruh. Kako sam ja ipak došla raditi, trebalo je napraviti plan s kime razgovarati i što fotografirati. Meni se zanimljivim učinilo nekoliko kuharskih ekipa, što zbog onoga što su kuhali što zbog dobrog raspoloženja s kojim su došli u Bač.
Ali prednost sam ipak dala gostima – Šokačkoj grani iz Osijeka. Njihov čobanac uvelike se krčkao u kotliću, a višesatno čekanje da bude kuhan prekraćivali su pjesmom.
„Čobanac su nekada kuhali čobani dok su čuvali ovce i krave. U kotlić su stavili meso, vodu, povrće, naložili dobro vatru, ostavili da se kuha tri-četiri sata. Kuhamo čobanac i danas, ali malo drugačije. Prvo pirjamo luk, dodamo žilavije meso, još malo pirjamo, pa onda mekše meso. Može biti svinjetina, divljač, junetina. Nalije se voda koliko mislimo da će biti čobanca, jer se voda naknadno ne dolijeva. Naravno, slatka i ljuta crvena paprika, posoli se i kuha dok se dobro ne ukuha čorba i meso ne bude meko. Na kraju se nalije malo bijeloga vina da drži meso. Kuhamo čobanac i danas, naročito kada se okupe prijatelji, obitelj", kaže glavna kuharica Dubravka Golubić.
Još jedan kotlić, ali ne čobanca, kuhao se na drugom kraju Didine kuće. A oko njega vesela ekipa, od prve spremna na razgovor. Ali kako ne mogu svi pričati u glas, pred mene su gurnuli svog najgovorljivijeg člana, a čini se i vještog kuhara slovačkog svadbarskog kupusa. Na prvi pogled nalikuje običnom paprikašu u koji je dodan kupus, ali nije.
„Nekada se u slovačkim svatovima, koji su subotom, za ručak kuhao svinjski paprikaš, a svatko tko je dolazio na svadbu donosio je kokošku od koje se kuhala juha. Juha i meso s hrenom služili su se za večeru. Kokošije iznutrice i drugo sitno meso se sutra kuhalo kao paprikaš u koji se dodavao kupus", objašnjava član dramske sekcije KUD-a Jan Kolar iz Selenče Rastislav Ribarski.
I da ne bude da su se u Didinoj kući samo kuhali kotlići, prišla sam i ekipi koja je pržila ribu na, kako kažu, talandari.
„U Podunavlju se riba uvijek pripremala, a mi smo se danas odlučili za prženu bijelu ribu. Riba se izreže na komade, posoli, uvalja u brašno i crvenu paprika. Mi Mađari volimo ljuto pa stavimo i ljute paprike, a može i u kukuruzno brašno i prži se. Jednostavno je", kaže Edita Mészáros iz MKUD-a Búzavirág iz Vajske.
Zavirila sam i u kotao u kome se kuhao grah, krušnu peć u kojoj se pekao domaći kruh i taman kada sam kuhare htjela pitati kuhaju li grah bez mesa ili su ga ipak malo začinili suhim mesom, zamirisao mi je kolač, i to ne bilo kakav već kuglof. A tko bi ga drugi pripremao nego udruga podunavskih Nijemaca, jer ipak je to njihov nacionalni specijalitet.
„A što bismo mi pripremali drugo nego kuglof, ipak je to naš tradicionalni kolač. Nema točnih podataka kada je i gdje napravljen prvi, ali se pretpostavlja da potječe iz Elzasa. Podunavske Švabe donijele su ga na ove prostore prilikom naseljavanja u XVIII. stoljeću. Malo je kuglof bio zanemaren, ali smo mi 2002. godine počeli organizirati Festival kuglofa kako bismo ga, da tako kažem, revitalizirali", kaže predsjednik Fondacije podunavskih Nijemaca iz Srijemskih Karlovaca Stjepan Seder.
I nije to sve. Svašta se još kuhalo i peklo. I na kraju sve se moglo i probati. Pržena riba mi je „izmakla", pa je dobro došao u tanjur pilećeg paprikaša uz dva gomboca sa šljivama. Tu sam stala. .
Izvor: Hrvatska riječ Z. V
