„Godine ovog preporoda": 75 godina od objavljivanja knjige „Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata" Ivana Kujundžića (II. dio)

Objavljeno: 19.05.2021. Pregleda: 4

ivan kujundžić 2U predgovoru knjige Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata naslovljenom „Riječ čitatelju" Krešimir Bunić, alijas Ivan Kujundžić, piše, simbolično na dan smrti Ivana Antunovića 13. siječnja, sljedeće:

„Književnost bunjevačko-šokačkih Hrvata počinje sa Fra Mihajlom Radnićem. Njegova knjiga 'Razmiscglagna pribogomiona od gliubavi Boxye' tiskana u Rimu 1683. godine najstarija je bunjevačko-šokačka knjiga. Od te godine pa gore nižu se naši pisci, veći ili manji. Jedni pišu samo svojim maternjim hrvatskim jezikom, dok drugi pokraj svoga upotrebljavaju: latinski, njemački i madžarski.

Do novijih dana mislilo se, da bunjevačko-šokački Hrvati prije biskupa Ivana Antunovića uopće i nisu imali svoje književnosti, a i danas su rijetki oni, koji poznaju bunjevačko-šokačke pisce XVII. i XVIII. stoljeća. Kad se govori ili piše o našoj književnosti, spomene se par najnovijih imena, i time je predmet obično izcrpen.

A u stvari nije tako.

Na osnovu podataka, kojima do sada raspolažemo, možemo reći, da naša književnost pomenutih stoljeća ne zaostaje za onodobnom književnošću bačkih Srba ni brojčano, niti po kakvoći. Na neka imena čak možemo s ponosom pokazati kao na preteče Ljudevita Gaja i Vuka Stefanovića Karadžića.

A što su ta imena do danas nepoznata, svakako krivica nije na njima.

Kada mi danas podižemo veo sa bunjevačko-šokačkih pisaca, ne ćemo reći, da ih prikazujemo javnosti u punom broju i sa svim njihovim djelima. Jer osim imena, koja iznosimo, imademo ih još dosta, koja nas uporno uvjeravaju, da su ih nosili naši pisci.

Pa ipak, mi ih za sada ne usvajamo kao naše iz razloga, što se ne zadovoljavamo samo vjerojatnošću. Tražimo sigurnost. A nju je teško naći ondje, gdje je ime naše, ali nas drugi kriterij kao mjesto rođenja, djelovanja, smrti, jezik, kojim se dotični pisac služio, ostavljao u dvojbi. Kad bismo svakoga pisca, koji ima naše hrvatsko prezime, bez daljnjega ubrojili među naše, često bismo se i prevarili, jer je, naročito u XIX. stoljeću, dosta česta pojava, da se Hrvati iz Bačke pomadžaruju.

A nama radeći na ovome djelu nije bio cilj uveličati bunjevačko-šokačku književnost gomilajući neprovjereno ime do imena, prisvajajući si i takve pisce, koji su imali samo hrvatsko ime, a osjećaj im je možda hrvatstva posve tudj, ili su pak stvarno bili Hrvati, ali se je njihovo mjesto rodjennja nalazilo izvan granica Dunava i Tise. Iz prekodunavlja uzeli smo samo rođene u Budimu. (Iznimke su samo Đuro Arnold i Dr. Mihovil Katanec, koji su se s nama posve saživjeli.)

S toga razloga ostavili smo po strani imena: Alagića Antuna, Ambrozovića Bele, Aurifabera Mihajla, Barilovića Ljudevita, Brnjaković Josipa, Bogišića Mihajla, Černovića Franje, Černovića Dimitrije, Latinović Bene, Lacković Adama, Mihelić Ivana, Mikoševć Josipa, Landović Stjepana, Hegeduš Josipa i Belošić Valenta.

Žao nam je, što ih mimoilazimo, ali se nadamo, da će se naći sposobniji pregalaca, koji će osvijetliti i njihov život i rad. Pogotovu se tome nadamo sada, kad ovim djelom ukazujemo put, koji će do toga dovesti.

Bit će ih sigurno, koji će prema ovoj bibliografiji suditi, da je bunjevačko-šokačka književnost slaba i neznatna. Mi im međutim ne bismo dali uza pravo. Treba naime držati na pameti, da ovo nije bibliografija jednoga naroda; ovo je bibliografija samo jednoga kraja, jednoga plemena, koje je živjelo i stvaralo odijeljeno državnom granicom od matice zemlje Hrvatske; ovo je bibliografija jednoga hrvatskoga plemena, koje u svojoj povijesti nije gotovo nikada imalo pravo na svoje hrvatske škole – ni pučke; ovo je bibliografija jednoga hrvatskog plemena, koje su vlastodršci svim sredstvima nastojali odnaroditi, a ono se nije dalo.

U ovoj su bibliografiji samo oni bunjevačko-šokački pisci, koji su sa teritorija između Dunava i Tise. A Šokaca imade i u Baranji.

Ove činjenice stavljaju cijelo pitanje u jedno sasvim novo svijetlo. I mi pomalo postajemo ponosni, što smo u teškim prilikama, vječito ugnjetavani, dali sve ono, što ova bibliografija pokazuje.

Dobrohotni će čitatelj pri ocjeni ovoga djela imati na umu, da je ovo samo 'Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata' kojemu je jedini cilj pripraviti put i poslužiti trudbenicima na polju kulturne povijesti Hrvata u ovim stranama."

