Što se Književno-teatarskog kružoka tiče, koji djeluje u okviru Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo, sve je bilo očekivano: akteri u predstavi vidno su napredovali u odnosu na premijeru od prije nešto više od tri i pol godine (November 8, 2020). Posljednje pripreme pred dolazak u Zagreb potvrdile su ovu tvrdnju u autobusu u noći s petka na subotu (24. i 25. svibnja 2024. godine) negdje oko Kutine kada je održana govorna proba Avaških godina koju su nepunih dvadesetak sati kasnije predočili publici u kazalištu Histrion, tik uz Britanski trg. Koncentrirani i rutinirani, ali i dovoljno spremni i otvoreni da isprave greške i usvoje novine koje su se ticale uglavnom acentuacije akteri Avaških godina nagovijestili su da će se zagrebačkoj publici prikazati u najboljem svjetlu.
Što se, pak, ove druge strane tiče – zbog kojih su i došli – bilo je i očekivano i neočekivano, što se nekako i kronološki poklopilo. Ajmo onda redom.
Zahvaljujući zagrebačkom redatelju tavankutskog podrijetla Branku Ištvančiću Avaške godine dobile su svoju nacionalnu najavu u emisiji Dobro jutro, Hrvatska na Hrvatskoj radioteleviziji, gdje su gostovali redateljica predstave Nevena Mlinko i glumac Zoltan Sič, te ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković i naš Branko kao jedan od inicijatora ovog po mnogo čemu jedinstvenog događaja. Gledatelji ovog programa, ne samo u Hrvatskoj nego i u Vojvodini, mogli su se uvjeriti u to koliko je domaća javnost upoznata s prilikama sunarodnjaka u dijaspori. Naime, voditelj je u najavi gostovanja postavio pitanje kako živi i radi subotičko Kazalište, koliko naslova producirate i kako ste odabrali tekst Milovana Mikovića Avaške godine na što ga je Nevena Mlinko u startu morala ispraviti i objasniti mu da Hrvatska drama u subotičkom Narodnom kazalište ne postoji, te se dobar dio ovog desetominutnog razgovora sveo na predstavljanje sebe i upoznavanje domaćina (i domaće javnosti) s Hrvatima u Vojvodini i prilikama u kojima žive i rade. Da je kojim slučajem gošća u studiju bila Aleksandra Prijović, Seka Aleksić ili Lepa Brena, e tu bi se već razgovaralo o finesama projekta: izboru repertora, dojmovima gostiju o domaćinima, međusobnoj kulturnoj suradnji, možebitnom stajlingu pred nastup i novim materijalima koji su u pripremi. Jer, kao što je poznato, i voditelji i javnost u Hrvatskoj mnogo više znaju o ovoj vrsti kulture negoli o vojvođanskim Hrvatima, a posebno ne o subotičkom Kazalištu i... kako ono bijaše... Milovanu Mikoviću koji je poemom Avaške godine stao uz bok Baladama Petrice Kerempuha.
Pa ipak, koliko god očekivano nepoznavanje ljudi s državne dalekovidnice bilo, gostovanje u jutarnjem programu a HRT-a zacijelo je polučilo i neočekivane plodove. Naime, zebnje organizatora – Zajednice prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata – danima uoči održavanja predstave hoće li dvorana Histrionskog doma biti popunjena otklonjene su onog trenutka kada je publika počela pristizati. Predjesdnik Zajednice Ivo Martinović, te članovi Udruge Zlatko Žužić, Zlatko Skenderović, Ivo Bačlija... pa i sam Branko Ištvančić lobirali su kod ljudi podrijetlom iz Vojvodine da dođu pogledati Subotičane, usput trošeći svoje vrijeme, energije i novac na same pripreme i organizaciju. Pokazalo se: nije bilo uzalud. Ljudi su ispunili dvoranu 203 mjesta, a tek kasnije se ustanovilo da dobar dio nje čine i ljudi iz Zagreba i njegove okolice koji su, možda baš zahvaljujući gostovanju Subotičana na Dobro jutro, Hrvatska, ili na druge načine saznali za Avaške godine i došli ju pogledati.
Subotičani su se, kako smo rekli, dostojno predstavili, o čemu svjedoči muk publike tijekom izvođenja predstave i jak, iskren i dugotrajan pljesak nakon njegovog kraja, o čemu pak svjedoči tri izlaska aktera na bis.
Dojmovi publike, kao i cela kompozicija ovoga teksta, podijeljeni su do krajnosti: dok su jedni uživali u ponovnom slušanju Mikovićeva teksta i podsjećajući se riči koje nose iz zavičaja, drugima su Avaške godine bile sat dijalektologije govora kojega do sada nisu imali prilike čuti. Pa, čujmo ih.
Dušan Vugrinec Vugi, Zagreb (koji je i ustupio fotografije uz ovaj tekst): ‚‚Pratio sam i sliku i tekst, ali najviše me fascinirala gluma ovih ljudi koji su amateri, koji su radili i koji su došli. Moj posao kao snimatelja na HRT-u je takav da pratim i gledam mnoge amaterske kazališne družine. Ovo je daleko od amaterizma, u glumi i u režiji. U najboljem smislu tih riječi".
Profesor hrvatskog jezika i književnosti Tomislav (nije rekao prezime) iz Samobora, rodom iz Zadra: ‚‚Predstava je izvrsna. Rijetko se i inače čuje taj govor. Ja ga osobno nisam imao prilike čuti do sada i ja sam kratko rečeno oduševljen! To je predstava koja ima i glavu i rep, i priču i poruku. Glumci su fantastični, režija također. Nemam riječi, stvarno izvrsno.
Zvonimir Cvijin, zagrebački Subotičanin: ‚‚Odlična je predstava, dojmljiva i pokazuje nekadašnje tegobe življenja na salašima. Moj djed i druga rodbina živjeli su na salašu i odlazio sam kod njih, tako da ovu predstavu, koja me je uveliko vratila u vlastitu prošlost, itekako dobro razumijem".
Ravnatelj zagrebačke Prirodoslovne škole Vladimira Preloga Zlatko Stić: ‚‚Ja u Suboticu dolazim puno godina s donacijama tako da su mi prilike kod vas poznate. Ali, u Histrion sam došao sa zadovoljstvom kako bih čuo riječi koje inače rijetko čujemo. Samu predstavu sveo bih u tri riječi: 'priča o životu' koji je, kako sam rekao, meni poznat".
Sedamnaestogodišni učenik srednje škole iz Zagreba: ‚‚Ne znam što bih rekao o predstavi. Prepuna je riječi koje ne razumijem tako da sam ju zaista teško pratio. Nije mi poznato ni samo ozračje u kojoj se radnja odvija, ali sam ipak uspio razumjeti da je riječ o teškim prilikama iz nekih ranijih vremena. U svakom slučaju, došao sam na preporuku mog profesora hrvatskog i vidio nešto što do sada nisam imao prilike".
Na koncu, nije se možda zgorega prisjetiti i riječi Ive Martinovića kako su - nakon nedavnog gostovanja dječje opere Šumska kraljica Franje Štefanovića u zagrebačkom Dječjem kazalištu Trešnja - domaćini iz ZPHSBB (skupa s HKPD-om Jelačić iz Petrovaradina, a sada i subotičkim HKC-om Bunjevačko kolo) i Avaškim godinama zagrebačkoj publici predočili bogatstvo kulturnog stvaralaštva među vojvođanskim Hrvatima koje se najčešće prepoznaje u vidu folklora ili pučkog amaterizma. Riječi publike nakon predstave još su jedna potvrda da Mikovićeva rič, Nevenina postavka i KTK-ova izvedba zaslužuju gostovanja i u drugim sredinama Hrvatske, ali i državama u regiji u kojima Hrvati žive.
Izvor: Hrvatska riječ (Zlatko Romić)
