Sombor se u Velikom bečkom ratu istaknuo kao uporište u borbi protiv Turaka. Odolijevao je turskim napadima i služio kao centar oko kojega su se sakupljali odmetnici od turske vlasti. Tome ima zahvaliti prije svega Hrvatima, koje je na hvale vrijedan način predvodio Dujo Marković, starješina i rodonačelnik plemenite obitelji Marković. On i njegovi nasljednici ispisali su nekoliko zlatnih stranica u povijesti Sombora.
Širi kontekst
Poraz osmanske vojske pod Bečom 1683. bio je više od deblokade opsađenog grada. Beč se nalazio već ranije pod opsadom (1529.) ili pred opasnošću od opsade (1566. i 1664.). Godine 1566. ga je spasio opsade Nikola Zrinski. Međutim, nikada prije 1683. turski poraz nije bio tako težak. Uslijedile su jedna za drugom pobjede austrijskog oružja, od kojih je najsnažnije podjeknulo oslobođenje Budima 1686. Ono je zapravo pokazalo da uspjesi austrijske vojske nisu privremeni nego naprotiv trajni. Gotovo dvoipolstoljetna osmanska vladavina u srednjoj Ugarskoj primaknula se kraju. Što je najvažnije, kršćani pod osmanskom vlašću počeli su prelaziti u većem broju na stranu pobjedničke sile Austrije, u kojoj su vidjeli pobjednika „neprijatelja Kristovog imena". Među njima bili su i bački Hrvati, koji su prije samo nekoliko godina služili osmansku Portu.
Uloga somborskih Hrvata
Brojni dokumenti otkrivaju ulogu Hrvata iz Sombora i okolice u oslobođenju Bačke. Jedan dio njih je otkriven u bečkim i obiteljskim arhivama. Za to zaslugu imaju mađarski i srpski povjesničari, u prvom redu István Iványi, odnosno Aleksa Ivić i Slavko Gavrilović. Drugi (vjerojatno veći) dio čeka istraživače, koji će ih otkriti i dati im odgovarajuće značenje i tako „promijeniti" povijest. Međutim, začudo, otkriveni dokumenti su površno proučavani, fragmentarno objavljeni, tendenciozno tumačeni, što je navodilo kasnije čitatelje i istraživače na zabune. Jedna od popularnih zabluda, koja se do danas sreće u historiografiji (kod pisca najnovije monografije o povijesti Sombora Milana Stepanovića) jest priča o naseljavanju veće skupine Hrvata pod imenom Bunjevci u Sombor 1686. godine.
Zapravo, nije isključeno da je na vijest o oslobođenju Budima određen broj Hrvata izdaleka, iz Bosne, prešao u Sombor. Međutim, po svemu sudeći, Hrvati su oko Sombora već imali snažnu jezgru i organizaciju još u tursko vrijeme, na čijem čelu se 1686. zatekla obitelj Marković. Dakle, 1686. nije zatekla somborske Hrvate kao izbjeglice iz Turske nego kao politički i vojni čimbenik, koji je znatno olakšao napredovanje austrijske vojske u ulozi sličnoj onoj kada su 1918. olakšali napore srpske vojske i Srpskog narodnog vijeća u Novom Sadu za priključenje Vojvodine Srbiji.
Na braniku Sombora
Događaji poslije oslobođenja Budima 1686. iznjedrili su dvije krupne figure u povijesti Hrvata i Sombora. To su Dujo Marković i njegov sin Đuka Marković. Dujo se zatekao kao jedan od dvojice zastupnika bačkih i bosanskih Hrvata u logoru Maksimilijana II. Bavarskog nedaleko od Baje 1687. Obećao je 1.500 hrvatskih ratnika kao pomoć ratnim naporima Austrije. Zauzvrat je tražio da se 5.000 njegovih sunarodnjaka naseli u Suboticu, Baju i Segedin. Dvorsko ratno vijeće u Beču je prihvatilo Dujinu ponudu iste godine. Glavni austrijski zapovjednik u Ugarskoj Antionio Caraffa objavio je u Eperjesu (Prešov, Slovačka) odluku, kojom je formalizirao Dujin položaj de facto gospodara Bačke. Iste godine (1697.) zabilježeno je u Subotici krštenje Katarine Parčetić, ćerke Ivana Parčetića. Prema tome, čini se da Parčetići u prvo vrijeme nisu živjeli u Somboru.
Dujo je zapovijedao ne samo somborskom nego i nad bajskom, subotičkom, martonoškom, senćanskom, bačkom, titelskom vojnom posadom, pretečama kasnijih krajiških milicija. To su bile relativno male vojne postrojbe od po maksimalno 300 ljudi. Sa svojim sinom Đukom Dujo je odbio dva turska napada na Sombor. Svoje preopredjeljenje za kršćansku stvar je platio vlastitom imovinom. Naime, 1690. godine Beograd je pao pred Turcima, koji su sada od Austrijanaca preuzeli kontrolu nad situacijom. U pobjedničkom naletu prodrli su sve do Sombora. Zatekavši grad bez obrane, izložili su ga pljački. Tom prilikom su, kako napominje Marko Marković, sin Dujinog mlađeg sina Matije Markovića, odnijeli iz doma starješine obitelji Marković novac u vrijednosti od nekoliko tisuća forinti i skupocjeno ruho.
U obrani Sente, Bečeja i Srijema
Materijalni gubici nisu obeshrabrili prekaljenog ratnika Duju, koji je pamtio i gore. Kao pravi starješina razmišljao je zdravorazumski. Znao je da se materijalni gubitci mogu lako nadoknaditi, a gubitak sinova ne. Odluka se pokazala ispravnom, jer je doista njegova loza iznjedrila mnogo velikana, uključujući Belu Markovića (1897. – 1941.), svjetski poznatog austrijskog speleologa.
Doista, daljnje ratne aktivnosti odvele su Markoviće izvan zavičaja, u Sentu i Bečej, pa i u ravni Srijem, odakle su odbijali turske upade i vraćali se s bogatim plijenom. „Gotovo da nije bilo prilika, kada nije, u znak pobjede u bitkama koje je hvalevrijedno vodio, obaviještavao gospodina kneza Leopolda Herbersteina o rukama krvavim od turske krvi i o brizi prema zarobljenicima", piše Marko Marković.
Priznanja
Glas o Markovićima stigao je do cara Leopolda I., koji ih je zauzvrat nagradio plemstvom. Plemićka diploma je objavljena u Laxenburgu 29. svibnja 1690. godine. Dujo Marković, njegova supruga Petronela Vukelić, sinovi Đuka i Matija, kćeri Katica i Marta, braća Grgur, Franjo i Bariša, te Grgurovi sinovi Stipan, Franjo i Nikola proglašeni su plemićima. Prema predanju, Grgur, Franjo i Bariša Marković su pretci Markovića Kapetanovih, koji i danas žive u okolici Sombora. Povjesničari kao Stepanović citirajući tobože ovu diplomu (zapravo nepouzdano čitanje Antona Viktora Duišina), pišu da je Dujo imao još jednog sina, Kuzmu, ali u diplomi se ne spominje takav, nego samo Katarina (Katica) Marković. Međutim, Dujo nije dočekao da vidi ovu diplomu. Već sljedeće godine poginuo je u bitci kod Slankamena. Zbog stalnog ratnog stanja u Bačkoj, koje je produženo Kuručkim ustankom (1703. – 1711.), plemićka diploma je objavljena tek 13. lipnja 1713.
Od ostalih dokumenata koji vrjednuju ili rasvjetljuju podvige Markovića izdvaja se svjedodžba, koju je Duji i Đuki Markoviću izdao potpukovnik austrijske pukovnije Souchez, a objavio je Leopold knez von Herberstein godinu dana poslije izdavanja plemićke diplome, 15. svibnja 1691. Ondje se podcrtava kako su Dujo i Đuka Marković „veliki dio života proveli izvan svojih domova u pravim čarkama i na stražama", što je i istina. Nekoliko mjeseci kasnije, Dujo Marković je poginuo u bitci kod Slankamena u kojoj je predvodio somborsku miliciju. Marko Marković je istaknuo da je njegov djed vjerno služio cara, „sve dok na koncu u bitci održanoj kod Slankamena, okružen sa svih strana neprijateljima i obasut brojnim teškim ranama, dajući život i krv koje je posvetio carsko-kraljevskoj službi, nije pao kao žrtva rata."
Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)