Činjenice i kriteriji

U svojemu programatskome predgovoru Ivan Kujundžić je, u kratkim crtama, rekao sve – naveo je razloge objavljivanja i namjeru djela, povijesne kontekste izostanka ovakvoga djela do njega, temeljne činjenice do kojih je u istraživanju došao, kriterije za uvrštenje autora, prijepore s kojima se suočio i način na koji je dio razriješio, te izazove koji stoje istraživačima nakon njega, izazove koji su i danas aktualni.

Kujundžićeva bibliografija ima značajku opće, nacionalne, regionalne i opisne, premda kriteriji obradbe nisu uvijek dosljedno realizirani. Ona donosi popis od 582 djela poredanih abecednim redoslijedom prezimena autora (ukupno 525 djela 124 autora + 57 djela čiji autori nisu poznati). Osim naslova, mjesta i godine izdavanja, većina odrednica prati i nekoliko dodatnih informacija (npr. format, broj stranica, opisno pojašnjenje...), no također ne uvijek dosljedno. Usto, knjiga sadrži i korištenu literaturu (str. 7-9) te popis nakladnika (77-78).

Ta je građa, sadržajno promatrano u velikoj mjeri, kasnije inkorporirana u Kujundžićevu drugu, građom bogatiju i opsežniju bibliografiju, objavljenu dvadesetak godina poslije, čiju objavu Kujundžić, zbog smrti, nije uspio dočekati. Riječ je o djelu naslova Bunjevačko-šokačka bibliografija : prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata (Rad JAZU, 355, Zagreb, 1969.), koja također ima sve gore navedene značajke vrste bibliografije. Ona kronologijskim redoslijedom bilježi, istina opetovano ne uvijek dosljedno i cjelovito, tiskovine koje su Hrvati u srednjem dijelu ugarskoga Podunavlja objavili od druge polovine 17. stoljeća, točnije 1683., pa do 1968.

Kujundžić je sada u njoj zabilježio 624 bibliografske jedinice, putem kojih su obrađene knjige, godišnjaci, ali ovoga puta i periodika, glasila te tiskana glazbena djela, što su neposredno povezana s bunjevačkim i šokačkim Hrvatima. Istina, nisu obrađena sva djela koja bi se mogla ubrojiti u tako određen predmet (npr. izostavljeni su Josip Pašić, Mara Malagurski Đorđević, Josip Klarski, Pavao Bačić, Lazar Merković). Pa ipak, bez obzira na moguće druge slabosti, koje su također isticane, ona je do danas svojim vremenskim i količinskim obuhvatom ostala najopsežnije bibliografsko djelo i tako nezaobilaznim vrelom za istraživanje kulturne povijesti podunavskih Hrvata.

Važnost bibliografskih prinosa

Kada je riječ o prosudbi prinosa Ivana Kujundžića povijesti bibliografskih nastojanja u podunavskih Hrvata, na temelju iznesenoga razvidno je, čini se, sljedeće. Kao prvo, Kujundžić je autor prve opće bibliografije bunjevačkih i šokačkih Hrvata, objavljene u Subotici prije 75 godina. Time je postavio ne samo temelje za sve buduće bibliografe koji će djelovati na tome planu već je sačinio i prvi ozbiljni inventar knjiške popudbine ovdašnjih Hrvata. Kao drugo, njegovi su radovi, ukoliko ih se promatra po kriterijima složenosti i opsega, najveći bibliografski prinosi u mjesnoj kulturnoj povijesti Hrvata u Vojvodini. Kao takvi, oni su nezaobilazna literatura u istraživanjima zavičajne povijesti za sve, što se da vidjeti iz gotovo svakoga rada koji se bavi zavičajnom kulturnom poviješću.

Važno je naglasiti kako je Kujundžić ustvrdio određena načela kada je riječ o tome što sve može biti dio jedne regionalne, nacionalne i opće bibliografske prakse u podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, što će se kasnije, bez obzira na moguća osporavanja, morati uvažavati. Naime, u njegovim su bibliografijama djela etničkih Hrvata bez obzira pišu li na hrvatskom književnom jeziku ili ne, a drugi je kriterij mjesna pripadnost – autor mora potjecati s ovoga područja ili, ako je podrijetlom s nekog drugog, morao je objaviti djelo ovdje. Međutim, prigovarano mu je da je nekritički uvrštavao pojedine osobe koje nisu Hrvati, kao i da je iz svojih bibliografskih radova isključivao one Hrvate koji su pisali na srpskom standardu, što napose vrijedi za one koji su objavljivali svoja djela nakon Drugoga svjetskog rata.

Na koncu, s vremenske distance od 75 godina od prve bibliografske monografske publikacije, mogu se ustvrditi i dvije veoma važne posljedice Kujundžićeva bibliografskoga rada po ovdašnju hrvatsku kulturu. Kao prvu navodimo kako je nakon njega uslijedio razvoj ukupne bibliografske prakse. Također, Kujundžićev bibliografski rad utjecao je i na razvoj svijesti da se pristupi izradi kritički utemeljene, a opće, nacionalne i regionalno kriterijski određene bibliografije podunavskih Hrvata, što je zadaća koja još uvijek nije ostvarena. Riječju, Kujundžićevo bibliografsko djelo bila je i ostala temeljna inspiracija za svakoga kome je stalo do razvoja kulture Hrvata u Vojvodini.

Izvor: Hrvatska riječ (Tomislav Žigmanov)

Vijesti

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2022
    Najave i kalendar
  • Mira Temunović – 50 godina s tamburom
  • Godišnji koncert ŽPS HKUPD-a Stanislav Preprek
  • 86. Godišnjica osnutka HKUD Vladimir Nazor iz Sombora
  • Koncert Lucije Vukov i Kristine Stankov
  • 26. Izložba božićnjaka i predstavljanje monografije
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima